“Potres i epidemija koronavirusa učinili su vrijeme u kojem trenutno živimo vrlo teškim, ali istodobno izazovnim. No, ono pred nas stavlja i dva velika cilja. Prvi je da se konstruktivno prilagodimo ovoj situaciji kako bismo iz nje mogli izaći sa što boljim rezultatima. O drugom pak trenutno ne mislimo, a kroz duže razdoblje trebao bi biti još važniji - kako nakon svega promijeniti i resetirati svoj sustav vrijednosti, odnosno koncept života. Nedvojbeno se postavlja pitanje hoćemo li iz ovih nevolja izaći bolji i sagledati prave životne vrijednosti”, kaže psihijatrica doc. dr. Petrana Brečić, ravnateljica Psihijatrijske klinike Vrapče, uvjerena da “mi to možemo”.
Naglašava da su ovo teške situacije i teško ih proživljavamo. Događanja zadnjih mjeseci i dana traže od nas prilagodbu koja je imanentna promjenama situacija, ali zahtjevnija od onih koje gotovo dnevno proživljavamo. Te dnevne prilagodbe prolaze gotovo neprimjetno, uglavnom ih ne primjećujemo. No, ove situacije u kojima smo trenutno, od koronavirusa do potresa, nezamislivo su stresne.
Snažni stresori
“Zašto? Zato što su ovi ‘stresori’ snažni i teški. Ne možemo ih kontrolirati, a duboko zadiru u naš i fizički i socijalni integritet. Trenutno smo potpuno okupirani baš potresom jer ta prirodna nepogoda sve te faktore diže na ‘entu’ potenciju. To nije samo opasnost za naš život već i opasnost za urušavanje svih socijalnih investicija koje nas čini socijalnim bićima.
Primjerice, odmah počinjemo razmišljati hoćemo li imati gdje stanovati, hoćemo li imati vikendicu, auto, mjesto gdje ćemo raditi. Zaljuljano je sve ono što čini vanjske investicije naše sigurnosti. Jednostavno se osjećamo kao list na vjetru, potpuno bespomoćno”, objašnjava doc. dr. Brečić.
Dodaje da satima nakon prvog potresa nitko nije razmišljao o koronavirusu jer se pojavilo nešto što je snažnije djelovalo na gubitak naše sigurnosti.
Kako reagirati
“Najteže nam se suočiti s vlastitom nesigurnošću i pritom tolerirati situacije koje ne možemo kontrolirati ili možemo samo u manjoj mjeri. Kako reagirati?
Svi smo osjetili strah, uznemirenost, i to su normalne psihičke reakcije u takvoj situaciji. No, nakon toga emocionalna reakcija pada jer je inače ne bismo mogli dugo izdržati. Naime, ona nas dovede u stanje pripravnosti. Primjerice, kad se zatresao Zagreb, razum nas nije potaknuo da istrčimo van nego emocije, što je evolucijski strukturirano, odnosno tako smo se prilagođavali i preživljavali.
Nakon što prođe trenutna opasnost, ta emocionalna reakcija pada i onda nam se uključuje mozak, a to je još gora situacija jer nas razum počinje ‘maltretirati’ mislima”, objašnjava doc. dr. Brečić tijek onoga što smo proživljavali od trenutka kad je potres postao zagrebačka mora.
Naglašava da nakon šoka slijedi zamišljanje najgorih scenarija. Počinjemo se informirati na raznim stranama, što je tko rekao, kako je rekao...
“U danu kad je bio potres zaista je bilo brojnih informacija koje nisu imale veze s istinom, kojima se možda ne vjeruje na razumskoj razini, ali nas emocionalno okupiraju jer to je ljudska reakcija. ‘Nalijepimo’ se na društvene mreže i pratimo sve informacije do kojih dođemo.
No, morali bismo se orijentirati na ono što je provjereno i ne stalno biti u ‘kontinuitetu’ s informacijama da bi razina emocionalnog stresa malo pala. Naš se um ne može zadržati na jednoj informaciji, trčimo dalje i anticipiramo što će biti, a te slike su uglavnom negativno obojene i opet u nama razvijaju strah”, ističe i naglašava da “ima budućnosti” za oporavak.
“Postoji niz stvari koje bismo trebali napraviti kad smo obuzeti strahom. Svoje misli trebamo usmjeriti na nešto. Strukturirati svoj radni dan. ‘Zaposliti’ se, ali to ne znači da ćemo uvijek moći obuzdati svoj um. No, kad nas naš um odvede na te emocionalne pustopoljine i kad krenemo prema negativnoj misli, trebamo je prekinuti i vratiti se u neku akciju. Nazovimo nekoga, napravimo nešto, učinimo neki fizički pokret da bismo prekinuli tijek ‘teških’ misli i ono što nam um radi kad nas nastoji voditi u neizvjesnu budućnost.
Važno je strukturirati vrijeme, pokazati brigu za druge. Pokazalo se da nam je teško u samoizolaciji, da je mnogi krše. Koji je to paradoks. Ljudi, kad su slobodni, uglavnom žive sami sa sobom, a sad kad su prisiljeni osloniti se samo na virtualni svijet, to im teško pada. Zapravo smo razvili kulturu egoizama i već dugo pokušavamo reći ‘ja sam sebi najvažniji’, a to sad ubire danak”, kaže doc.dr. Brečić.
Nezdravo skrivanje
“Da, ljudima je teško biti u samoizolaciji jer čovjeku nije imanentno biti zatvoren, no riječ je o situaciji čiji je cilj zaštita ne samo sebe već i drugih. Naime, ako možemo u virtualnom svijetu nalaziti prijatelje, ženiti se, završavati školu, možemo tako premostiti samoizolaciju. No, očito kad to osvijestimo, kad se zatvorimo u četiri zida, to postaje problem”, ističe psihijatrica Brečić. Kada sve to prođe, bilo bi dobro da konačno ponovno krenemo razvijati bliskost i ljubav jedni prema drugima, ali ne virtualno nego stvarno.