Bio sam pomorac, obišao cijeli svijet. Na kojem sam se kontinentu zarazio HIV-om , to vam ne bih znao reći. Znam samo da sam ga dobio seksualnim odnosom s nekom ženom, u nekoj luci, ploveći pod panamskom zastavom. Pojma nisam imao da sam ga “pokupio”. U međuvremenu sam se iskrcao s broda. Živio, radio. Prvi simptomi pojavili su se nakon pet godina. U samo tri mjeseca smršavio sam 45 kila, završio u zagrebačkoj “zaraznoj”, nakon nekoliko mjeseci uspješno se zaliječio.
Pa moram reći dečkima...
Iz bolnice sam izišao s idejom da ću svojoj bližoj okolini reći gdje sam bio, od čega sam bolestan. Mislim, svojim dečkima iz kafića trebam reći da sam HIV pozitivan. Bit će mi lakše, ljudi će mi dati podršku. Ni slutio nisam da će se moj život u tom trenutku prekinuti. Da ću sam sebe pokopati.
Tim je riječima 50-godišnji S. K. započeo priču “moj život s HIV-om u hrvatskoj sredini”.
- Počela su dobacivanja na ulici - čovjek je nastavio mirnim glasom. - Ljudi su se gurkali i došaptavali ‘eno, onaj što ima sidu’. Ne obaziri se, rekoh sebi, imaš svoj krug ljudi. Otišao sam u kafić u koji sam inače zalazio, naručio kavu i čašu vode. Gazdarica me poslužila ovim riječima: “Sad to popijte, ne morate platiti, ali više k nama nemojte dolaziti. Na žalost, ovu ću čašu i šalicu morati razbiti da bolest ne bi prešla na drugoga”.
- To su vam te naše sveznalice iz malih sredina, u sve se razumiju, u politiku, modu, zdravlje..., a jedva večernju školu završili - ogorčeno je primijetio, miješajući šećer u kavi i povremeno dotičući bijeli šal oko vrata. Na glavi mu elegantan crni šešir, preko ruke prebačen crni kaput; srebrni prsten i sat.
- Nisam se više ondje vraćao. Pit ću kavu u drugom kafiću u koji sam također volio navratiti, odlučih. Gazda me je primio: “U redu, ali kavu i bilo koje piće dobit ćeš samo u plastičnoj čaši”, kazao je. Šutio sam. Otišao u zahod, prekrio lice dlanovima i sa svojih 45 godina rasplakao se k’o malo dijete. Došlo je proljeće, bašta puna, što domaći svijet, što turisti ..., svi kavu piju iz porculana, samo ja iz plastike. Obilježen, odbačen .
- Nisam ni sanjao da će me bolje prihvatiti ljudi slabijeg imovinskog statusa koje sam dotad usput viđao i koje je sredina tretirala kao “luzere” - nastavio je. - Oni će mi narednih godina biti jedini prijatelji. Ispostavilo se da su puno kulturniji od ovih ulickanih, tobože školovanih licemjera, da bolje razumiju da se HIV prenosi samo na tri, a ne na stotinu i tri načina - u glasu se čuo bolni sarkazam.
U Zagrebu je ipak malo lakše
Problemi s organizacijom svakodnevnog života su se nastavili. Nije, kaže, mogao naći stan, sobu. Nitko mu je nije htio iznajmiti, “neće nam doći gosti”, pravdali su se. Nijedan ga stomatolog, kaže, nije htio primiti. Jedna se medicinska sestra odbila rukovati. Druga nije htjela primiti poklon. Predrasude zdravstvenih radnika do kraja su ga, kaže, dotukle.
- Ti nemaš nikoga, nemaš budućnost, ništa, taj prokleti virus je sve što imaš. Ti si građanin drugog reda. Okreću glavu od tebe. Ondje te izbacilo iz kafića, za tobom razbijaju šalicu da ih ne zaraziš, ondje možeš, al’ iz plastike, i gledaj da se kratko zadržiš. Da, u jednom je trenutku suicid postao opcija - čovjek je spustio glas. - Objesit ću se, nema mi druge. Gledam te grede u jednom napuštenom objektu. Ova je previsoko, ova je prenisko, ova je trula, ova je tanka ... prošao sam ih dvadesetak. Nijedna nije dovoljno dobra da se čovjek o nju objesi. U jednom trenutku ošine me misao - što radiš, budalo, tko te je vrijedan.
Preselio se u Zagreb. S HIV-om je lakše ondje živjeti, manje si, kaže, etiketiran. Uspio je naći stan, bolest redovitom terapijom drži pod kontrolom, s vremena na vrijeme volontira u Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević.
- Iskusio sam jad odbačenosti i zato rado pričam s osobama koje tek otkriju da su HIV pozitivne. Najčešća je reakcija - ‘Što sad? Svi će me ostaviti, izgubit ću posao’. Jedan čovjek iz Hercegovine bio je očajan. “Ne idem natrag”, vikao je, “ubit ću sve doma, pa sebe.” Dugo sam s njim razgovarao. HIV pozitivnu osobu inače mogu prepoznati na kilometre. Taj čovjek je izgubljen, dotučen, labilan, boji se osude drugih. Kako se držati s okolinom, najteži je dio ove bolesti. Virus HIV-a razara organizam, ali vjerujte, prezir drugih ljudi razara još više - kazao je.
U Zagrebu je prije par godina našao novu životnu partnericu kojoj je odmah rekao da je HIV pozitivan.
- Ako ti tako s virusom izgledaš, onda neću ni ja umrijeti - nasmijala se. Nevjenčani smo par, svake nedjelje idemo na misu, koristimo kondome, šetamo, čitamo, živimo normalno. Dobro me hrani, imam 86 kilograma. Inače sam uvijek držao do sebe. I sa 45 kilograma pazio sam što ću obući, makar je to sve na meni visjelo - nasmijao se.
Porazni rezultati anketa
S virusom živi 15 godina, zadnjih deset zna za njega, tek je prošle godine, kaže, osjetio da su se predrasude u njegovom gradiću malo ublažile.
- Otvoreno gledam u oči onima koji su me odbacili kad sam ih najviše trebao. Shvatili su valjda da im neće otpasti kosa, niti će im se iskriviti nos zato što sam ih pogledao. Međutim, neću se slikati za novine, niti reći svoje ime. Nakon ove naše kave idem zubaru. Ni njemu neću reći da sam HIV pozitivan, nisam to dužan učiniti. Za taj pakao ionako više nemam snage - zaključio je bivši pomorac.
Da će HIV oboljele osobe kod nas prolaziti svojevrstan pakao, nije prazna priča, tvrde prof. dr. Josip Begovac, predstojnik zagrebačke Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević, i Sanja Belak Kovačević, psihologica. Njihov je tim, naime, proveo istraživanje jesu li osobe zaražene HIV-om stigmatizirane i diskriminirane.
- Rezultati na uzorku od 160 osoba su poražavajući - kaže dr. Begovac. - Ukazuju da je 80 posto onih koji su priopćili svoj pozitivan HIV status doživjelo diskriminaciju, posebno u zdravstvenoj službi. Zanimljivo je da zdravstveni djelatnici imaju najviše predrasuda - pojašnjava Begovac.
- Društveno je prihvatljivo imati bilo koju drugu kroničnu bolest, dijabetes, čak hepatitis B ili C, ali HIV ne - nadovezala se psihologica.
- Sam si je kriv, tako glase komentari okoline, kažu mi pacijenti. Iako po zakonu ne bi smjeli, većina njih je dobila otkaz, u ugostiteljstvu, tekstilnoj industriji ... HIV pozitivna osoba može primjerice raditi kao kuhar. Ako se i poreže, virus izvan organizma živi 10-ak sekundi. Postaje inaktivan, običan deterdžent za suđe ga dokrajči, nitko se ne može zaraziti - tumači psihologica i nastavlja:
- HIV oboljele odbijaju zubari, dermatolozi, ginekolozi, kardiolozi, liječnici opće prakse ... Dolazi do situacija da osoba ne može dobiti primarnu zdravstvenu skrb, zakonski zajamčenu. Kažu im da ih ne mogu primiti jer su puni, odbijaju se rukovati, neki otvoreno izjave da ih neće uzeti jer će izgubiti ostalu klijentelu. Jednom je HIV oboljelom pacijentu oftamolog odbio operirati oko. Rekao mu je da je ta operacija preskupa jer će sve instrumente morati baciti. Notorna glupost. Čovjek je na operaciju morao ići u inozemstvo - iznosi psihologica svakodnevna iskustva.
Uputnica vam je na prozoru
- Jedna medicinska sestra, primjerice, čovjeku uputnicu ostavlja na prozoru, da se ne bi slučajno dotaknuli - nastavlja. - I to je glupost, HIV se ne prenosi dodirom, ona bi to trebala znati. Strah je, međutim, jači.
Teško je, kaže, s dijalizom. Centri za hemodijalizu odbili su liječiti HIV oboljele, kažu da im je preskupo. HIV pozitivne trudnice u Zagrebu, dodaje, također doživljavaju diskriminaciju. Ukoliko je žena pod terapijom, vjerojatnost da će beba biti HIV pozitivna kreće se između nula i dva posto.
- Međutim, u rađaonicu u Petrovoj odvode ih zadnji čas jer ih Petrova ne želi. Kad se žena porodi, znaju je ostaviti i na hodniku, kažu nam pacijentice. Ili je izoliraju u zasebnu sobu, a najčešće odmah vraćaju nama u “zaraznu”. To je nepotrebna diskriminacija, ne postoji ni jedan razlog da ona ne leži zajedno u sobi s drugim babinjačama - odlučna je Belak Kovačević. Ono što pacijente, kaže, najviše pogađa jest kad saznaju da je informacija o njihovoj bolesti procurila u javnost upravo iz zdravstvenog sektora.
Depresija nasuprot revoltu
Razne stigme učinile su svoje. Kao rezultat, kaže, pacijenti su dotučeni, osjećaju se kao roba s greškom, manje vrijedni, ljudi druge klase. Srame se, postaju depresivni, neki se povlače, drugi razviju revolt.
- Socijalna diskriminacija otežava cijelu priču jer se ljudi, znajući da će biti odbačeni, izbjegavaju testirati na HIV. Samo jedan posto spolno aktivne populacije u Hrvatskoj se testira.
To je jako loše jer nije opasna osoba koja zna da je HIV pozitivna, ona je naime pod terapijom, nego ona koja to ne zna. Osuđujući upotrebu kondoma, Crkva koja ima razmjerno veliki utjecaj na ljude, nimalo nam ne pomaže - kaže Belak Kovačević.
- Neznanje kumuje predrasudama. Virus HIV-a ne živi u respiratornim sekretima, to znači ako HIV pozitivna osoba kihne, nikoga ne može zaraziti. O rukovanju da i ne govorim.
Zanimljivo je da je Hrvatska zemlja s niskom zaraženosti HIV-om, ali s vrlo visokom diskriminacijom. Mi pacijentima stoga preporučamo da zadrže informaciju u što užem krugu ljudi. Neka se odgovorno ponašaju, ali šira javnost ne mora znati - zaključio je dr. Begovac.