ISPOVIJEST

KAKO SAM PREŽIVJELA MOŽDANI UDAR Ana (33): 'Glava mi je gorjela... Tijelo mi je dulje vrijeme slalo upozorenja, evo s kojim simptomima je sve počelo'

Zagreb, 060220.
Centar grada, park uz Iblerov trg.
Katarina Sudaric i Ana Vidicek, zene koje su prezivjele mozdani udar
Na fotografiji: Ana Vidicek.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Ana Vidaček

 

“Nekad sam mislila da je zdravlje nešto što se u životu podrazumijeva. Sad znam da se zdravlje - ne podrazumijeva.

Ono je najveći, a posve besplatan dar koji nam je dan. Najveći kapital kojega oni koji se rode zdravi ne stječu sami”, možda će nekima ova izjava Ane Vidiček zvučati banalno, no oni koji su, kako mi kaže, rođeni zdravi i cijeli život zdravi, rijetko o zdravlju razmišljaju. Možda ne bi niti ona, govori, da joj se nekoliko dana prije tridesetog rođendana nije dogodio - moždani udar.

Tijelo je, prisjeća se Vidiček, dulje vrijeme slalo upozorenja:

“Imala sam vrtoglavice i glavobolje. Ponekad bi me uhvatila toliko jaka glavobolja da bih vrištala od muke, rušila se. Sjećam se (ne)zgode iz restorana na obali, vani je bila zima, puhala je jaka bura. Počela je moja glavobolja, glava je gorjela, instinktivno sam izletjela van, htjela sam skočiti u more da se ‘ohladim’. Pozvali su hitnu, bila sam u takvom stanju da nisam mogla govoriti, objasniti što mi se dešava.” Glavobolje su se nastavile, propisan joj je jak analgetik nakon kojeg bi bol popustila.

Moždani udar bio je, uvjerena je, posljedica nezadovoljstva životom te fizičke nebrige za sebe koja je došla iz tog unutarnjeg nezadovoljstva.

Loš brak

“U to vrijeme bila sam u braku s čovjekom koji nije bio za mene. Odmah nakon završetka magisterija ušla sam u taj odnos, samo nekoliko mjeseci poslije i u brak koji se pokazao kao loš izbor kojega sam sama napravila. Čitavo vrijeme studija sam radila, imala prijateljice, družila se. Bila sam zadovoljna i bila sam vrlo aktivna. S brakom se puno toga promijenilo, osjećala sam se kao kućanica, nisam bila zaposlena, i to je po meni okidač, tada je moj život krenuo nizbrdo. Postala sam jako nezadovoljna sobom, silno nesretna, frustrirana, nisam znala kako iz toga van. Nisam više izlazila, počela sam pretjerano pušiti, piti lijekove za smirenje, previše konzumirati alkohol uz bivšeg supruga koji je bio alkoholičar. Zapustila sam se posve. Htjela sam raditi, osjećala sam se beskorisnom. Tonula sam u letargiju, beznađe, lijekovima, alkoholom i cigaretama pokušavala zatomiti nezadovoljstvo. Dobila sam tlak, masnoće. Stres je preblaga riječ, živjela sam sasvim neprirodno. Moždani udar je došao kao vrisak organizma na takav život.”

Hospitalizirana je, dobro pamti, 16. prosinca. Bila je 2016.

Tri odlaska na hitnu

“U pretincu moje memorije to je nagori od svih dana u životu. O njemu govorim samo zato što ne želim da se ikome ponovi takva kalvarija. U to sam vrijeme živjela u Opatiji. Tjedan prije hospitalizacije tri puta sam dovezena na hitan prijem KBC-a Rijeka. Tijelo mi se počelo oduzimati, nisam mogla stati na noge, ruka je također odumirala, frfljala sam, u glavi mi se strašno vrtjelo. No, u KBC-u Rijeka nisu držali da se radi o slučaju za hospitalizaciju, svaki put bi me nakon pregleda poslali kući. Zadnji vapaj da me hospitaliziraju je bio tog 16. prosinca 2016. Bila sam očajna, osjećala sam da mi se nešto strašno već dogodilo. Kad su me dovezli, na sebi sam imala pelenu koju mi je stavila susjeda, nešto sam frfljala, to nije bio govor, nepokretna, bila sam posve u bunilu, no ni tada nisu našli da ima indikacija za hospitalizacijom. Bespomoćno sam ležala nasred bolnice satima, bila je noć, osoblje je prolazilo kraj mene... umirala sam, a nisam mogla išta reći, pomaknuti se. Pravi horor, noćna mora; ne primaju me u bolnicu, a sasvim sam nemoćna, ne mogu ništa poduzeti, ne vidim izlaz, gubim se sasvim. Rođaci su me odvezli u KBC Zagreb te sam odmah stavljena na intenzivnu njegu s dijagnozom moždanog udara. Taj dan, taj put do Zagreba, i sve što mi se taj dan dogodilo je najstrašnije što sam ikad proživjela. Osjećala sam da umirem. Kroz glavu mi je prolazilo da je ovo kraj i pitala sam se zašto baš meni, zašto baš ja…”

Nakon hospitalizacije, po izlasku iz bolnice, počele su godine oporavka.

“Prvih par mjeseci sam bila loše i fizički i psihički. Nemoćna. Mislila sam da ću ostati u tom stanju zauvijek, teško sam dolazila k sebi. Nisam mogla govoriti, bila sam u kolicima, desnom rukom sam teško upravljala.”

Ali nikad nije odustala. Hvatala se za vjeru, riječi ohrabrenja koje je dobivala od roditelja, liječnika, prijatelja.

Nova prilika

“Pamtim riječi moje doktorice prof. Zdravke Poljaković na prvoj kontroli nakon otpusta iz bolnice, rekla mi je otprilike ovako: ‘Ana, dobili ste novu priliku za život koja se ne pruža svakome, ja mislim da vi to sve možete, pred vama je sada oporavak i vidjet ćemo jeste li fajterica ili ne’. Ta jednostavna rečenica me motivirala, shvatila sam je i kao izazov i odgovorila: ‘Doktorice ja jesam fajterica. Vidjet ćete. Ja ću se boriti i ja ću se oporaviti’. I bilo je tako”, s olakšanjem danas pripovijeda. “U trenucima kad mi je bilo fizički i psihički najteže bivši suprug je zatražio razvod. Bio je to dodatni udarac.” Vratila se živjeti s roditeljima.

“Mama i tata su mi bili i najveća podrška. Otac je stavio posao u mirovanje i služio mi kao pravi asistent, na njemu je bilo da me svakodnevno vozi na terapije, preglede, u toplice... Mama je pak posve preuzela brigu o kući, ona je vodila kućanstvo za sve nas i brinula se o meni.”

Govoriti, pisati, hodati, sve je učila ispočetka. Govoriti je učila nekoliko mjeseci, kaže imala je sreću da je to relativno brzo išlo. “Krenula sam raditi s logopedicom čim sam izašla iz bolnice.” Počele su od slova, daleko su tada još bile riječi.

Sricanje slova

“Pokušavala sam sricati slova, bilo mi je teško izgovarati ih. Nakon dva-tri mjeseca Ana je mogla razgovarati gotovo kao i prije bolesti.

“Tada sam počela vjerovati da će se i drugo oporaviti - da ću početi hodati, da će mi se i ruka oporaviti.” I učenje pisanja bila je nova bitka. “Muka. Ruka ne radi, a ja pokušavam pisati. Bila je to i vježba ruke i vježba pisanja. Tri mjeseca je provela u kolicima. Kao i mnogi koji prežive moždani udar, i ona se hrvala s depresijom.

Desnu nogu dugo nije osjećala kao svoju. Ruka i govor su se vratili, ali noga je trebala puno dulje vremena. Bolest je promijenila životne navike.

“Danas vježbam, a prije nikad nisam takvo što radila. Nisam bila sportski tip. Nisam ni sad, ali bolest me natjerala okrenuti se vježbanju. To mi je danas postalo posve normalna rutina. Ljudi idu u teretanu i vježbaju iz gušta, a ja sad idem redovito na vježbanje, na fizikalne jer o tome ovisi hoću li nešto moći ili neću, koliko ću kvalitetno nastaviti živjeti. Takva bolest promijeni osobu. U početku mijenja jer si nemoćan, a kasnije naučiš cijeniti stvari za koje si prije smatrao da su normalne. Ne brinuti se oko zapravo nebitnih stvari.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo