Bol i osjećaj težine u glavi, otečenost lica, posebno oko nosa i kapaka, začepljen nos, otežano disanje, vrtoglavica, noćni kašalj, gubitak njuha i okusa, curenje sekreta iz nosa ili niz ždrijelo... Ako vas ovi simptomi muče iz godine u godinu, niste usamljeni: bar jedna epizoda akutnog rinosinuitisa godišnje javlja se kod 10 do 15 posto populacije, dok od kroničnog rinosinuitisa pati 15 posto populacije, odnosno čak 50 posto osoba koje su inače alergične na inhalacijske alergene.
Akutni i kronični oblik
- Rinosinuitis je upala sluznice nosa i paranazalnih šupljina, a može se javiti u dva oblika: akutnom i kroničnom - objasnio je prof. dr. sci. Livije Kalodjera, spec. otorinolaringologije. - O akutnom rinosinuitisu govorimo kad karakteristični simptomi, poput začepljenosti ili curenja iz nosa, pritiska u licu ili smetnji njuha traju do 12 tjedana, a ako potraju dulje od 12 tjedana takvu upalu nazivamo kroničnom. Osim u trajanju simptoma, razlika je i u uzroku. Kod akutnih upala uzrok je uglavnom infektivni, a predisponirajući faktori, poput alergije ili anomalije građe nosne pregrade ili nosnih šupljina, mogu pridonijeti češćem ponavljanju. Kod kroničnog rinosinuitisa pak najčešće nema jednog konkretnog uzroka, no postoji još veći broj predisponirajućih faktora koji mogu dovesti do razvoja bolesti.
Alergičari na udaru
- Simptomi akutne i kronične upale su relativno slični, ali su različitog intenziteta. Kod kroničnog rinosinuitisa manje je izražena glavobolja, a osjećaj slijevanja sekreta niz ždrijelo je češći od curenja sekreta iz nosa, koje je tipičnije za akutnu upalu - kaže prof. Kalodjera. Dodaje da kod kroničnih upala sinusa, osobito ako su povezane s nosnim polipima, pacijenti češće imaju problema s jakom začepljenošću i smetnjama njuha. Inače, brojne epidemiološke studije su pokazale da od kroničnog rinosinuitisa češće boluju osobe koje imaju neku alergijsku bolest dišnih putova, dok kod djece ulogu imaju i nasljedni faktori koji određuju rad trepetljika nosne sluznice zaduženih za "čišćenje" nosa ili kvalitetu nosne sluzi. U dječjoj dobi predisponirajući faktor mogu biti i nasljedne imunološke bolesti, kod kojih je slabija prirodna obrana od infektivnih uzročnika, bakterija, virusa, gljivica i sl.
Otopine za ispiranje
Liječenje rinosinuitisa, između ostalog uključuje i podržavanje prirodnih mehanizama koji omogućuju normalnu funkciju sinusa. Da bi se čišćenje sluzi iz nosa i sinusa moglo normalno odvijati, vrlo je važno dobro funkcioniranje trepetljika na nosnoj sluznici koje tjeraju sekret iz sinusa prema sinusnim ušćima, a u nosnim šupljinama od naprijed prema straga.
- U tome su od velike pomoći otopine za ispiranje nosa. Mogu biti izotonične, odnosno jednake gustoće kao krv ili hipertonične, koje su najčešće dvostruko gušće od izotoničnih. Takve se otopine mogu koristiti u obliku sprejeva kojima se ovlažuje nosna sluznica i omogućuje bolji rad trepetljika, ili se otopina, ali u većim količinama, može koristiti za ispiranje tako da se nosna, a dijelom i sinusne šupljine, potpuno isperu od patološkog sadržaja – pojašnjava prof. Kalodjera. Po nekim američkim istraživanjima hipertonične otopine djeluju jače na simptome nosne začepljenosti i bolove pa omogućavaju veće olakšanje pritiska u licu i bolju prohodnost nosa od izotoničnih.
Ako se otopine koriste svakodnevno više puta tijekom šest mjeseci kod 80-90 posto pacijenata dolazi do poboljšanja simptoma, dok kod pacijenata s kroničnim rinosinuitisom koji ih ne koriste, već isključivo liječe akutne epizode rinosinuitisa, nema bitnog poboljšanja kroz dulji vremenski rok. Ipak, s upotrebom otopina treba biti oprezan i koristiti ih prema napucima liječnika jer, kaže prof. Kalodjera, hipertonične otopine mogu blago iritirati nosnu sluznicu pa se zbog toga one često koriste samo u početnoj fazi liječenja, a kasnije se prelazi na izotoničnu otopinu.
Probleme mogu stvarati i ciste
• Prof. dr. sc. Ivica Klapan, spec. otorinolaringologije
Blagi osjećaj pritiska u području prednjeg dijela glave, glavobolje i osjećaj začepljenosti nosa mogu biti i simptomi cista u paranazalnim sinusima, dobroćudnih izraslina ispunjenih tekućinom. To su kronične tvorbe koje sporo rastu, a najčešće je riječ o dvije vrste cista koje se razlikuju po postanku.
Prve nastaju zbog začepljenja izvodnog kanala žlijezde koja proizvodi sluz. Budući da žlijezda i dalje stvara sluz, a izvodni je kanal začepljen, proizvedena se sluz nakuplja i žlijezda se uvećava dok ne dobije odlike prave ciste. Drugim mehanizmom nastaju tzv. mukokele. Prethodi im začepljenje ušća određenog sinusa, uz nakupljanje tekućine unutar sinusne šupljine. Ta je tekućina najčešće gušće konzistencije i sterilna, ali ponekada postaje hranilište za bakterije te se tada tekući sadržaj može pretvoriti u gnojni. Tijekom godina proizvodnja sadržaja u cistama se nastavlja, postupno ispunjavajući zahvaćeni sinus, što kroz neko vrijeme uzrokuje pregradnju i eroziju kosti.
Simptomi koje uzrokuju ciste mogu biti različiti: od vrlo blagih, poput začepljenosti nosa i pritiska u prednjem dijelu glave, pa do ozbiljnih komplikacija, poput deformacije lica, dvoslike, potiskivanja očne jabučice prema naprijed i sl. Vrsta simptoma ovisi o sinusu u kojem je cista, o njezinoj veličini, o blizini okolnih važnih tkiva i organa.
* Vrste zahvata
Uzrok nastanka većem dijelu cista često ostaje nepoznat, no najčešći čimbenici koji mogu dovesti do njihovog nastanka i rasta su alergije i kronični upalni procesi sluznice sinusa. Liječenje cista može se podijeliti na tzv. radikalne i poštedne metode. Kod radikalnih se cista sasvim odstranjuje, a sinusna se šupljina ispunjava i time zatvara. Mnoge mukokele mogu se liječiti endonazalnim pristupom, tzv. širokim odstranjenjem (marsupijalizacija). Budući da su mukokele okružene normalnim respiratornim epitelom, uspostavljanje uredne drenaže prihvatljiva je terapija. Ako mukokela ili koštana pregradnja uzrokuje kozmetske ili funkcijske defekte, može se cjelovito odstraniti uz rekonstrukciju prisutnog defekta.
Konzervativni pristup temelji se na činjenici da mukokele nastaju zbog smetnji na razini ušća sinusa, a ne zbog bolesti sluznice. Tradicionalno liječenje mukokele sastojalo se u tzv. djelomičnom odstranjenju stijenke mukokele, čime se sprečava nakupljanje tekućeg sadržaja unutar nje. U novije se vrijeme sve više zahvata radi endoskopskim putem, tj. bez vanjskih rezova, kroz nosnice, korištenjem posebno konstruiranih optičkih instrumenata, što je povezano sa smanjenim brojem komplikacija i boljim kozmetskim učinkom.
Kako se liječi
Osim otopina, koje se smatraju podržnom terapijom, u liječenju kroničnog rinosinuitisa koriste se nazalni kortikosteroidni sprejevi koji smanjuju intenzitet upale, osobito ako postoji polipozni rinosinuitis ili ako je alergija predisponirajući faktor. Koriste se i antibiotici, ili kratkotrajno u akutnim epizodama ili tijekom tri mjeseca (u polovičnoj dozi) kod teških oblika kronične upale koja ne odgovara na ostalu terapiju, kaže prof. Kalodjera. Ako ne postoji odgovor na lijekove, u obzir dolazi i operativna terapija. Nje se ne treba plašiti jer se danas uglavnom izvodi uz pomoć endoskopa te pristupom kroz nos, zbog čega je kirurška trauma minimalna.