Tko ne vidi niti čuje? Redom hrvatski građani kad govore o neriješenim problemima zdravstvenog sustava! Reklo bi se - u državi sve gluhi i slijepi, invalid do invalida. Naime, ministar Milan Kujundžić tvrdi da je zdravstvo u sveopćem remontu ili reformi, pa sve one koji te mijene ne vide šalje okulistima. No, kako je krenulo, ni u Europskoj komisiji vid nije bolji, barem ako je suditi po onome što je dijagnosticiralo njezino nedavno Izvješće za Hrvatsku (2019.) s detaljnim preispitivanjem o sprečavanju i uklanjanju makroekonomskih neravnoteža, u kojem se spominju i hrvatsko zdravstvo i brojne istine u tom sustavu koje većina u Hrvatskoj dobro vidi i bez okulista.
Najveća je, dakako, ona da se u organizaciji sustava ništa ne mijenja godinama, pa s količinom novca kojom zdravstvo raspolaže gotovo da ne može bolje. Tavori uz nadu da šav neće puknuti, a ako se to i dogodi, trenutna zdravstvena administracija ionako neće biti na vlasti, niti će to biti njezin problem. Nevolje će ostaviti nasljedniku i hrvatskim građanima. Naime, “Europljani” već na početku svojeg izvješća jasno kažu da broj onih koji plaćaju zdravstveni doprinos, istina, polako raste, ali još je to samo trećina onih koji tu istu zdravstvenu zaštitu koriste. Da sve bude gore, i njihove su plaće male, pa onda ni prihod HZZO-a ne može znatnije rasti. Očekivano, onda nema ni plana za vraćanje dugova u zdravstvu koji neizbježno rastu. Da je sustav u začaranom financijskom krugu, govori i podatak da rashodi za zdravstvo čine samo 7,2 posto BDP-a dok je prosjek EU gotovo 10 posto. No, to nije najproblematičniji dio hrvatskog zdravstvenog sustava. Puno žešće škripi onaj organizacijski, za koji dosad nijedan ministar nije imao ni volje ni snage za uvođenje reda. Bliže im je koketiranje s neradom, neorganizacijom, privatnim i poluprivatnim interesima. Rezultat - žestoko pati jednakost u dostupnosti kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi. Sve se gotovo isključivo temelji na bolnicama, a ostatak zdravstva tavori u poluprivatnom biznisu primarne zdravstvene zaštite. U prilog činjenici da u brizi o zdravlju nešto ne štima, pokazuju podaci po kojima je očekivani životni vijek Hrvata tri godine ispod prosjeka EU, a o životu bez zdravstvenih problema nakon 65. da se i ne govori. I tu je Hrvatska u donjem dijelu zemalja EU.
Primjer Metkovića
Sve to pokazuje da je za veću učinkovitost nužna kvalitetnija organizacija hrvatskog zdravstva, što je u Europska komisija jasno uočila, navodeći da je “struktura sustava nedovoljno usklađena s potrebama stanovništva”. Kratko, jasno i istinito. No, onda kad stvari nisu usklađene, troši se, objektivno, više novca za manju učinkovitost i manje kvalitete. Da je ta tvrdnja točna, pokazuje i nedavni primjer Metkovića, u kojem je dom zdravlja organiziran kao da je iza ugla Klinika Mayo, a slično je i u nekih drugih dijelovima države, u kojima je sustav deficitaran. Dakako, s druge strane postoje područja na kojima su “kapaciteti bolnica veći od potreba stanovništva”, konstatira se i u izvješću EK. Zanimljiva je i rečenica da plan reforme bolnica postoji, ali “bez utvrđenog vremenskog roka za provedbu”. Naime, mnogi se više i ne sjećaju da je tzv. master plan bolnica predstavio još ministar Rajko Ostojić, pa potom i Siniša Varga, a nije mu odolio ni Dario Nakić. Kontinuitet nastavlja Kujundžić kao “plan bez voznog reda”, što potvrđuje i podatak da su sve bolnice na broju, a navodna reforma koju vidi samo ministar “napreduje svakoga dana u svakom pogledu”.
Da je reforma bolnica, odnosno cijelog sustava ne na dugom, nego na puknutom štapu, jasno je i Europskoj komisiji, koja kaže da nisu koordinirane reforme bolničkog i izvanbolničkog sustava. Naime, objašnjavaju Europljani da je i dalje previše bolničkog liječenja, čega su svjesni svi u Hrvatskoj koji imalo znaju kako treba organizirati kvalitetnu zdravstvenu skrb. Sve kreće od primarne zdravstvene zaštite koja je u posljednjih nekoliko godina uglavnom skretničar prema bolnicama, a dodatni udarac zadao joj je novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti, prema kojem je 75 posto svega što postoji u PZZ-u namijenjeno privatizaciji. Domovima zdravlja, koji bi trebali biti nositelji zdravstvene skrbi na svojem području, ostale su samo službe i ambulante koje privatnici ne žele jer ne donose dovoljnu zaradu. “Klikanjem” na pojedine DTP-ove, odnosno usluge koje ne traže potrošnju, prikupit će prilično veliku zaradu na “glavama”, čak i ako pacijenta ne vide godinama. Cilj su glavarine jer ishode liječenja ionako ne prati nitko. Sve je to učinjeno dok Europa pokušava vratiti priču na početak, odnosno neke privatizacijske pokušaje PZZ-a ponovo integrirati u javni sektor jer se pokazalo da privatnici više troše i više šalju u bolnice. Primjerice, susjedi Slovenci, koji su nekritički kopirali hrvatski model koncesija, više ne sklapaju nove ugovore, pa kad liječnik koncesionar ode u mirovinu ordinacija se vraća domu zdravlja. U Hrvatskoj pak, zahvaljujući genijalnosti novog Zakona, na terenu vlada kaos kad je riječ o PZZ-u.
Nije bolje ni u bolničkom sustavu, u kojem već tridesetak godina država plaća, a ne zna se točno tko sve pije. Javni zdravstveni sustav u stalnoj je opasnosti od onih koji se jesu ili se pokušavaju nakalemiti na 24 milijarde kuna HZZO-a, a to nastoje opravdati brigom za kvalitetu liječenja građana. Mantra o “sinergiji javnog i privatnog”, koja se pokušava prodati javnosti, zapravo je briga za vlastiti džep u koji bi trebala kapnuti i kuna iz novčanika građana. Jedini način da se hrvatski zdravstveni sustav osovi na noge i organizira se maksimalno transparentno i učinkovito jest da se napokon odvoji privatno od javnog.
Mutne vode
Naime, jedini pravi privatnici koji svoju zaradu ostvaruju na tržištu su oni koji rade zahvate koji nisu na listi postupaka koje plaća HZZO, čiji vlasnici nisu zaposleni u nekoj od bolnica ili oni koji imaju djelatnost za koju nema lista čekanja u bolnici. Sve ostalo vuče sustav u mutne vode, u kojima se dobro snalaze oni koji vape za “sinergijom”. Da je hrvatska zdravstvena sarma privatnog i javnog na djelu, pokazuju upravo liste čekanja. Naime, dobra dubinska analiza sigurno bi pokazala da se na pojedinim klinikama ili odjelima čeka znatno dulje ako šef ima vlastitu privatnu praksu s istom djelatnošću negoli na onom gdje taj sukob interesa ne postoji. Nema nikoga tko bi rekao “nećeš, razbojniče” i presjekao tu pupčanu vrpcu koja šteti zdravlju građana, naravno onih čiji džep nije dovoljno dubok da zavire u privatno carstvo zdravlja. No, to niti tko kontrolira niti je ikoga briga “što si netko zaradi” na račun osiromašenih građana na ne baš etičan način. Zato je teško očekivati da se liste čekanja smanje jer one, nesporno, bildaju privatne džepove.
Što se pak tiče dijela privatnih klinika i bolnica i njihovih svakidašnjih jadikovki, kao i pokušaja da se utrpaju u riznicu HZZO-a, to već postaje poprilično iritantno. Nerijetko tvrde da “građani imaju pravo odabrati gdje će se liječiti i koliko će nešto platiti”. Istina, ne kažu da u većini slučajeva, osim u onima u kojima su se “zeznuli” pa otvorili neprofitabilnu djelatnost, ne bi ostali na cjeniku HZZO-a, nego bi tražili od pacijenata da “doplate kvalitetu”. Rado bi bile zdravstvene ustanove kad ne treba platiti porez na dobit, ali ne bi kad treba pobrati zaradu.
Riječju, privatizacija zdravstvenog sustava kakva se pokušava inaugurirati u Hrvatskoj nedvojbeno vodi građane do manje zdravlja. Uostalom, uz sve nedaće i mane javnog zdravstvenog sustava, zemlje koje su bile krenule tim putem vrlo su brzo shvatile svoju pogrešku - trošile su više, a imale su lošije zdravstvene pokazatelje. Europska komisija smatra da čak ima mjesta za uštedu u svim zemljama EU u sustavu javnoga zdravstva jer se pokazalo da petina troškova uopće ne utječe na zdravlje građana. Drugim riječima, to je nepotrebna potrošnja, odnosno sredstva bi se mogla bolje iskoristiti. Također, EK naglašava da je prošlo vrijeme kad je bolnica bila u središtu sustava, što znači da primarna zdravstvena zaštita mora rješavati većinu zdravstvenih problema i prevenirati bolest jer će tako i troškovi biti manji, odnosno ostat će više za nove lijekove i novu tehnologiju te za skrb o starijima, kojih je u staroj Europi, a tako i u Hrvatskoj, sve više. Bez javnog i solidarnog zdravstvenog sustava nema socijalne države. Dok se taj dio Ustava ne suspendira, nije loše imati na umu tu činjenicu u svakoj raspravi o tome kamo bi trebalo krenuti hrvatsko zdravstvo.