TOKSIČNI STRES

DOKTORICA GODINAMA PRATILA ŠTO SE DOGAĐA S DJECOM IZLOŽENOM TRAUMAMA 'Ono što su proživjeli tako je strašno da im je promijenjena arhitektura mozga'

iStock

Kad je 2008. pedijatrica dr. Vanja Slijepčević Saftić, subspecijalistica dječje neurologije, počela raditi u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Sestara milosrdnica, popularnoj Vinogradskoj, prvi se put susrela s djecom koja u prvim danima života pate od neonatalnog apstinencijskog sindroma. Vinogradska je, naime, Referentni centar za trudnice aktualne ovisnice i one koje su na supstitucijskoj terapiji, a čija će djeca, u najvećem postotku, odmah nakon rođenja prolaziti svojevrsnu ovisničku krizu - imat će bolne konvulzije, drhtat će, biti jako razdražljiva, mnogo će plakati, teže dobivati na težini, patiti od mučnina...

Simptomi se javljaju najčešće u prva tri dana života, a prosječno traju do tri tjedna, nakon čega se djeca otpuštaju s liječenja.

- Gledajući tu djecu, koja se u prvim danima života susreću s takvim teškoćama, pitala sam se što se s njima zbiva dalje u životu. Imaju li kakvih posljedica, razlikuju li se od vršnjaka koji nisu imali takav start? Kakvi će biti u odrasloj dobi? Kao razvojnu neuropedijatricu, to me jako zanimalo - priča dr. Slijepčević Saftić.

Stoga je, kaže, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, nastojala pratiti tu djecu. Naručivala bi ih, kaže, s vremena na vrijeme na preglede kako bi mogla pobliže pratiti njihov razvoj.

Tijekom šest godina, koliko je radila u Vinogradskoj, prikupila je podatke za gotovo 150 takve djece koju je nastojala pratiti i dalje kroz život: kad je 2014. godine prešla na novo radno mjesto u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba, dobar dio te djece nastavila je viđati jer su se zbog različitih problema obraćala za pomoć toj Poliklinici.

Ono što je već nakon nekoliko godina praćenja djece otkrila bilo je više od onoga što je očekivala.

- Ta su djeca dobrim dijelom nastavila život u nepotencijalnim socijalnim uvjetima te se moglo očekivati da će prosječno postići slabiji uspjeh u životu od djece koja su rođena i koja su odrastala u drugačijim, bitno boljim uvjetima, no nisam očekivala toliku povezanost - ne isključivo i jedino apstinencijskog sindroma, nego kumulativne količine stresa s kojim su se susretali u ranom djetinjstvu - s njihovim mentalnim i fizičkim zdravljem - priča dr. Slijepčević Saftić.

Intelektualne teškoće

Prema njezinim nalazima, samo sedam posto te djece nema nikakvih ozbiljnijih posljedica. Njih gotovo 20 posto ima intelektualne teškoće, više od 30 posto probleme s govorom, više od 40 posto probleme u ponašanju, više od 65 problema u učenju, a više od 50 posto “sindrom poput ADHD-a”: to nije pravi ADHD jer je dijete tužno, traži taktilni kontakt i može koncentrirano napraviti zadatke koje od njega traži nepoznati stručnjak, ali su impulzivni, imaju probleme u učenju i teško kontroliraju frustraciju.

- I to dok su još u djetinjoj dobi. Ono što su proživjeli i što neki od njih još uvijek proživljavaju ostavilo je na njima trajan znak, i to vidljiv i mjerljiv: ne radi se samo o promjenama u njihovoj psihi. Njima je fizički izmijenjena arhitektura mozga, promijenjen im je DNK, promjene su vidljive na razini stanica, i to tako da su im višestruko povećani rizici od brojnih bolesti, bez obzira na životne navike i stilove koje će prakticirati - ističe dr. Slijepčević Saftić.

Ono o čemu dr. Slijepčević Saftić priča posljedice su tzv. toksičnog stresa - vrste stresa s pogubnim posljedicama, koju je Američka pedijatrijska akademija uvrstila u katalog dijagnoza još 2012. godine, a koja u Hrvatskoj, čini se, još nije prepoznata.

Velik dio djece koju prati dr. Slijepčević Saftić suočio se tijekom djetinjstva sa smrću jednog ili oba roditelja, s boravkom roditelja u zatvoru, izdvajanjem iz obitelji nakon čega su skrb o njima preuzeli baka i djed ili su smještena u dječje domove i udomiteljske obitelji, zlostavljanjem, zanemarivanjem... Ukratko, s tako ekstremnom količinom stresa koju dječji organizam nije u stanju izdržati i prevladati. Kako ga definira Centar za dječji razvoj Sveučilišta Harvard, riječ je o stresu koji se javlja kada je dijete izloženo snažnim, učestalim i dugotrajnim nedaćama bez adekvatne pomoći odrasle osobe. Takav stres trajno mijenja dijete i osobu u koju će izrasti.

Priča koju smo oduvijek znali - da zlostavljanje i zanemarivanje djeteta u najranijoj dobi utječe na njegov psihički razvoj i dovodi do cijelog niza posljedica, poput niskog samopouzdanja, poremećaja u ponašanju, neuspješnog održavanja emotivnih veza i drugog - sada je bitno proširena. Takav stres utječe izravno i na njegovo fizičko zdravlje i ta je spoznaja potkrijepljena tvrdim dokazima poput EEG-a i drugih snimaka.

Medvjedica s mladima

- Ovdje ne govorimo o stresu koji s vremena na vrijeme doživljava svako dijete i s kojim se njegov organizam na ovaj ili onaj način može nositi. Na primjer, kada dijete za rođendan dobije relativno skup novi mobitel, a drugi dan ga izgubi, to je za njega golem stres, ali ne takav koji ne bi moglo nadvladati i zbog kojega će, bez ozbiljnih stručnih intervencija, imati trajne posljedice, razviti, recimo, dijabetes ili poremećaje u ponašanju.

Toksični stres je stres intenziteta koji možemo usporediti, na primjer, sa stresom koji se javlja kad s djetetom bezbrižno šećemo Gorskim kotarom, a na 15 metara ispred nas pojavi se medvjedica s mladima. Tada nam srce počne snažno lupati, zjenice se rašire, počnemo se ekstremno znojiti, duboko disati, a neki od nas će se i pomokriti. Takav stres neka djeca doživljavaju kontinuirano od rođenja u vlastitoj kući - plastično opisuje dr. Slijepčević Saftić.

I takav stres dječji organizam ne može podnijeti. Mozak djeteta od, primjerice, tri godine ima isti broj neurona kao i mozak 20-godišnjaka, no ne može sve isto procesuirati jer nema razvijene sinapse, poveznice koje modeliraju mozak. Kod djece s toksičnim stresom svaki se put aktivira centar za strah u mozgu koji izaziva hormonski odgovor organizma i inhibira dio mozga koji je odgovoran za impulzivnost i socijalnu prilagodljivost.

- Kod djece stalno izložene toksičnom stresu mijenja se cijela arhitektura mozga, do te mjere da mozak ekstremno zanemarenog trogodišnjaka izgleda kao mozak 80-godišnjaka koji boluje od Alzheimera. Te su promjene trajne ako ne interveniramo na pravilan i pravodobni način. Naime, budući da je dječji mozak neuroplastičan, to se može izmijeniti - poručuje dr. Slijepčević Saftić.

No, za to trebamo senzibiliziranu javnost te, kako ističe, propisane protokole i skrininge za djecu već u najranijoj dobi. Američka pedijatrijska akademija izdala je preporuku u kojoj upozorava pedijatre da je njihova dužnost napraviti skrining djece na toksični stres tijekom ranog djetinjstva i poduzeti korake kako bi se smanjili stresni događaji i kako bi, u konačnici, zaštitili djetetovo zdravlje. No, značajno prije reakcije američkih pedijatara na pogubnost toksičnog stresa upozoravali su znanstvenici.

Prva i najveća studija provedena na odrasloj populaciji 1998. godine nedvojbeno je ukazala na dva zaključka: da stres u ranoj dobi ima dugoročne učinke na zdravlje te osobe u odrasloj dobi te da je razina stresa u djetinjstvu proporcionalna hazardu koji se zbiva poslije u zdravstvenom smislu.

Događaji koji u pravilu izazivaju toksični stres su, prije svega, seksualno, tjelesno, psihičko i emotivno zlostavljanje, zatim emocionalno i tjelesno zanemarivanje, svjedočenje obiteljskom nasilju, život s roditeljem s izraženim i nekontroliranim psihičkim problemima, ovisnost roditelja o alkoholu ili drogama, izrazito siromaštvo, gubitak člana obitelji, izdvajanje iz obitelja, prolazak kroz visokokonfliktni razvod roditelja te boravak roditelja u zatvoru. Prema relevantnim istraživanjima, samo trećina odraslih odrastala je bez ijednog od ovih faktora, dok ih je 11 posto odgovorilo da je u djetinjstvu proživjelo najmanje pet nabrojanih stresnih okolnosti.

Lošije zdravlje

- Djeca izložena većem broju ovih faktora u odrasloj dobi dvostruko češće obolijevaju od infarkta, trostruko češće od karcinoma pluća i kronične opstrukcijske bolesti pluća (KOPB), šest puta su skloniji depresiji te 12 puta češće počine suicid. Skloniji su i astmi, dijabetesu te poremećajima jedenja. Možemo pretpostaviti da imaju lošije životne uvjete, da češće puše, loše se hrane, pa dobiju dijabetes ili rak pluća. No, poanta je u tome da i oni koji ne puše i ne piju, paze na prehranu, kreću se i nastoje živjeti zdravo ipak obole, baš zbog toksičnog stresa! - upozorava dr. Slijepčević Saftić.

Toksični stres, tvrdi, vrlo je vjerojatno “karika koja nedostaje” kod procjene uzroka za sedam od deset najčešćih uzroka smrti u razvijenom svijetu.

- No, najvažnije je razumjeti što je toksični stres i predvidjeti gdje se događa kako bismo, s jedne strane, spriječili njegov nastanak te, s druge strane, minimalizirali posljedice intenzivnim intervencijama stručnjaka mentalnog zdravlja. Jer, posljedice se mogu sanirati ako s djecom koja su već doživjela toksični stres radimo na pravilan i pravodobni način, osiguramo im stabilnu i podržavajuću okolinu i pružimo pomoć. Ako ne shvatimo važnost ovog problema, činimo isto kao da imamo trajnu epidemiju bolesti koju stalno liječimo, ali, iako znamo ili čvrsto sumnjamo da je razlog epidemije zaraženi izvor, i dalje pijemo vodu iz njega.

Drugim riječima, ne rješavamo uzrok, nego nastojimo kratkotrajno sanirati posljedice. Ako danas počnemo na pravilan način kao zajednica prepoznavati, prevenirati i tretirati toksični stres, prve ćemo rezultate vidjeti tek za deset do 20 godina. Ali, jednom moramo početi - upozorava dr. Slijepčević Saftić.

Dijagnosticiranje toksičnog stresa ključno je jer ako ga ne prepoznamo, taj faktor nećemo uzeti u obzir kao činitelj ugroze i nećemo ga uključiti među rizične faktore određene osobe. Američka Klinika Mayo je, primjerice, u rujnu 2017. objavila posebne smjernice u kojima upozorava da su istraživanja pokazala da “visoke razine stresa u djetinjstvu mogu potaknuti rane promjene u krvožilnom sustavu koje nisu povezane s određenim ponašanjima”, poput pušenja ili loše prehrane.

Uz njih je objavila i konkretni upitnik kojim se određuje razina i opasnost proživljenog toksičnog stresa u djetinjstvu kod danas odraslih pacijenata te onaj za prepoznavanje elemenata toksičnog stresa kod djece kako bi se, u suradnji s roditeljima, stručnjacima i zajednicom, pokrenuli mehanizmi za njegovo otklanjanje.

Jer, toksični stres, kako je to naveo Daniel R. Weinberger, direktor američkog Instituta za razvoj mozga Lieber, dječje stanice pretvara iz dr. Jekylla u mr. Hydea, i to trajno. Stručnjaci to, upozorava, moraju spriječiti.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo