U nas percipirana kao alternativna, gotovo marginalna, waldorfska pedagogija odavno je našla svoje mjesto u najboljim kvartovima svijeta: jedna poznata waldorfska škola nalazi se na njujorškom Upper East Sideu, te na sličnim lokacijama u Bostonu, Londonu, Parizu... Mnoge škole u Skandinaviji izgledaju bliže waldorfskim negoli našim, javnim, 'državnim' školama.
Škola za sretnu djecu
Ovih dana u Zagrebu je boravio David Brierley, norveški antropolog, antropozof, waldorfski profesor i suosnivač fakulteta u Oslu, Rudolf Steiner University College. Brierley podučava pedagoge, odgojitelje, učitelje i roditelje širom svijeta. Samo prošle godine predavao je u Indiji, SAD-u, Finskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Islandu, Sloveniji…
U Norveškoj danas radi 36 osnovnih i srednjih waldorfskih škola. U velikoj većini tih škola učenici dobivaju jedino opisne ocjene. Unatoč tome, kaže Brierley, svakome tko uloži trud, slobodan je put do visokog obrazovanja. Za upis na fakultete dobivaju opisne svjedodžbe u kojima su detaljno izložena njihova znanja i sposobnosti, a pred kraj srednje škole rade i projekt, neku vrstu maturalnog rada, iz predmeta koji ih osobito zanima. Taj projekt mentorski supotpisuju stručnjaci koji nisu vezani uz waldorfske institucije. Brierleya smo zatekli u zagrebačkim Dugavama, okruženog osmogodišnjacima, među lipama u vrtu jedine waldorfske škole u Zagrebu.
Kod nas se vode mnoge debate o tome kako bi trebala izgledati dobra škola i što bi ona morala nuditi učenicima. Što je po vama dobra škola?
- To je škola u kojoj su djeca sretna ili, bolje reći, zadovoljna. Dijete je zadovoljno kad osjeća da u svakom pogledu raste. Ako ne želi odrasti, nešto bitno nije u redu, jer djetetu nije prirodno da ne želi odrasti. Loša je svaka ona škola u kojoj guramo djecu da odrastu prebrzo. Ljudi koji rade s djecom trebaju znati što je prirodan proces sazrijevanja i što je dobro ponuditi djetetu na određenom stupnju razvoja. Današnje društvo želi brze rezultate u svemu, pa ako, primjerice, netko zaključi da u školi ne postižu dobre rezultate iz matematike, onda im matematiku uvedu još ranije. No, dijete je delikatna biljka. Ne valja ni salata kojoj dajete kemijske pripravke da bi što brže rasla, kamoli da može biti zdravo tjerati djecu da nam brže odrastaju.
Kakvo obrazovanje treba dijete u ovo moderno, neurotično doba?
- Najveći problem je u tome što ne znamo za što djecu educiramo, ne znamo što će ta djeca raditi i što ih, sukladno tome, treba stvarno učiti. Živimo u društvima koja se brzo mijenjaju, moramo se brzo adaptirati. Ova djeca oko nas će završiti školu 2021. Kako će izgledati Europa 2021.? Puno će se toga do tada promijeniti. Već danas ne možemo očekivati da će djeca kad odrastu raditi isti posao od mladosti do mirovine. Nemamo više ni taj osjećaj poslušnosti ni lojalnosti prema poslu i poslodavcu kakav su imali naši roditelji. Nemamo više ni industrije, sve je otišlo u Aziju. Kako izgraditi obrazovanje koje će ljude odgajati da prihvate određene društvene vrijednosti? U Gallupovu istraživanju iz 2005. pitali su roditelje u Skandinaviji što najviše žele od obrazovanja svoje djece. Začudo, 93 posto ih je odgovorilo da žele da s tim obrazovanjem budu sretni u životu. Dakle, traže obrazovanje koje pomaže stvarati sretne ljude. Mislim da je osjećaj samorealizacije ključan za motivaciju, to je nekakva vodilja za učenje i kasnije za rad u bilo kojem poslu. Mi danas kvalitetu našeg života ocjenjujemo po tome koliko smo se uspjeli realizirati. Kad uživam u svom poslu, ja sam kreativan. Moram naći svoje mjesto u svijetu i izabrat ću ga na temelju toga koliko mi ono donosi osjećaj realizacije, koliko imam mogućnost i kapacitet da u to unesem svoje ideje.
Važna je motivacija
Kakva to škola priprema učenika da kasnije u životu realizira svoje talente i potencijale?
- Upravo to je moje područje rada: da razmišljam kako stvoriti obrazovanje koje jača psihološku otpornost djeteta. Pogledajte kako su djeca motivirana u današnjim školama - testovima, ocjenjivanjem. To je motivacija koja dolazi izvana. No, treba raditi na intrinzičnoj motivaciji, onoj koja dolazi iznutra, iz osjećaja ostvarenosti u nečemu što radimo. Moramo stvarati školsku metodologiju koja od učitelja traži da fasciniraju učenike. Trebamo učitelje koji imaju žar, jer kad nekoga fascinirate, onda zapravo idete k njegovim emocijama. Trebamo učitelje koji će s uvjerenjem djeci govoriti: “Ovo je sjajno, genijalno, čudnovato, drugačije, izazovno...”.
Obrazovanje budućnosti mora trenirati um, srce i ruku. Dakle, mi obrazujemo intelektualno, prenosimo određene vrijednosti i podučavamo praktično. Puno je učitelja koji znaju kako razvijati kognitivni dio, ali moramo ih naučiti i kako razvijati slobodno mišljenje. To je naš posao, da stvaramo takve učitelje koji prvo trebaju puno znati o fazama dječjeg razvoja, kad je vrijeme da se što s djetetom radi, kad treba kušati jabuku... Ne treba je probati prerano jer je kisela. Evo primjer: puno radimo na razvoju imaginacije, sposobnosti da stvari vidimo iz različitih kutova. U petom razredu, primjerice, u našim školama učitelji verbalno opisuju biljke, a učenici ih zamišljaju. To radimo baš u ovo doba, od studenog do siječnja, kad nema puno biljaka oko nas, da bi ojačali imaginaciju…
Kakva su današnja djeca?
- Mala su djeca previše izložena koječemu, previše stimulirana od medija, skrivena su iza sveopće buke oko njih. Dječje sobe su zatrpane tehnikom, kompjutorima, televizorima, baterijama, to više nisu mjesta za slobodnu igru, odmor i koncentraciju. Djeca često ne znaju biti sama, jer ‘biti sam’ je postalo sinonim za ‘dosađivati se’. Jako je bitno da se dijete osjeća ugodno kad je samo sa sobom. Samoća i tišina trebaju da biste učili i bili u kontaktu sa svojim dubokim emocijama. Waldorfske škole imaju povrtnjake u kojima djeca uče ne kako raditi u tišini, nego kako raditi s tišinom. Samoća ne podrazumijeva usamljenost. Tišina i kontemplacija trebaju da biste rasli i stvarali.
Norveška mladež ima više samopouzdanja
Teško mi je uspoređivati norveški i hrvatski obrazovni sustav. Jasno da je u Norveškoj puno više novca u školama, ali to ne znači da su nam i škole bolje od vaših. Jedno je sigurno - naša mladež ima puno više samopouzdanja.
No, to ne dolazi nužno iz škola, već iz društva u kojem mladi ljudi imaju bitnu poziciju i vrlo realne mogućnosti da već u kasnim 20-ima dođu do željenih poslova. U našem je parlamentu, primjerice, dosta mladih žena. Mi smo vrlo dinamična zemlja u kojoj ne trebate čekati do 50-e da bi dobili šansu realizirati vaše ideje i snove. Kod nas nema te vrste ‘respekta’ da stariji imaju automatsku prednost na određena mjesta. Mladi u Norveškoj osjećaju da, ako rade, mogu uspjeti.
S druge strane, naši učenici, u usporedbi s nekim drugim europskim zemljama, ne postižu neke osobite rezultate na Pisa europskom testu.
Taj test mjeri znanje iz teoretskih predmeta poput materinjeg jezika, matematike, stranog jezika, kemije i te rezultate uspoređuje po europskim zemljama. Finska je uvijek na čelu, Norveška dosta nisko.
U Norveškoj, recimo, većina mladih ljudi svira neki instrument, imamo sjajne generacije talentiranih glazbenika, ali to se ne testira Pisa testom... U Finskoj su, za razliku od Norveške, učitelji jako dobro plaćeni, na ljestvici društveno poštovanih zanimanja njih se tretira kao doktore. U toj zemlji puno mladih ljudi želi raditi u školama.