.jpg)
Dva su sata ujutro, trogodišnja Ana spava na podu dnevne sobe. Nad glavom joj je upaljena lampa, a pod njom je bijela plahta. Mama je tako uspavanu češlja već dva i pol sata. Iz smjera kupaonice se čuje zvuk centrifuge. To je već treća tura koju je toga dana oprala. Zato već zna da će ujutro na oglasnoj ploči zgrade netko od iznerviranih susjeda ostaviti poruku.
“Još jedno noćno pranje i zovemo policiju”, pisat će.
Ana se već dva mjeseca ne može riješiti ušiju, odnosno kada ih se riješi, iznova ih dobije u vrtiću jer nečija mama toga dana nije probudila susjede centrifugom i nije do kasno u noć prebirala vlas po vlas svojoj djevojčici. Ta mama je vjerojatno pročitala uputstva na šamponu i slijepo povjerovala etiketi da će uši i gnjide tako istrijebiti. Ta djevojčica će ujutro razdragano zagrliti svoju prijateljicu Anu...
Hrvatski zavod za javno zdravstvo ušljivost definira kao zaraznu dermatozu koja se, ovisno o vrsti ušiju i dijelu tijela koji je zahvaćen, dijeli na ušljivost vlasišta, tjelesnu ušljivost te stidnu ušljivost.
Za razliku od onoga što se vjeruje, u HZJZ-u upozoravaju kako uš ne skače i ne leti zrakom te se prenosi isključivo bliskim kontaktom ili upotrebom zajedničkih predmeta.
Teritorijalni epidemiolozi
Također, ušljivost vlasišta nikako nije povezana s lošom higijenom i niskim društveno-ekonomskim položajem.
- Tijekom 2017. godine HZJZ-u je prijavljeno 13 epidemija ušljivosti sa 157 oboljelih, dok je u 2016. prijavljeno 16 epidemija sa 188 oboljelih. U svim tim slučajevima provedene su sve potrebne protuepidemijske mjere, čime je postignuto da se epidemije suzbiju i spriječen je veći broj oboljelih. Broj individualnih prijava 2017. godine iznosio je 907, a 2016. 906 - kažu u HZJZ-u i pojašnjavaju da koordiniraju rad županijskih zavoda, gdje nadležni teritorijalni epidemiolozi rade izvide (izlaze na teren - vrtić, školu) propisuju i prate provođenje protuepidemijskih mjera te u suradnji s liječnicima školske medicine i zdravstvenim voditeljicama provode edukaciju stanovništva.
- Rješavanje problema ušljivosti glave djece u dječjim kolektivima zahtjevan je i najčešće dugotrajan proces koji se može riješiti jedino suradnjom svih roditelja s odgajateljicama vrtićkih skupina ili razrednicima u školama te, ako je potrebno, u suradnji sa zdravstvenim voditeljicama vrtića i higijensko-epidemiološkim odjelima - ističu u HZJZ-u i savjetuju da se preporučuje izostanak iz vrtića dok se ne provede prvi postupak.
Ipak, čini se da to nije dovoljno. Odnosno, da problem postoji jer neovisno o dobu godine čak petina djece u svakom trenutku ima uši.
Problem su roditelji
Takav podatak iznosi Goran Vlah koji je prije šest godina, kao očajni roditelj koji se mjesecima borio s ušima kod svoje djece, otvorio tvrtku i postao profesionalni istrebljivač ušiju i gnjida.
- U razgovorima s brojnim epidemiolozima i djelatnicima školskih medicina došlo se do podatka da 20 posto djece ima uši. U Engleskoj je kod djece do 12 godina taj problem još veći i riječ je o ogromnih 60 posto, dok u SAD-u svako treće dijete ima uši - kaže Vlah.
Zašto je to tako u vrijeme kada nam je higijena dostupnija nego ikada i zašto u 21. stoljeću ne možemo stati na kraj dosadnim parazitima?
Upravo to pitanje istovremeno je i odgovor na nemogućnost zaustavljanja epidemija koje roditelje dovode do ludila.
- Stara fama koja se uporno vrti je da uši dolaze na siromašne i prljave. Tako da se roditelji srame reći da dijete ima uši, što je paradoks jer uš lakše živi na kosi koja se svaki dan pere nego u masnoj i neopranoj - napominje Vlah.
Procjene su alarmantne, kaže Vlah, jer pokazuju da samo četvrtina roditelja vrtićke djece prijavljuje ušljivost. Što se tiče nižih razreda osnovne škole, to radi samo deset do 15 posto njih. Roditelji djece koji obavijeste školu u petom i šestom razredu mogu se prebrojati na prste, a sedmi i osmi razredi u pravilu nikad je ne prijave.
Ušiju je tako više nego ikada. Nekada su uglavnom bile “rezervirane” za vrtićku djecu koja su u bliskom kontaktu, ali zašto je zaraženo sve više učenika viših razreda, pa čak i srednjih škola?
- Razlog su mobiteli. Djeca se okupe oko mobitela i dodiruju se glavama. S druge strane, kod djevojčica su popularna grljenja kad se sretnu ili rastaju - kaže Vlah i dodaje kako zapravo najviše posla ima s tim starijim uzrastima.
Zanimljiv je podatak da je u vrijeme bivše države bilo svega tri posto ušljive djece, a razlog tome je, smatra Vlah, razlika u postupanju. Naime, nekad su to rješavale službe, a danas je odgovornost isključivo na roditeljima.
- Mi kao roditelji nismo dovoljno informirani. Naši roditelji se nisu borili protiv ušiju jer se u bivšoj državi protiv toga borio sustav. Oni koji su tada bili te dječje dobi sjetit će se da bi u školu došli ‘ljudi u bijelom’, mi bi stali u red, naprašili bi nam glave, rekli da ih roditelji operu, vratili bi se jednom ili dva puta u kontrolu, i to je bilo to - pojašnjava Vlah i dodaje kako su uši tada bile u kategoriji zaraznih bolesti, a danas su paraziti.
Konkretno, vrtići imaju pravo zabraniti dolazak ušljivoj djeci, ali škole nemaju to pravo.
Sram i neprijavljivanje zato rade ovaj disbalans stvarnih brojki i prijavljenih HZJZ-u.
Pedijatar Stipe Čular kaže da roditelji gotovo nikada ne dovode djecu na pregled kada imaju uši. Razloga su dva. Prvenstveno nije riječ o bolesti gdje je nužna liječnička pomoć, a s druge strane, svi preparati koji su na tržištu se kupuju, tako da nema recepta koji bi izdao pedijatar.
Kad otvoriti bolovanje
- Roditelji očito rješavaju probleme sami i snalaze se jer, zapravo, ne dolaze niti otvoriti bolovanje po toj osnovi. Naime, kada imamo epidemiološku situaciju, odnosno kada je dijete u kolektivu, onda se ostvaruje pravo na bolovanje. Nije bolovanje po dijagnozi, nego po epidemiološkoj situaciji - ističe dr. Čular i nadodaje kako uglavnom dolaze po ispričnice za vrtić ili školu.
No, to je, u pravilu, samo pro forma, jer ispričnica ne garantira da je dijete očišćeno od parazita. Iako na osnovu djeteta roditelj može dobiti bolovanje, kada i sam dobije uši, bolovanje nije omogućeno.
- Govorimo o problematici koju bi direktno trebali rješavati Zavodi za javno zdravstvo. Što se tiče broja djece, on sigurno nije realan, jer, kao što sam napomenuo, roditelji ne posjećuju liječnike zbog ušiju. Kao što vidite, ako ja otvaram bolovanje po toj dijagnozi, obavijest o tome direktno ide u nadležni Zavod, gdje imaju uvid koju školu ili vrtić dijete pohađa - zaključuje dr. Čular.
Kako je riječ o “sramoti” koja se neopravdano vezuje uz prljavštinu, roditelji vrlo često ne žele prijaviti vrtiću i školi problem, što epidemiju samo povećava.
Porazgovarali smo i s liječnicima i medicinskim sestrama obiteljske medicine, koji kažu da se upravo zbog ušiju često nalaze u sivoj zoni.
- Što da napravim kad mi dođe žena s dugom gustom kosom i kaže da ima uši. Bolovanje joj ne mogu otvoriti, a zaista je neprimjereno, ali i neprihvatljivo da odlazi na posao i stvori problem ljudima oko sebe. E, tu upadamo u tu sivu zonu gdje moramo otvoriti bolovanje na, primjerice, prehladu - otkrivaju nam u jednom Domu zdravlja. Napominju kako je jedini model suzbijanja epidemije kada se zaraženi potpuno očiste i nemaju kontakte s kolektivima.
I u ljekarnama smo provjerili kolika je pošast ušljivosti. Ljekarnica s dugogodišnjim iskustvom kaže da u zadnjih desetak godina zapravo i nema nekih promjena, odnosno riječ je o epidemijama koje ne može posebno povezati s godišnjim dobom.
- Epidemije su konstantne, ako gledamo prema prodaji preparata. Cijene su od 30-ak pa do 150 kuna. No, činjenica je da se ne smije slijepo vjerovati etiketama - poručuje ljekarnica.
Naime, ne postoji niti jedan šampon ili preparat koji može ubiti gnjidu, a jako puno roditelja misli da kada operu kosu djetetu prama uputama rješavaju problem.
- Jedini ‘preparat’ koji ovo rješava su ruke i provjeravanje svake vlasi. Čak i najgušći češljevi ne mogu odraditi taj posao. Zapravo, kada je riječ o ušima, ljekarnici su jednini i prvi kojima se roditelji obraćaju, a uglavnom su oni i najodgovorniji za epidemije - kaže ljekarnica i dodaje da nikad više nije bilo brige o higijeni, tako da pojavnost dosadnih nametnika nikako ne smijemo vezati uz to.
- Vidim po roditeljima kada dođu po šampon da to potiho pitaju i da ih je sram. Prema iskustvima, upravo je to najveći problem rješavanja epidemija - ističe ljekarnica.
Najveći rasadnik širenja ušiju i stvaranja epidemija su vrtići. Bliski kontakti i korištenje zajedničkih igračka rezultiraju epidemijama koje se pokušavaju suzbiti isključivanjem djece iz skupine dok se ne riješe ušiju.
Zdravstvena voditeljica DV Malešnica Hamida Zoronjić kaže kako postoji protokol kojega se pridržavaju, ali da bez potpune suradnje roditelja ne može biti učinka.
- Kada nam roditelj javi da je dijete dobilo uši ili ako to sami primijetimo, pregledamo cijelu odgojnu skupinu i susjedne skupine. Ako pronađemo još koje dijete, obavijestimo roditelje i kontrole radimo unutar dva tjedna. Ovisno o broju slučajeva, procijenim koliko često ih pregledavam. Ako se pojavljuju novi slučajevi, onda to radimo na dnevnoj bazi, a inače svakih nekoliko dana - objašnjava Zoronjić.
Odmah se obavještavaju i spremačice koje dezinficiraju prostor, sve plišane igračke, deke, posteljine, zavjese, odnosno sve predmete na kojima uš može preživjeti.
- Imamo pisani naputak za roditelje koji dajemo u skupini u kojoj su se uši pojavile, ali i ostalim skupinama koje su imale kontakt. Roditeljima dajemo internu uputnicu na kojoj piše što smo pronašli, bilo da je riječ o ušima, gnjidama ili suhim gnjidama, a po povratku u vrtić dužni su donijeti liječničku ispričnicu - otkriva Zoronjić i dodaje da ispričnica zapravo i nije siguran znak da je dijete spremno za vrtić te da unatoč ispričnici opet pregledava dijete, a ako nije potpuno očišćeno, opet se udaljava iz kolektiva.
Ne reagiraju svi roditelji jednako. Neki ostave dijete kući dan ili dva, a neki tjedan ili dva. Prema iskustvu zdravstvene voditeljice, dan ili dva nikada ne bude dovoljno jer oni koji si zaista daju truda, uspiju o tome. No, dijete je opet u riziku zbog drugih koji nisu riješili problem.
- Neke i više puta udaljavamo iz kolektiva. Roditelji negoduju, ali zaista moramo to u startu odrezati jer grupe su velike. Osim toga, ne radi se samo o jednoj grupi jer djeca koriste zajedničku dvoranu i dvorište, i to je rizik za sve - napominje Zoronjić.
Iako se uši uglavnom povezuju s vrtićima, kaže Zoronjić, treba provjeriti i na drugim mjestima, poput igraonica, sportskih dvorana i ostalih mjesta na kojima se djeca okupljaju.
Pravila nema
Najveći problem širenja zaraze, smatra Zoronjić, je sram roditelja i to što pojavu ušiju doživljavaju osobno jer se nekad povezivala s prljavštinom.
Međutim, pravila nema i prema iskustvima vide da ta vrtićka djeca imaju i stariju braću i sestre koja su u školama i koja se također zaraze.
- Mi javimo i školama u blizini. No, oni imaju samo školsku medicinu u sklopu Doma zdravlja, tako da se kod tog uzrasta može ići samo na dobru vjeru da će roditelji uši prepoznati kao ozbiljan problem - ističe Zoronjić i poručuje da je najvažnije striktno se držati uputa i očistiti vlas po vlas.
Osim toga, kada roditelj kaže da je dijete tek dobilo uši, voditeljica Zoronjić, kaže, zna je li to istina ili ne jer po poziciji gnjida točno zna koliko dugo su na glavi. One koje se nalaze na pola kose su već duže prisutne na konkretnom “domaćinu”.
- Najvažnije je razbiti mitove i pozabaviti se ovim problemom jer inače nikada neće biti riješen. Slično je kao kod, primjerice, streptokoka u odgojnoj skupini - svi preventivno piju antibiotik, tako se treba i ovdje napraviti - kaže profesionalni istrebljivač ušiju Vlah i zaključuje kako svi koji su bili u kontaktu obavezno moraju provesti tretman, čak i preventivno.
Dakle, imati uši nije sramota i moraju se prijaviti nadležnim službama. Ne smatra se zanemarivanjem djeteta, ne utječe na zdravlje, ali itekako utječe na kvalitetu života cijelih obitelji.