Što s dječjim strahovima u doba koronavirusa - onima na koje možemo utjecati, onima na koje ne možemo, a i onima koje možemo svojim krivim djelovanjem pogoršati? Kako da djeca izdrže dugu izolaciju i iziđu neoštećena, pitali smo prof. dr. sc. Gordanu Kuterovac-Jagodić, profesoricu razvojne psihologije na Odsjeku za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Profesorica Kuterovac-Jagodić autorica je brojnih znanstvenih i stručnih radova, a bila je i predstojnica Odsjeka za psihologiju.
Je li zamisliva neka druga emocionalna reakcija djece na epidemiju i sve u vezi s njom, osim straha?
- Strah može biti prikriven različitim ponašanjima. Dijete može postati “djetinjasto”, željeti našu stalnu blizinu, ili razdražljivo, agresivno, ljutito jer ne želi priznati da je uplašeno, ako mu se ne dopušta da bude uplašeno. Često se šalimo s djetetovim emocijama ili kažemo “pa nisi mala beba”, “već si veliki dečko, ne bi se trebao tako bojati”, pa onda djeca strah prikrivaju i kroz neke fizičke simptome - žale se da ih boli glava ili trbuh ili su, pak, toliko uznemireni da ne mogu spavati ili ne žele više sami spavati. Znači, imaju psihosomatske simptome ili idu u neku regresiju ponašanja.
Kako djeca reagiraju s obzirom na dob?
- Kod predškolske djece najveća je vjerojatnost da neće na pravi način razumjeti situaciju, da im neće biti dobro objašnjena, u nepoznatoj situaciji će gledati reakcije najbližih. Ako su najbliži jako zabrinuti, uspaničeni, dijete može zaključiti da je situacija opasna i iste emocije mogu prijeći i na dijete. Ta je skupina najugroženija jer ta djeca nemaju mnogo kontrole nad svojim životom.
A školarci?
- Oni već mogu razumjeti što se događa, ali to ovisi i o razvoju pojma bolesti kod djece. Ne mogu dobro razumjeti što sve uzrokuje bolesti, malo im je teže pojmiti te unutarnje nevidljive uzročnike pa im je dobro pomoći nekim konkretnim vizualnim materijalom, predočiti “virus” i kako se protiv njega boriti.
Ima i djece koja baš jako vole plašiti drugu djecu.
- Djeca lako prepoznaju tko su među njima oni osjetljiviji. Socijalno dominantniji žele ostati vođe, biti glavni, tvrde kako imaju najnovije informacije, kako su njihovu tati ili mami važne osobe, koje “sve znaju”, rekle što se događa i time mogu plašiti druge. U višim razredima osnovne škole djeca mogu bolje razlikovati pouzdane i nepouzdane izvore informacija te želi li netko njima manipulirati.
Sjećam se svog jako velikog straha 1968., u vrijeme sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj, kad su mnogi ljudi očekivali da će biti rata, a neka su djeca znala i kad će početi: “za dva dana”, “u ponedjeljak”... S osam godina nisam imala pojma zašto bi trebalo “biti rata”, samo sam znala da rat znači smrt, možda i gore - smrt najbližih, ali mojim roditeljima su to bile bapske priče i nisu čak htjeli niti kupovati zalihe hrane.
- Neke nevolje mogu proizlaziti upravo iz različite osjetljivosti na događaje i tjeskobe, a onda i načine na koji se s njima bori. Netko se bori tako da sve negira, “svi ste vi paničari, a ja sam cool i dovoljno mi je da imam jedno mlijeko i jedan kruh”, dok drugi imaju potrebu nešto činiti i to ih umiruje. Pa im onda treba dati da to čine. I djeca mogu nešto učiniti, možemo ih pitati - što bi ti volio da ti kupimo da imaš na zalihi? Ako ih to može malo umiriti, zašto ne? Zajedničko djelovanje je zapravo vrlo umirujuće i zašto ne dopustiti djetetu da bude dio toga?
Gordana Kuterovac-Jagodić
I, najvjerojatnije, da neprestano pita - što se događa?
- Treba stvoriti atmosferu slobode, pustiti da nas pitaju, a ne reći - pa već sam ti sto puta rekla! Koliko god sami bili nervozni. I dati im što je moguće primjerenija objašnjenja. Ako ih posjednemo s namjerom da im “sve objasnimo”, takva duga objašnjenja ona ne mogu odjednom prihvatiti i “provariti”.
Svjesna su i da su im bake i djedovi posebno ugroženi, a često su s njima jako bliski i možda bi im upravo oni mogli biti neki izvor umirenja...
- Da, naročito dok su roditelji zaokupljeni životnim stvarima. Međutim, sada kad su upravo oni ugroženi, djeci možemo dati ulogu pomagača, što je uvijek dobro jer onda nisi ti onaj koji je samo mali i jadan, nego dobivaš neku snagu i moć. Djeca mogu starijima koji su u izolaciji napisati pisamce, priložiti sliku. Imam mamu u domu umirovljenika pa znam da nisu dopušteni posjeti, ali može se ostaviti paketić koji se onda, nakon što “odstoji” jedan dan, može predati.
Postoji li neka dob u djece kad su strahovi najjači?
- Vrsta straha mijenja se s dobi: mala djeca boje se nepoznatih osoba, potom odvajanja od najbližih, onda čudovišta, a školska djeca sve više stvarnih opasnosti - životinja, lopova, prirodnih katastrofa pa sve do straha od gubitka roditelja. Poslije se javlja i strah od škole, od neuspješnog funkcioniranja u društvu vršnjaka. To su razvojni strahovi. Uz te razvojne strahove postoje i oni koji ovise i o djetetovim prijašnjim iskustvima, traumama, pa se djeca nakon nekih iskustava mogu bojati više, postati osjetljivija, a druga se mogu bojati i manje, kao da su na neki način cijepljena od straha ranijim iskustvom.
Adolescenti?
- U specifičnoj su situaciji. Njima su važni neki njihovi razvojni zadaci odvajanja od roditelja, druženja s vršnjacima, a u ovoj situaciji, osim online, to im je malo uskraćeno. Ne mogu baš hodati okolo u velikim grupama kako bi oni voljeli.
Vjerojatno su dosta frustrirani?
- Da, neki sigurno jesu, no kako su naučeni na komunikaciju na društvenim mrežama kao da im ti osobni kontakti zasad toliko ne nedostaju kao možda nama starijima. Možda će im biti teže ako potraje izolacija.
Društvene mreže su nas “pobijedile”.
- Ministrica obrazovanja dobila je veliku zadovoljštinu kroz ovu internetsku školu, iako, koliko god je djeci ta škola bila prvih dana fora, imam sina maturanta pa vidim da se njegovi kolege dosta brinu kako će maturirati, hoće li izgubiti cijelo ljeto. Zadaci im dolaze neredovito, odavde, odande, nema početka ni kraja, stalno su napeti. Neki su govorili - bit će nam kod kuće dosadno... Ja moram reći da kod nas uopće nije dosadno, ni mlađem, koji je u sedmom razredu, ni maturantu. Školske obaveze su se rastegnule preko cijelog dana.
Gordana Kuterovac-Jagodić i Mirjana Dugandžija
Imamo li drugog izbora, osim škole na daljinu?
- Možda obrazovanje kod kuće, ali da ga provode roditelji koji bi trebali imati detaljne naputke i pomoć nastavnika. No, to bi mogli samo neki roditelji koji su visokoobrazovani, motivirani i slobodni od svog redovnog posla. Učitelji se sada kao profesionalci jako trude, ali puno više vremena i truda zahtijeva sve napisati, programirati i snimiti nego predavati. Zatim, nema interakcije s djecom, i to nedostaje. Možda bi trebali jako dobro razmotriti gradivo svih razreda i zaista izdvojiti ono najvažnije, i to dobro obraditi ovim elektronskim putem.
Što s djecom u jako disfunkcionalnim obiteljima gdje je netko bolestan ili su česte svađe? Ta djeca će biti cijeli dan u paklu.
- Izolacija će biti teška za sve obitelji, čak i za one u redovitim uvjetima funkcionalne, jer neki članovi mogu igrati svoje uloge “vanjskih poslova” koje ih drže izvan kuće i sve funkcionira. Ali, definitivno će biti teška za obitelji u kojima ima disfunkcionalnih, agresivnih, destruktivnih elemenata i članova - njih ova situacija može iritirati i mogu postati još razdražljiviji. No, čini mi se da će se takvi teško i držati kuće. Mogu pomoći nastavnici i centri za socijalnu skrb nazivanjem i provjerama, makar telefonskim, ako znaju za takvu ugroženu djecu. Djeci, pak, treba pružiti jasnu, čestu i istaknutu informaciju o linijama za telefonsku psihološku pomoć i policiju. Susjedi također ne smiju gledati svoja posla, moraju reagirati ako nešto čuju ili znaju.
Zašto ljudi krše izolaciju?
- U ovoj situaciji gubimo dosta sloboda i teško nam je prilagoditi se tome, prisiljeni smo mijenjati ustaljene navike, puno toga smo navikli činiti izvan kuće - jesi, piti kavu, družiti se, slaviti rođendane. Također, možda smo anksiozni i inače pa zato trčimo u razne nabave da stvorimo zalihe, pa vidimo - drugi su vani pa ću malo i ja skočiti po nešto ili još popiti posljednju kavu s prijateljima. Mislim da će nam pravo ozbiljno otrežnjenje donijeti smrtni slučajevi, osobito osoba koje poznajemo ili ih poznaju naši poznati. Smrt će nas upozoriti da opasnost nije negdje daleko.
Koji su najveći dječji strahovi u 21. stoljeću?
- Ne znam za ove jako male, ali za adolescente i starije rekla bih strah od neuspjeha. Odnosno, pogreške, to je djeci danas “najnedozvoljenije”. Neuspjeh se pripisuje isključivo osobi, karakteru, a ne vanjskim čimbenicima. Ako izuzmemo one koji baš svaku svoju pogrešku pripisuju vanjskim čimbenicima i nalaze opravdanje u drugima. Važno je zadržati cool pozu, ugled, “neću pokazati oprez, oprez znači da se bojim”, “emocije znače da sam ranjiv, a to znači da ću biti slab i zbog toga neuspješan u životu”...
Znači, malo straha je dobro, ali ne baš ono “dobar je strah kome ga je bog dao”?
- To nikako, veliki strah koči. Važno je povjerenje prema ljudima, ali i određena doza opreza da ne bi bili izigrani. Isto tako je važno da smo oprezni oko bolesti, ali ne toliko da smo paralizirani strahom pa ne činimo baš ništa. Treba pronaći svoju mjeru. Koliko god strah bio malen ili velik, ako ga držimo pod kontrolom i obavljamo redovite zadatke, mi smo s njim O.K.
Gordana Kuterovac-Jagodić
Vi kao psiholog ne biste rekli da smo kao društvo ušli u stanje nervoze ili čak panike?
- Još nismo. Pretjerana kupnja možda je dijelom odraz konzumerizma u kojem živimo pa imamo izgovor zbog kojeg kupujemo. Ova situacija je specifična u odnosu na sve prijašnje koje smo kao psiholozi istraživali. Današnja medijska pokrivenost razlog je da se i malo više bojimo... S druge strane, daje nam mogućnost da se pripremimo jer mi se već tjednima “pripremamo” na katastrofu.
Idemo prema crescendu epidemije?
- Pa, bojim se da idemo uzbrdo. Što se tiče informiranosti, da se ova epidemija dogodila prije internetskog doba, ne bismo znali što se događa u Kini. Dok bi te vijesti došle do nas i dok bi ti ljudi došli do nas, jako bi dugo trajalo. Postoje istraživanja koja pokazuju da upravo korištenje društvenih mreža pojačava anksioznost u ovim kriznim trenucima, dok nam dobre i pouzdane informacije iz tradicionalnih medijskih izvora, službenih, ispod kojih nema komentara, dezinformacija, daju neku stabilnost i mirnoću, smjer djelovanja.
Možda je trenutak da se vratimo dobrim staromodnim obiteljskim okupljanjima.
- Svakako, ali samo unutar svojih obitelji. Morat ćemo onemogućiti da i mi i djeca cijeli dan visimo na društvenim mrežama, a uvesti neke društvene igre za koje oni možda nisu niti čuli, kao što su država-grad ili Čovječe, ne ljuti se u kojima možemo svi sudjelovati.
Bolje se upoznati, možda i iznenaditi.
- Možda, premalo smo zajedno. A da se malo našalim, baš na društvenim mrežama sve češće čujem da ćemo se od te blizine početi i predobro upoznavati, da to nećemo izdržati, počet ćemo se svađati... ali, ni to nije uvijek loše. U krizi je prilika.
Možda će se raspasti odnosi koji bi se ionako trebali raspasti... korona kao katalizator.
- Čini mi se da nam je epidemija došla kao neki usporivač. Kao civilizacija smo navikli da neprekidno “moramo” nešto raditi. Možda će nam dobro doći predah, vrijeme za refleksiju... i vidjet ćemo da se bez puno toga može.