Anksioznost se hrani osjećajem bespomoćnosti, besperspektivnosti i neizvjesnosti. Razina straha, odnosno anksioznosti direktno je povezana s razinom kontrole nad situacijom, ističe psihologinja Danijela Bučević.
To koliko ćemo biti zabrinuti i obeshrabreni, nije proporcionalno veličini problema koliko količini kontrole koju imaju nad tim problemom, ističe ona. Tako, npr., ljudi u Japanu puno mirnije reagiraju na potrese velike jačine nego kod nas. No nije baš vjerojatno da su oni genetski programirani da se manje boje potresa. Njihova mirnoća prvenstveno je bazirana na spoznaji da većina njihovih građevina može podnijeti potrese velike jačine, vježbali su i pripremali se za potrese, pa su ljudi usvojili načine kvalitetnog reagiranja, a praksa je pokazala da se nakon većine potresa život brzo vraća u normalu. Zahvaljujući tome, smatraju da je logistika koju imaju dovoljna i da mogu biti sigurni, pa njima potres ne potencira takav osjećaj bespomoćnosti kao nama.
Crno-bijelo
Tako je i na osobnoj razini. Tzv. veliki problemi, za čije rješavanje imamo sve potrebne resurse, brinu nas manje nego objektivno manji problem, za koji nemamo rješenje.
U suočavanju s problemima za čije smo rješavanje dobro oboružani razmišljamo o tome koliko novca ili napora moramo uložiti, pa smo u stanju sagledati kakav ishod možemo očekivati i u kojem razdoblju. U tom slučaju možemo početi praviti planove za budućnost.
Što je vizija budućnosti koju imamo jasnija i povoljnija, ističe psihologinja Danijela Bučević, lakše nam je trenutno stanje sagledati kao prolaznu nevolju, pokrenuti se i krenuti u rješavanje.
No sad nije takva situacija, ne možemo sagledati ni koliko će epidemija trajati, ni sve njezine posljedice. Hoćemo li se razboljeti ili ćemo ostati bez posla?
- Što je problem koji imamo slabije definiran, slika budućnosti neizvjesnija, a naši resursi za suočavanje s problemom nejasniji ili oskudniji, teže nam je zamisliti korake koje možemo i trebamo poduzeti - tumači psihologinja Bučević iz Poliklinike Aviva. U tom slučaju motivacija za aktivan pristup problemu nam je na krhkijim nogama, teže nam se pokrenuti i preuzeti odgovornost za vlastiti život, a misli su konfuznije, podložnije crno-bijelom gledanju na svijet i katastrofiziranju, što samo pogoršava situaciju. Jer - ako ne kontroliram sebe, kako ću kontrolirati situaciju?
Upravo je na ovom mehanizmu baziran velik broj psihoterapijskih intervencija koje se primjenjuju u pomaganju ljudima u visokostresnim situacijama.
Metaforička bića
Neke od osnovnih su tehnike disanja, vježbe mišićne relaksacije, tehnike upravljanja mislima, od kojih su zadnjih godina i kod nas u javnosti sve više prepoznate i popularizirane tehnike meditacije. Sve one, svaka na svoj način, ljude u nevolji osvještavaju da bez obzira na to što se događa oko nas, naš um i naše tijelo su u našim rukama i ako ne mogu upravljati stvarima oko sebe, mogu upravljati sobom.
Kako nam može pomoći tako jednostavna vježba poput običnog usredotočenog disanja? Kako smo mi dosta metaforička bića, objašnjava Bučević, kad dobijemo potvrdu da smo uspjeli promijeniti barem jednu stvar, lakše nam je povjerovati da možemo mijenjati i nešto drugo. I da naša nemoć nije apsolutna.