POŠAST MODERNOGA DOBA

POTRESNA ISPOVIJEST STUDENTICE MAJE (20) 'Muči me nesanica, gubim tlo pod nogama, tješim se hranom, ponekad i pijem, sve me boli, ali ništa ne pomaže'

    AUTOR:
    • Javorka Luetić

  • OBJAVLJENO:
  • 11.05.2017. u 00:00

, Image: 125048385, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Media for medical
Ilustracija/Profimedia, Media for medical

Tjeskoba, ustrašenost, nelagodno stanje napetosti, zabrinutosti, iščekivanja da će se nešto loše dogoditi u okolini ili u organizmu osjećaji su koje svatko od nas povremeno osjeti jer su sastavni dio života. Stručnjaci sve nabrojeno svode pod zajednički nazivnik - anksioznost.

Ponekad je toliko jaka ili traje predugo na način da nam ometa normalno, svakodnevno funkcioniranje u obitelji, poslu i široj zajednici. Kako prepoznati tu granicu i kako se nositi s potrebom brzih prilagodbi brojnim stresnim situacijama otkrila nam je dr. sc. Petrana Brečić, psihijatrica u KB Vrapče, ističući kako anksiozni poremećaji imaju veliko medicinsko, socijalno i ekonomsko značenje zbog svoje velike učestalosti, ali i golemih indirektnih i direktnih troškova, piše Slobodna Dalmacija.

- Anksioznost je znak života, postojanja, iskustva i posve je normalno emocionalno stanje koje predstavlja odgovor našega ega na vanjsku, realnu opasnost kao što je strah od fizičkog oštećenja tijela, od životinja, neprijatelja, prirodnih nepogoda i sl., i većina autora naziva je strahom.

Glavna razlika između straha i anksioznosti je u tome što kod straha postoji realna prijetnja u sadašnjosti, dok se kod anksioznosti ta prijetnja predviđa u budućnosti. Strah ima adaptivnu funkciju reagiranja u situaciji realne prijetnje i u funkciji je očuvanja života, a anksioznost, ako je umjerena, i obično je nazivamo zabrinutošću, je također korisna za pripremu organizma na stresne situacije, međutim pretjerana anksioznost može biti paralizirajuća.

Tada je vrlo nelagodno, teško podnošljivo stanje koje se rasterećuje putem tjelesnog, aktivacijom autonomnog živčanog sustava, voljnom muskulaturom - pojašnjava psihijatrica u KB-u Vrapče.

Klinički znakovi

I klinički znakovi straha i anksioznosti su posve jednaki, a sastoje se od brojnih simptoma kao što su lupanje srca, ubrzan puls, osjećaj nedostatka zraka, gušenje, bol, nelagoda i pritisak u prsima, znojenje, drhtanje ili tresenje, mučnina i želučane boli, osjećaj vrtoglavice, nesigurnosti, ošamućenosti, bockanja ili umrtvljenosti, navala osjećaja topline ili hladnoće te kognitivnih kao što je strah od smrti, strah od gubitka kontrole ili osjećaj da će se poludjeti, derealizacija - osjećaj nestvarnosti, depersonalizacija - osjećaj odvojenosti od samoga sebe.

- Radi li se o pretjeranom strahu ili anksioznosti, procijenit će kliničar, jer će se samoj osobi koja pati od tog poremećaja navedeni osjećaji svakako doimati prekomjerni i preplavljujući - kaže dr. Brečić te napominje da anksioznost kao rezultat naše svakodnevne prilagodbe na život ni u kojem slučaju ne predstavlja bolesno stanje.

Međutim, kada je ta prilagodba preteška, kao npr. u slučaju smrti bližnjega, neke osobne nesreće, razvoda, gubitka posla... anksioznost može biti toliko intenzivna da je naprosto moramo zamijetiti, kaže naša sugovornica, te otkriva da je u više od 70 posto slučajeva pratitelj depresivnog poremećaja i značajno opterećuje boljitak u procesu liječenja.

Danas se smatra da je anksioznost koja nastaje u stanjima dugotrajne emocionalne iscrpljenosti zapravo teža nego ona koja nastaje naglo kao reakcija na iznenadni, jaki stres. Čovjek današnje civilizacije je ustrašen, preplavljen tjeskobom u permanetnim anticipacijama budućnosti koju doživljava sa zazorom i nelagodom.

Biti nesiguran uvijek je poticatelj tjeskobe, a nesigurnost svekolikog predznaka obilježje je suvremenog života. Upravo taj osjećaj osobne nedostatnosti, slabosti, inkompetencije, gubitka vjere u budućnost i gubitka vjere u osobne snage može voditi u osjećaj bespomoćnosti i strah da se ništa neće moći riješiti ako se okolnosti ne promijene.

Ali još uvijek postoji nada da će se okolnosti promijeniti. Ako se to ne dogodi, a to je često jer su upravo izvanjske okolnosti silno nepodržavajuće (siromaštvo, nezaposlenost, osamljenost, krajnja materijalizacija svega i svačega), bespomoćnost klizi u beznadnost, koja u kliničkoj psihijatriji ima veliko značenje glede razvoja depresije i suicidalnosti.

'Rastezljivost adaptacijskog aparata'

- Hoće li neka osoba razviti anksiozni poremećaj ovisi o interakciji njezine predispozicije, genetske i razvojne, s obiljem drugih faktora poput načina života, stresova, raznih teških situacija i slično. Kolika je rastezljivost nečijeg adaptacijskog aparata uistinu ovisi i o načinu kako je pojedinac tijekom svog razvoja razvio sustav obraćanja sa stresom.

Moram istaknuti da ne postoji nitko tko je dovoljno i uvijek 'jak' toliko da tijekom života ne poklekne pred nekim stresom. Svi u jednom trenutku budemo svjesni svoje napetosti i tjeskobe; pitanje je samo koliko ona dugo traje i koliko utječe na naš svakodnevni život i koliko nas iscrpljuje - zaključuje dr. Brečić.

'Ne vidim budućnost ako mama ode', Maja. K. (20) studentica

Na polovici sam studija koji sam upisala samo zato da bi ostala u gradu u kojem žive moji roditelji čiji su međusobni odnosi godinama loši, ali mislila sam da će se poboljšati ako ostanem kod kuće, ja i moj mali brat. Nažalost, to se nije dogodilo. Naprotiv, mislim da su roditelji na rubu razvoda, što me strahovito pogađa. Kako ne bih gledala njihove sukobe, stalno na granici incidenta, sve više vremena provodim s prijateljima, iako ni njima ne mogu reći što proživljavam. Pitaju me zašto sam odsutna, tužna, zašto nisam izišla na ispit... Vide da se nešto događa. A ja ne mogu učiti jer ne volim studij, ne mogu spavati, donekle nalazim utjehu u hrani koja mi se zapravo gadi, ponekad posegnem i za alkoholom, ali ništa ne pomaže. Muči me nesanica, gubim tlo pod nogama, imam ponekad osjećaj da me sve boli, i ne vidim budućnost ako mama ode.

Komentar psihijatrice:

- Radi se o anksioznom poremećaju s evidentnom depresivnom komponentom. U priču je uključena vjerojatno i separacijska anksioznost koju karakterizira ustrašenost ili anksioznost zbog separacije od osoba kojima je privržena do mjere koji je neprimjeren razvoju te osobe. Taj strah ili anksioznost su prisutni zbog doživljaja opasnosti za te osobe, te kako bi neki događaji mogli dovesti do situacije da ih izgube ili da se osoba mora od njih odvojiti. Stoga se osoba oklijeva od njih udaljiti, može imati nesanicu, noćne more i različite simptome tjelesnog distresa, ali i depresivnog poremećaja. Ovakvi se simptomi obično javljaju u djetinjstvu, no mogu biti izraženi i tijekom odrasle dobi.

------------------------------------

'Na kolegiju mi plamti lice', Lina S. (28) ekonomistica

Zaposlena sam u jednoj velikoj korporativnoj firmi. Završila sam ekonomski fakultet kao odlična studentica, imam dečka s kojim živim, u obitelji nije bilo psihijatrijskih bolesti. San mi je bio raditi u toj velikoj firmi jer je ugledna i vrlo uspješna. Međutim, kada sam počela raditi stalno sam se preispitivala jesam li nešto dobro napravila, hoće li direktor biti zadovoljan, je li to na mojoj razini. Vrlo brzo sam primijetila kako mi se znoje dlanovi i kako sam crvena u licu svaki put kada moram na kolegiju iznositi svoje mišljenje ili uratke. Imala sam osjećaj da me svi gledaju i da svi vide kako mi plamti lice, a s ruku curi znoj. U tim se situacijama više nisam mogla koncentrirati, zaboravila bih što trebam reći. Nisam odlazila na zajedničke ručkove niti kave, prestala sam se rukovati s ljudima. Kod kuće i u poznatim društvima sve je bilo u redu, tih simptoma nije bilo, osim što sam stalno živjela u strahu kako će to sutra biti na poslu. Međutim, zbog straha da mi se to ne dogodi, počela sam izbjegavati kolegije i sve situacije u kojima moram javno nastupati, u kojima me drugi procjenjuju. Počela sam zakazivati, posao se gomilao i naposljetku, direktor mi je rekao kako na probnom roku nisam zadovoljila.

Komentar psihijatrice:

Osnovno obilježje socijalne fobije je izražen ili intenzivan strah ili anksioznost od socijalnih situacija u kojima osobu drugi mogu procjenjivati. U takvim situacijama izloženosti osoba se boji negativne procijenjenosti, odnosno plaši se da će je drugi ocijeniti kao slabu, anksioznu, dosadnu, glupu, uplašenu ili nedopadljivu. Također je u strahu da će se na njoj vidjeti ti znakovi anksioznosti (znojenje, crvenjenje, drhtanje, zapinjanje u govoru) što će biti razlog negativne procjene i ocjene. Prisutan je strah da će zbog toga biti odbačena ili da će tako uvrijediti druge. Stoga takve osobe često izbjegavaju razne radnje zbog kojih mogu izgledati nespretne (npr. izbjegavaju jedenje, pijenje, pokazivanje u javnosti, javne nastupe, mokrenje u javnim zahodima u prisustvu drugih, razgovor o intimnim temama, itd.)

Ako osoba samo povremeno postane anksiozna u socijalnoj situaciji, nećemo joj postaviti ovu dijagnozu. Ponekad ne možemo procijeniti da je anksioznost pretjerana jer ima veze sa stvarnom opasnošću (npr. osoba je doživjela zlostavljanje). No, često osobe s ovim poremećajem imaju pretjeran doživljaj stvarne situacije.

Otprilike 1 do 2 od 100 muškaraca i 2 do 3 od 100 žena imaju ozbiljnu socijalnu fobiju. U nekih se ljudi uz postojeću socijalnu fobiju može razviti i depresivni poremećaj koji treba odgovarajuće liječiti. U težim i dugotrajnijim poremećajima izbjegavanje određenih situacija ili ljudi može se razviti u agorafobiju. Tada bolesnik osjeća intenzivan strah od otvorenog prostora i javnih mjesta i/ili prisutnosti mnoštva Ijudi, pa uopće ne izlazi iz kuće. Neki Ijudi koji pate od socijalne fobije počinju prekomjerno konzumirati alkohol ili anksiolitike kako bi umanjili strah, što može uzrokovati ovisnost.

Postoji više načina Iiječenja socijalne fobije. Najčešće se primjenjuju različite psihoterapijske metode i lijekovi, različite metode psihoterapije, npr. metode relaksacije ili liječenje sistemskom i podržavajućom ekspozicijskom terapijom. Najbolji rezultati postižu se spoznajnom psihoterapijom. U liječenju socijalne fobije mogu se upotrijebiti različiti lijekovi, i to beta-blokatori, antidepresivi i anksiolitici.

------------------------------------

'Strah da neću moći othraniti djecu'

Stara sam 30 godina, udana i majka troje djece. Prošlog ljeta su mi počeli napadi panike i tjeskobe. Propisani su mi antidepresivi Cipralex koji sam uzimala osam mjeseci, nakon toga sam prestala, a nakon dva mjeseca (jer su se napadi opet ponovili) propisan mi je antidepresiv Zoloft. Često sam nesigurna na nogama, tresu mi se ruke i često sam nekako odsutna. Uz sve to još uvijek imam probleme sa nesanicom i nevjerojatan strah da ću ostati bez posla i biti nemoćna othraniti troje djece, tim više što i moj suprug skromno zarađuje i također bi mogao ostati bez posla jer radi u firmi koja je u problemima.

Komentar psihijatrice:

Radi se o anksioznom poremećaju s paničnim napadima koji je liječe vjerojatno prekratko, što je razvidno po ponovnoj pojavi simptoma nakon prekida uzimanja lijekova. U ovom slučaju nakon što su uz terapiju minuli panični napadi zaostala je i dalje visoka anksioznost, koja se ventilira u tjelesnim simptomima vrtoglavice i tremora te uz psihičke simptome straha od budućnosti. Naime, glede liječenja anksioznih poremećaja ono je najčešće dugotrajno i uključuje kombinaciju svih sastavnica liječenja u biopsihosocijalnoj paradigmi, a to znači da liječenje isključivo lijekovima teško može polučiti trajne rezultate. Kao i u ostalim psihičkim poremećajima, liječenje lijekovima mora biti strogo indicirano od strane liječnika i uvijek s razlogom zašto se lijek daje i što se od terapije očekuje. U tom smislu, uz liječenje lijekovima radi korekcije neurobiologijske komponentne poremećaja potrebno je u psihoterapijskom pristupu pokušati detektirati izvore tjeskobe, načine na koje se nosimo sa stresom i pokušati korigirati negativne obrasce mišljenja, zamjenjujući ih zrelijim i konstruktivnijim obrascima. Važno je i ovladati tehnikama relaksacije, opuštanjem kroz vježbe disanja, ali i provoditi kontinuiranu tjelesnu aktivnost, jer ne treba zaboraviti kako se mišićnom aktivnosti ventilira tjeskoba.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo