GLAZBENA LEGENDA

Zdravko Čolić: Nekad sam pjevao drugu Titu, danas su sve moje pjesme posvećene ženama

    AUTOR:
    • Klara Rožman

  • OBJAVLJENO:
  • 02.02.2012. u 15:08

Arhiva

Ako Čola slučajno nema gdje u Zagrebu prespavati, poruči mu da kod mene za njega uvijek ima mjesta, kazala je jedna kolegica kada je čula da ću razgovarati sa Zdravkom Čolićem , uoči njegovog zagrebačkog koncerta koji će 8. ožujka održati u Areni. Druga je počela pjevati njegove hitove, treća se sjetila kako joj je prije desetak godina na zabavi poljubio ruku i darovao ružu. Uz pregršt ženskih, zalomio se i jedan muški komentar: Čola? Jao, ne!

Priča se samo o njemu

Kad je posljednji put prije tri godine dolazio u Zagreb, cijeli čopor HTV-ovih političkih novinarki punih tjedan dana zaneseno je pričao samo o tome. “Strašno!”, kazao je jedan HTV-ov urednik, svjestan da će istu priču vjerojatno morati ponovno slušati.

Jer Čolića žene jednostavno vole, a muškarci ga zbog toga, začudo, previše ne mrze. A i Čolić voli i poštuje žene. Oslovljava ih s “lutko” ili “maco”, osvaja ih u maniri džentlmena starog kova, pomažući im da obuku kaput, pridržavajući im stolicu dok sjedaju, otvarajući im vrata automobila. U njegovom društvu žene se osjećaju maženo i paženo, pa nije nimalo slučajno da jedan od najpopularnijih pjevača s ovih prostora nakon poduže stanke u Zagrebu ponovno nastupa na nekadašnji veliki praznik, Dan žena. - Radujem se koncertu i Zagrebu. U Zagreb često navraćam privatno, ali kada tamo nastupam, to je uvijek poseban događaj. Koncert u Zagrebu za nas pjevače koji smo bili popularni još u vrijeme bivše Jugoslavije oduvijek je bio stvar prestiža. Zagreb je, uz Sarajevo i Beograd, jedan od gradova koji su me odredili. U Sarajevu me je uvijek bilo strah uoči nastupa, jer tamo pjevaš za svoju raju, svi te tamo znaju.

Trokut ili četverokut

U Beogradu sam, od ova tri grada, održao možda i najviše koncerata, a Zagreb je sa svojim europskim štihom bio nekako poseban u tom mom trokutu koji me formirao kao pjevača. Zapravo, kad bolje razmislim, ne radi se o trokutu nego o četverokutu, jer tu je i Opatija, grad u kojem sam 1973. godine kao 22-godišnjak prvi put pobijedio s pjesmom “Gori vatra”.

U Zagrebu nastupate na Dan žena. Znači li vam nešto taj praznik?

- O, da. Znate kako je, mi, djeca socijalizma, to smo nekad baš slavili. Sviđa mi se taj praznik, jer je vezan za revolucionarnu priču, za borbu za ženska prava, a ja sam tu u prvim redovima. Ja volim žene, volim taj njihov praznik. Dok sam još živio kod roditelja majci sam uvijek tog dana kupovao cvijeće, imali smo svečani ručak. Kasnije, kad sam malo porastao, na taj bih dan ženama kupovao parfeme, izvodio ih u restoran. Jasno, nisam to činio samo tog dana u godini, ali 8. mart za mene je stvarno bio poseban, upravo radi te njegove povijesne uloge. Ja sam oduvijek smatrao da žene i muškarci moraju biti ravnopravni na svim područjima, osim na onim nekima na kojima je dobro pustiti da žena vlada nad muškarcem, jer su žene često pametnije i duhovno jače.

S nostalgijom govorite o prošlim vremenima. Je li vam socijalizam bio bolji od kapitalizma?

- Jest. Ja nisam materijalist koji živi zato da bi zgrtao bogatstvo. Meni je socijalistički model bio sasvim dovoljan za pristojan život. Nije bilo velikog materijalnog blagostanja, ali je bilo socijalnog mira. Nije to nostalgija, ali kad usporedim nekadašnja vremena s ovim današnjim, čini mi se da je nekad bilo više socijalne pravde. Danas je život suroviji, u tim uvjetima se svi ne mogu snaći i bude mi žao zbog toga. Meni je idealan švedski model kapitalizma s jakom socijalnom politikom, jakom srednjom klasom, ali bojim se da smo mi još jako daleko od toga. Svjestan sam da živimo u drugim vremenima, da se prošlost ne može vratiti, ali činjenica je da imamo ogroman jaz između siromašnih i bogatih i da toga prije nije bilo.

Ne pjeva političarima

Poznato je da ste pokojnom Josipu Brozu pjevali “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Pjevate li i današnjim političarima?

- Druga Tita sam ja volio i nikad to nisam krio. To je bilo takvo vrijeme, bio sam mlad i čast mi je bilo pjevati za njega. Ne sjećam se kada sam zadnji put otpjevao “Druže Tito, mi ti se kunemo”, ali to ne znači da se stidim te pjesme. Ne stidim se ni toga što sam volio Tita, niti što smo se Lokice i ja slikali s Titom i njegovim pudlicama. Danas više ne pjevam političarima. Mislim da za umjetnika to i nije dobro, njegovo je da stoji po strani od politike i bude čovjek naroda. Uostalom, danas ima toliko stranaka da bih ja danonoćno morao pjevati samo za njih, jer kad pjevaš za jedne, onda se zamjeriš onima drugima za koje nisi pjevao. Zbog toga ja radije pjevam ženama.

Kako ćete se ženi Sandri i kćerkicama Uni i Lari odužiti što zbog zagrebačkog koncerta s njima nećete biti na Dan žena?

- Ja se nadam da će i one biti sa mnom. Žena i ja se dogovaramo oko toga da ih povedem u Zagreb, jer tamo zajednički još nismo bili. Una ide u školu, sve ovisi o tome hoćemo li se s njezinim učiteljima uspjeti dogovoriti da izostane s nastave.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Izdvajamo