REBEKA BULAT

Psihologinju, 'čarobnicu za rad s djecom i roditeljima', pitali smo kako klincima objasniti izolaciju ili da ove godine ne mogu slaviti rođendan...

Rijeka, 270320
Korzo.
Intervju sa psihologinjom Rebekom Bulat.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / CROPIX

Dječja psihologinja Rebeka Bulat savjetuje kako mališanima objasniti stresne i teške životne događaje

Kao i svaki roditelj na svijetu u ovoj situaciji posljedica pandemije, i sama sam se u posljednjih nekoliko tjedana suočila s neočekivanim izazovima u roditeljstvu. Ne samo da je konstantna slijepljenost s djetetom na momente neopisivo iritantna, ne samo da je situacija svjetske ugroze pandemijom okrutnog virusa stres kakav mnogi od nas nisu mogli zamisliti, već je i Zagreb prije samo tjedan dana pogodio razorni potres, pa su mnoge obitelji s djecom morale bježati iz svojih kuća, sklanjati se kod prijatelja, obitelji, ili u šatore.

Roditelji diljem svijeta ne znaju kako točno odgovoriti na pitanje zašto smo izolirani, zašto se bojimo, zašto odjednom toliko pazimo, zašto odjednom vičemo, plačemo, zašto se svađamo, zašto odjednom živimo u atmosferi straha. Kad je u petak ministar Božinović izjavio “Učinit ćemo sve da našoj djeci vratimo djetinjstvo”, učinilo mi se da će mi srce eksplodirati. Jer, doista, naša djeca žive u situaciji koja je u potpunosti nadrealna. Moderna pedagogija učila nas je da ih ne overmedikaliziramo, da ih izlažemo prljavštini, podovima, virusima i bakterijama, da im ne emaniramo poruku kako je svijet opasno mjesto.

Da ih pustimo da budu slobodni, jer će samo tako otkriti koje su njihove stvarne autentične potrebe. I onda odjednom: razmaci, maske (moja četverogodišnja kći prvu je masku nosila na sad već davnom prekooceanskom putovanju s početka zime), ribanja ruku, ukidanja vrtića, druženja, trake oko dječjih parkova, i na kraju, u Zagrebu, i buđenje uz trešnju u 6.24 ujutro. O svemu tome silno sam željela razgovarati sa psihologinjom. Rebeka Bulat poznata je u Rijeci i kao čarobnica za rad s djecom i roditeljima. Vodi privatnu psihološku praksu kroz koju daje razvojnu podršku djeci, edukaciju za roditelje, a sve to kroz igru i druženje.

Poštovana Rebeka, počnimo s najočitijim pitanjem: kako uopće objasniti djeci izolaciju? Kako objasniti da se ne smiju družiti sa svojim bakama, djedovima, prijateljima?

- Prema djeci uvijek treba biti iskren. Način kako objašnjavamo stvari trebamo, naravno, prilagoditi njihovoj dobi, u smislu vokabulara, dužine onoga što govorimo, kompleksnosti. Njih će u svakom slučaju najviše i zanimati vrlo praktično kako se ono što se događa odnosi na njih, što se u njihovom životu mijenja.

U svakom je tom razgovoru vrlo važno kako se roditelj sam pritom osjeća, jer djeca će od dvije oprečne poruke, koje moguće dobiju kroz naše verbalno i neverbalno ponašanje (primjerice, umirujuća verbalna i napeta neverbalna poruka), vjerovati više neverbalnoj, a i takva samoukidajuća poruka dodatno će pojačati stres djeteta.

Dakle, važno je biti iskren, a kako bismo to mogli prema djetetu, moramo se prvo pozabaviti, kao i u svemu, samima sobom i pronaći svoj način snalaženja u toj situaciji. Treba paziti da se djecu previše niti ne zastrašuje, da se objašnjenja svedu uvijek u kontekst onoga što ona konkretno mogu učiniti, kako se ponašati. U tom smislu trebaju ići i sva objašnjenja vezana za izolaciju, neviđanje dragih ljudi.

Treba uvijek razgovarati o osjećajima, potaknuti ih da ih iskažu, to je puno važnije od činjeničnih objašnjenja. U detaljima o kojima ni sami previše ne znamo, ili samoj situaciji koja je promjenjiva, ne treba niti djecu (pogotovo mlađu) previše zamarati. To su rasprave za odrasle, koje bi i za njihovu dobrobit trebalo dozirati.

U svakom slučaju treba razgovarati, ne želite da si sami stvari objašnjavaju, jer je velika mogućnost da će ih to odvesti u smjeru krivih zaključaka koji će im stvarati nelagodu i strah.

Rijeka, 270320
Korzo.
Intervju sa psihologinjom Rebekom Bulat.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
CROPIX

Rebeka Bulat

 

A kako sebe mentalno zaštititi od “pucanja” na djecu i pred djecom? Trebamo li podsjetiti mame danas na Winnicottovu teoriju o “good enough mother”? Naime, čini mi se da je inzistiranje na “kvalitetnom vremenu s djecom” - u smislu intenzivnog igranja, slikanja, i slično, u trenutku kad su tisuće Zagrepčana izgubile krov nad glavom, a stotine spava u šatorima i zamjenskim domovima, većina nas ima PTSP od ozbiljnog potresa, a da ne spominjemo pandemiju, jako teško, zapravo dodatno opterećenje za majke...

- Od toga kako se mi, roditelji, osjećamo i suočavamo s ovim izvanrednim okolnostima ovisi i najveći dio toga kako će se naša djeca s time osjećati. Roditeljski stres uvijek je, pa tako i u ovoj situaciji, rizični faktor za potencijalne poteškoće koje dijete može imati. Roditelji djetetu ne mogu dati mir ako ga sami nemaju, ne mogu mu pružiti sigurnost ako ih preplavljuje strah. Iako smo u socijalnoj izolaciji, ona ne mora biti zaista socijalna, već je isključivo važno da bude fizička.

Zahvaljujući modernim tehnologijama, možemo pronaći stručnu podršku za sebe kako bismo mogli biti tu za našu djecu. Ponosna sam na svoje kolege psihologe koji su se na razne načine, i individualno i na razini strukovnih udruga, organizirali kako bi takvu podršku omogućili. Svakako može pomoći da se i sami, osim potrage za podrškom i pružanjem podrške ljudima u svojoj okolini, usmjerimo na stvari koje su u našoj mogućnosti djelovanja, da gledamo što možemo dan po dan napraviti kako bismo se osjećali korisno.

Ne trebamo si uza sve stavljati pritisak idealnog roditelja (nikad, pogotovo ne sada) i podizati stres, kad je ono što djetetu treba iskren, dostupan, podržavajuć roditelj, koji ima pravo i na loš dan i pogrešku. Iz svega toga djeca uče. Ključno je da uvijek zadržimo s njima povezanost na emotivnoj razini, no to ne znači da im moramo biti na usluzi cijeli dan. Igranje i pripremanje igara bez pravog prisustva neće ispuniti dijete. Tu dolazi do pitanja razumijevanja naših granica i kako to objasniti djeci i raditi na uvažavanju međusobnih potreba.

Mislite li da djeca dobro prihvaćaju ovaj novi sustav školovanja? Mislite li da im nedostaje izravni kontakt s učiteljima, mislite li da je ovo neočekivana, ali ipak revolucija školskog sustava?

- Ugodno sam iznenađena brzom i vrlo organiziranom promjenom u školovanju koja se kod nas dogodila. No, to ne može zamijeniti direktni kontakt i odnos učitelj - dijete koji je ključan, a koji je sada otežan. Svi su se brzo trebali prilagoditi, uložen je velik trud, no bojim se kako će doći do zamora, da je preveliki teret, kako stvari sad izgledaju, i na roditeljima, koji uza sve drugo, jednostavno ne mogu biti od pomoći djeci onoliko koliko bi trebalo. Osobno iskustvo sa školarcem mi također govori da bi bilo potrebno nekako u danu ograničiti vrijeme za školu za dobrobit i učenika i učitelja kako bi se više mogli posvetiti i drugim stvarima.

Čini li vam se da će ova generacija djece, koja odrasta kroz ovu nevjerojatnu krizu, ostati traumatizirana, i što uopće u trenutku kad i sami prolazimo kroz traume, možemo učiniti za njih? Kako krizne situacije uopće utječu na djecu, kako ih oni percipiraju i kako ih proživljavaju?

- Kada s odraslima razgovaram u svojem radu, djetinjstvo je uvijek važna tema. Odrasli se ne sjećaju baš puno ranog razdoblja života, prije otprilike predškolskih godina, a od starije dobi pamte fragmente, najviše one intenzivno emotivno obojene.

Sjećanja ne sadrže toliko fakte, koliko impresije odnosa s drugim ljudima, intenzitet pojedinih osjećaja, unutarnje misli o sebi i svijetu koje su kao djeca donosila kao zaključak. U tom smislu, djecu možemo zaštititi pružanjem osjećaja sigurnosti, traženjem prilika za bliskost (možda ju neki sada mogu imati i više), zajedničkim smijehom, zagrljajem, ne se otuđiti. To je ono što će djeca pamtiti. Naravno, bilo kakvi teži gubici mogu više utjecati na dijete i razvoj potencijalne traume te je takvom djetetu i obitelji potrebno pružiti stručnu pomoć.

Neki roditelji s djecom slikaju virus, raspravljaju o znanstvenim činjenicama. Mislite li da je to dobar način da se ta tema kreativno, pa možda i terapeutski, integrira u njihov život?

- Roditelj nije, niti treba biti djetetu terapeut. Ako dijete inače voli činjenice, i roditelj i dijete se u zajedničkim aktivnostima i inače tako zabavljaju, istražujući informacije o svijetu, onda mogu crtati ako dijete za to ima interes. No, to nije ono što je ključno i za svako dijete bitno. Uvijek se treba voditi djetetovim interesima i tražiti da si ispunimo ove trenutke s njima u ugodnim povezujućim igrama. Zajednički ples u tom smislu može imati veću dobrobit za dijete.

Koliko ih izolacija može, narodskim rječnikom, “oštetiti”?

- Izolacija nije prirodno stanje, mi smo od najranije dobi u potrazi za kontaktom, bliskošću. Izolacija od mnoštva ne mora biti potpuna izolacija od bliskih nam ljudi, stoga nas taj kontakt koji možemo imati i štiti od tog neprirodnog stanja u kojem moramo funkcionirati.

Kako najblaže preformulirati obećanja? U smislu - znam da si trebao slaviti rođendan, ali sad je to nemoguće...

- Važno je s djecom razgovarati o situaciji i o svemu što se događa, a odnosi se direktno na njihov život, u kontekstu njihovih osjećaja i dojmova. Svaki njihov osjećaj potrebno je prihvatiti, razumjeti, ne ga potiskivati niti umanjivati, što ponekad roditelj radi iz vlastite nemogućnosti da se nosi s djetetovom neugodom. Iz tog prihvaćanja kreće umirivanje.

Umjesto da kažemo, primjerice, “Ne možeš slaviti sad rođendan, ali znaš, kad sve prođe, napravit ćemo najveću zabavu, bit će i bolje” ili nešto slično, korisnije je reći “Jako mi je žao, ali ne možemo zbog svega imati zabavu. Vidim da si tužan, i mene to rastužuje. Znam da si se veselio zabavi...”. Potaknuti dalje dijete da se još izrazi. I tek onda krenuti u neki plan, realan, pa reći “Što bi te moglo ipak oraspoložiti?”, predložiti nešto dalje djetetu, i tako ipak obilježiti taj dan.

Koliko moderna pedagogija pati u ovakvim situacijama? U smislu povezujućeg roditeljstva, nekažnjavanja, smirenog razgovora s djecom?

- Ako smo u navedenom inače autentični, ne bi trebala patiti. Teže je, zahtjevnije je, ali i to treba jednostavno izreći i prilagoditi se situaciji.

Što smatrate najvažnijim za umirivanje dječjih strahova?

- Bliskost i povezanost s roditeljem, prihvaćanje straha.

Kako “nova normala” može utjecati na dinamiku roditeljstva prema vašem mišljenju - nošenje maski, karantene, zabrana igranja u parkovima, zabrana druženja s prijateljima, stalne vijesti Stožera, razgovor o virusima i smrti, panična dezinfekcija, pranje ruku, i slično?

- Djeca će navedeno, uz jasna objašnjenja, prije prihvatiti nego neki odrasli. Trebalo bi ih zaštititi od mnoštva informacija, dozirati potrebno, ali pustiti ih da imaju svoj dječji svijet zaigranosti.

Moderna pedagogija uči nas da pokušamo ne slati poruku kako je svijet opasno mjesto. Kako sada tu opreku prevladati?

- Dijete ima svoj svijet koji obuhvaća njegove bliske ljude, prostore. Važno je da u tom krugu ne osjeća opasnost. Ako se usmjerimo na ovdje i sada, u tom dječjem svijetu možemo i mi pronaći za sebe sigurnost, iako je u ovoj situaciji svima osjećaj sigurnosti poljuljan. Ljudi se snalaze, preživljavaju, pa i osnažuju prolaskom kroz teške situacije. Moguće je da je ovo i trenutak da bolje sagledamo sebe, svijet u kojem živimo, i nešto si važno uzmemo za budućnost.

Izdvajamo