Kevin spada među 1 posto ljudi koji su skočili s mosta Golden Gate u San Franciscu i preživjeli. Naime, od 1937. godine, otkako je otvoren, preko 2.000 ljudi izgubilo je život na mostu Golden Gate, a samo ih je 19 preživjelo.
Kevin danas svojom pričom pokušava doprijeti do mladih ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu te im prenosi najvažniju stvar koju ponavljaju svi preživjeli: ‘Te milisekunde, kad sam pustio ogradu, odmah sam požalio.’
U kratkom videu ispričao je što se zapravo dogodilo…
‘Zahvalan sam što sam živ, baš svakoga dana. Od tisuća koji su poginuli na tom mostu, ja spadam u onih jedan posto preživjelih. Rođen sam kao ovisnik i nedonošče. Premještali su me iz doma u dom, nitko me nije htio zadržati jer sam bio stalno bolestan. Imao sam sreće - došao sam u dom divnih ljudi, Patricka i Deborah i imao sam divno djetinjstvo, no u mojoj 17. godini sve se srušilo. Mislio sam da mi svi oko mene žele nauditi, povrijediti me i ubiti. U to sam vjerovao. Od jake paranoje razvio sam maniju, halucinacije pa bipolarni poremećaj i onda je sve otišlo izvan kontrole’, priča Kevin i nastavlja:
‘Živo se sjećam kako sam pisao svoje oproštajno pismo. Ljudi ne shvaćaju. Mislio sam da sam teret svima koji me vole. To mi je moj mozak govorio, toliko je snažan njegov utjecaj. Izašao sam iz autobusa i hodao polako pješačkom stazom po Golden Gateu, ljudi su prolazili kraj mene. Jedna me turistica zamolila da je slikam, a ja sam pomislio kako doista nikome nije stalo. U stvarnosti, svima je bilo stalo, samo ja to nisam vidio. Potrčao sam i preskočio ogradu.’
Kevina je odmah spasila spasilačka služba koja je u sekundi s čamcem bila kraj njega i izvukla ga. Rekli su mu da je sretan što je preživio.
‘Ono što ću sad reći je ista stvar koju je reklo i onih 19 preživjelih koji su kao i ja skočili s mosta - te milisekunde kad sam pustio ogradu, odmah sam požalio. I sjećam se da sam mislio kako nitko neće znati da zapravo nisam želio umrijeti. Pao sam za četiri sekunde brzinom od oko 120 km/h, pao sam u vodu i osjetio bol kakvu nikad u životu nisam osjećao.’
Kevin je imao sreće, čega je i sam svjestan. Nakon ovog događaja osjećao je golemu krivnju, a krivnju je osjećao i njegov otac:
‘Bez obzira što nisam poginuo uzrokovao sam golemu bol ljudima koji me vole. Otac se i danas boji i kad čuje telefon, prvo što pomisli je - je li Kevin živ?’
Premda se sve to skupa dogodilo prije 11 godina, Kevin i danas posjećuje doktore i pokušava stati na noge: ‘Put do oporavka je dug. Bio sam hospitaliziran sedam puta u 11 godina i još uvijek se borim s depresijama, manijama, psihozom, halucinacijama… Ali sada znam kako se nositi s tim i kako pobijediti.’
Svoju priču želi podijeliti sa svima kako bi ukazao na besmisao ovakvih postupaka.