Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji. Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja. Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.
Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani. Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.
Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:
a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)
b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)
c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).
Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja - a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.
Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi. Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive. S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.
Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju. Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost? Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.
U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva. Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva. Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.
Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
(...)