Sanja (34):
Šećer je za mene bio bolest starijih. Doduše, imala sam ga u užoj obitelji jer je ujak dijabetičar, ali naravno, meni bi te priče na jedno uho ušle, na drugo izašle. Nisam čak niti poznavala nikoga mlađeg tko ima taj problem.
Jednom prilikom otišla sam s dečkom u Austriju. Kada smo se vraćali prema Zagrebu, osjetila sam neopisivu žeđ. Popila sam litre vode ali, naravno, i gazirane sokove. Koliko god da sam pila, usta su mi bila suha. Dečko mi je rekao da to nije normalno te da žeđ u kombinaciji s mojim umorom njemu sliči na simptome šećerne bolesti. Naravno, rekla sam - nema šanse! Imam 26 godina i to je nemoguće. Ipak, sljedeće jutro sam otišla izvaditi krv. Natašte je bio 17! Automatski sam otišla na Vuk Vrhovec, a tamo je već bio 25. Pola dana sam provela na infuziji da bi se snizio na 10. Šok koji sam tada doživjela ne mogu prepričati. Odmah su me poslali na edukaciju o prehrani i kućnom mjerenju šećera.
Disciplina
Sjećam se da sam slušala liječnicu, ali da ništa nisam čula. Samo sam si ponavljala: ovo se meni ne događa. Ne mogu biti toliko disciplinirana, jer ovo nije dijeta, nego život koji moram živjeti. S dijabetesom se borim već šest godina. U početku sam bila na tabletama, a posljednje dvije godine sam na inzulinu. Moram priznati da disciplinirana prehrana zaista može držati bolest pod kontrolom, naravno ako gušterača koliko-toliko funkcionira.
Moj život se potpuno promijenio i život s dijabetesom nije lagan, ali unatoč tome mogu reći da je to “gospodska bolest” u odnosu na sve što ti se u životu može dogoditi. Kako sam još uvijek relativno novi šećeraš, još nemam dodatnih komplikacija vezanih uz bolest, ali mislim da će se kad-tad i one pojaviti.
Kocka čokolade
Zapravo, najviše se bojim naglih padova šećera i oni najviše narušavaju kvalitetu mog života. Svjesna sam da se mogu srušiti bilo kada i da si ponekad neću moći sama staviti grožđani šećer u usta. Zato je dobro da ljudi budu upoznati s ovom bolesti jer nekada kockica čokolade može spasiti život.