Najmlađe hrvatske anoreksičarke još nemaju ni 11 godina, a simptome ima i jedna šestomjesečna beba!

ZAGREB - Britance su ovih dana zapanjili najnoviji podaci prema kojima se čak stotinjak djece u dobi od pet i sedam godina liječilo od anoreksije u posljednje tri godine. Prema podacima britanskih bolnica 600 djece u dobi od 13 godina također je moralo na bolničko liječenje zbog mršavosti a Susan Ringwood, direktorica jedne britanske udruge koja se bori protiv pormećaja prehrane kazala je kako je zadnjih desetak godina stvara slika tijela koje mora biti vrlo mršavo ako se želi biti lijep a to sve više utječe i na najmlađe.

Ni Hrvatska nije pošteđena te ‘mode’ mršavosti pa izgladnjivanje i borba s anoreksijom, poglavito kod mladih djevojaka, nije rijetkost .

“Imala sam 12-13 godina i bila opsjednuta hranom. No, tada sam postala svjesna svog tijela i svog izgleda. Nisam to htjela, ali drugi su me uporno vrijeđali i nazivali pogrdnim riječima, pa sam se tada pogledala u ogledalo i vidjela odvratnu, debelu masu.”

Dio je to ispovijesti koju na internetu priča neimenovana djevojka koja već godinama boluje od teških poremećaja u prehrani - anoreksije i bulimije. Ona je samo jedna od 90.000 oboljelih u Hrvatskoj koje trebaju pomoć kako bi izašle iz začaranog kruga mršavosti. Kod nekih djevojaka roditelji primijete da su naglo smršavile, ali to je zasad sve. Druge su na rubu smrti. Najmlađa anoreksičarka u Hrvatskoj beba je od samo šest mjeseci. Radi se o djetetu anoreksičarke koja je svoj obrazac ponašanja prenijela i na dojenje, a time i na dijete. Pogrešno bi bilo reći da mlada majka svome čedu uskraćuje hranu. Ne. Ona mu samo daje onoliko mlijeka koliko misli da je dovoljno kako se “dijete ne bi udebljalo”. Djevojčica je zbog toga - kost i koža.

Spas u bulimiji

- Težina mi je postajala problem - nastavlja djevojka s početka ove priče.

- I tako je sve počelo - pa možda da smanjim hranu. I onda ne bih ništa jela, pa bih jela, pa ne bih jela, pa bih jela i tako u krug. Do trenutka kad sam otkrila bulimiju. To je bio moj spas. Sjećam se da sam u jednom razdoblju života to radila (povraćala pojedeno, op. a.) i do 5-6 puta dnevno. Samo sam htjela biti mršava i lijepa. Mršava i lijepa! Samo mi se to vrtjelo u glavi. Nikako nisam mogla doći ispod 70 kilograma. Krenula sam na UN-ovu dijetu. Držala sam je oko četiri mjeseca. Uspješno sam skinula 14 kilograma. No, to nitko nije primijetio. Znate kako se osjećate kada nitko ne primijeti da ste skinuli 14 kilograma? Jadno! Eto, tako se osjećate. Onda sam otišla na more, raditi. Tamo sam jela samo voće punih 12 dana. Naporno sam radila. Kada sam došla doma - imala sam 55 kilograma. Znači, skinula sam još 9, sveukupno 23. Nevjerojatno, zar ne? Eh, tada su već počeli primjećivati i nitko nije mogao vjerovati kako sam ja to uspjela napraviti. Svi su bili u nevjerici. A ja sam uživala. Do trenutka kada su počeli govoriti da izgledam odvratno, premršavo, anoreksično. Opet iste uvrede. Opet sve isto. Završila sam kod psihijatra - priča 19-godišnjakinja. Ona zove “u pomoć, no nitko je ne čuje”.

Unatoč velikom broju oboljelih, Hrvatska nema ni jedan centar za liječenje poremećaja u prehrani. Jedino mjesto na kojem su djevojke oboljele od teških poremećaja mogle dobiti pomoć bio je ženski odjel psihijatrije u zagrebačkom KBC-u Rebro, te u KB-u Sestre milosrdnice. No, zbog radova na preuređenju, odjel na Rebru je zatvoren. A tamo se smještaju samo djevojke u akutnom stanju. Na rubu smrti. Prevencijom se ne bavi nitko. Za to vrijeme bolest ne miruje, nego se pretvara u društvenu scenu. Na internetu je na stotine blogova hrvatskih djevojčica koje propagiraju anoreksiju i bulimiju. Nazivaju se, prema skraćenim nazivima bolesti, Ane i Mije. U nekim slučajevima i leptirice. Njihova koštunjava, izgladnjela tijela njima su dokaz vitkosti, nježnosti i ljepote. Osmislile su i složen, prilično rigorozan sustav bodovanja uspješnosti u gladovanju. Svaki zalogaj koji nije popraćen golemim količinama vode strogo se kažnjava. Zapravo, kažnjiv je svaki zalogaj.

Na rubu smrti

- Bolest je u ekspanziji, poprima epidemijske razmjere u svijetu pa tako i u Hrvatskoj. No, za razliku od razvijenih zemalja, ovdje nitko ništa ne poduzima - kaže tajnik udruge Nada za pomoć oboljelima od poremećaja u prehrani Hrvoje Rendulić. Bavi se anoreksijom već više od deset godina. I sam je otac anoreksične djevojke, što mu je i bio povod da se počne baviti tom strašnom temom.

Kroz “njegove je ruke” prošlo oko 4600 oboljelih, od kojih je 90 posto djevojaka. Udruga Nada jedina je koja se bavi tom temom. Rendulić upozorava - mnoge su anoreksičarke u našoj zemlji na rubu smrti.

- Naše statistike govore da tjedno umire jedna oboljela djevojka. Strašno je da Hrvatska ne vodi nikakvu statistiku o broju oboljelih. Ekonomist sam, dobar sam u statistici pa vodim svoju evidenciju. Deset posto oboljelih je u dobi do 11 godina, 50 posto je u dobi od 11 do 31, 30 posto od 31 do 40, a ostalo su stariji. Problem je što se povećava broj oboljelih mlađih od 11 godina - kaže Rendulić.

Objašnjava kako od trenutka pojavljivanja bolesti, a prva njezina faza je negiranje, djevojčicama treba više od četiri godine da shvate da boluju od teškog psihičkog poremećaja. Udruga Nada tek je nedavno od Grada Zagreba dobila prostorije koje treba urediti. Novca nema, iako su jedina organizacija u Hrvatskoj koja se bavi tom temom. Rendulić kaže da je ključno oformiti referalni centar s liječničkim konzilijem - od psihijatara do gastroenterologa i dijetetičara.

Psihoterapija

Prema mišljenju psihijatrice prof. dr. Dubravke Kocijan-Hercigonje, koja se dugo bavi anorksičarkama, kod liječenja je vrlo važna obiteljska terapija kroz koju se osvještava problem i pokušava s uspostavljanjem novih odnosa među članovima obitelji, posebno prema bolesnici. U ozdravljenju jako je važna potpora obitelji koja može pomoći da oboljela promijeni sliku o sebi jer jedino u tom slučaju više neće biti “ružna i debela”. Kad je pacijenticama potrebno bolničko liječenje, osim psihoterapijskog tremana nužno je postići da krenu s dnevnim povećenjem količine hrane, a idealno je da dobiju od kilograma do dva tjedno kako bi što prije postigle indeks tjelesne mase od barem 18,5 do 20. Na žalost, neke se pacijentice moraju hospitalizirati i protiv svoje volje jer im njihovo stanje ugrožava život.

Za uspješno liječnje anoreksije morali bi postojati specijalizirani odjeli barem u četiri kliničke bolnice u Hrvatskoj, ali i puno više mogućnosti za izvanbolničko liječenje gdje bi s pacijenticama trebali raditi stručnjaci različitih profila. Osim toga, premalo je programa prevencije, a previše utjecaja imperativa mršavosti po svaku cijenu, čak do te mjere da ih se pretvara u “vješalice” za odjeću. Nije onda čudo što je poremećaj prehrane u Hrvatskoj u zapećku zdravstvene skrbi, a problem iz godine u godinu samo raste.