“Mi smo hrvatsko-francuska obitelj i živimo gotovo 20 tisuća kilometara udaljeni od Hrvatske, na pola puta između Australije i Fidžija, usred južnog Pacifika i vjerojatno smo najudaljeniji navijači ‘vatrenih’”, stajalo je u mailu koji je netom prije finala Svjetskog prvenstva pristigao u redakciju Jutarnjeg lista. Potpisnik poruke s drugog kraja svijeta je Tomislav Govekar, novinar hrvatskih korijena koji je prije gotovo deset godina, zajedno sa suprugom Caroline i dvojicom sinova, Théom i Lukom, rasprodao svu imovinu, spakirao kofere, napustio Europu i zaputio se put - Nove Kaledonije.
- Nova Kaledonija je mala zemlja, dvije tisuće smo kilometara udaljeni od Sydneyja i 11 tisuća od Los Angelesa. Tri je puta manja od Hrvatske, ima samo 270 tisuća stanovnika, od čega dvije trećine žive u glavnom gradu Nouméi. Za razliku od obližnjeg Tahitija, ovo je industrijska zemlja. Nova Kaledonija ima oko 25 posto svjetskih zaliha nikla - započeo je Tomislav Govekar, zakleti dinamovac koji unatoč tome što od 2009. živi i radi u Nouméi, još uvijek gorljivo navija za Hrvatsku, a ljubav prema pradomovini, ali i nogometu, prenio je i na svoje sinove.
Svi zadovoljni
- Naš Luka obožava Luku Modrića. Čak sam mislio kontaktirati HNS kako bih dobio fotku i autogram za njegov 18. rođendan koji je bio 13. srpnja, dan nakon pobjede nad Engleskom. Théo prati Subašića i Mandžukića, a ja bih dodao Perišića i Vidu koji su odradili ogroman posao na terenu - priča Tomislav u čijem su se domu pratile sve utakmice u kojima su sudjelovale hrvatska i francuska reprezentacija. Većina Kaledonaca, kada ne navijaju za Novu Kaledoniju (koja je, inače, član Fife, i to preko Konfederacije nogometa Oceanije), navija za Francusku, međutim gledanje finalnog okršaja Tomislavovih dviju domovina prošao je bez “incidenata”.
- Lako smo to riješili. Ja sam pekao ćevapčiće, štrudl od jabuka i bourguignon govedinu, jer ipak imam dvojno državljanstvo, Caroline je radila Blanquette de veau, orahnjaču i makovnjaču, a naši prijatelji Kaledonci ispekli su medenjake. Večera je počela u 22 sata, utakmica u dva ujutro i svi su gurmani bili zadovoljni. I da, jaka kava je bila obavezna - objašnjava Govekar, odajući da je predvidio rezultat 4-2, ali za Hrvatsku, a ne Francusku.
Kao sin oca Slovenca i majke iz Sanskog Mosta prve je godine života proveo u domaćoj metropoli, živio je “iznad Gradske štedionice, na bivšem Trgu Republike”.
Burek na Dolcu
- Rodio sam se u Cannesu, ali sam do treće godine živio u Zagrebu, s tetom Ivkom, maminom starijom sestrom, i njezinim suprugom, tečom Francekom. Kad se financijska situacija mojih roditelja popravila, preselio sam se k njima u Nicu, a kratko nakon toga rodio se i moj brat Jean-Pierre. Kao djeca, skoro smo svake godine dolazili u Hrvatsku na ljetovanje. Imam stotine uspomena s bratićima i sestričnama: Miljenkom, Krešom, Vladom i Karolinom, sjećam se vožnji biciklom okolicom Zagreba, pogotovo Rakitjem i Blatom, pamtim igranje nogometa nasred ceste i spašavanje improviziranih golova od nadolazećih auta, izlete u Čateške toplice, Veliku Gospu u Pakracu kod tete, preslušavanja novih hitova Parnog valjka i Đorđa Balaševića, stripove Alan Ford... - nostalgičan je Tomislav kojem na drugom kraju svijeta najviše nedostaju zvukovi tramvaja koji ubrzava, pastelne boje fasada, burek na Dolcu i osjećaj da je “svoj na svome”. Ipak, život u Novoj Kaledoniji, kaže, nije loš.
- Imamo više od 330 sunčanih dana u godini, ponekad ciklone. Sunce izlazi u pet sati ujutro, a vrlo rano i zalazi, već u 17 sati, i to u samo pet minuta. Bilo je vrlo iznenađujuće u početku. Vikendom ljudi odlaze u ‘bush’, to jest izvan grada. Laguna, more, šuma, planine; priroda je posvuda, a zahvaljujući zanimljivom miksu stanovništva, i gastronomija je zanimljiva pa smo tako otkrili i neke neobične recepte kao što je, na primjer, šišmiš u umaku od vina - kaže Govekar i dodaje da osim lokalnog stanovništva Kanaka i Europljana, koji su na teritoriju već tri do pet generacija, u Novoj Kaledoniji žive i Kaledonci, Melezi i Polinežani. Početkom dvadesetog stoljeća na otok se doselilo i malo Dalmatinaca koji su gradili prugu između Noumée i Païte, a šezdesetih je došlo i nešto ljudi iz bivše Jugoslavije, no vrlo malo, objašnjava urednik web izdanja dnevnih novina Les Nouvelles Calédoniennes. Upravo mu je takav posao omogućio da, zajedno sa suprugom i djecom, ganja svoj životni san.
- Caroline, koja je inače kulturolog i IT project manager, odrastala je u Čileu pa na Madagaskaru, a ja između Nice i Zagreba. Zajedno smo prešli pola svijeta, obišli cijelu Europu, bili u Magrebu, Egiptu, Kadadi, Brazilu, Indiji, SAD-u... Željeli smo nastaviti otkrivati nova mjesta i djecu odgajati u nekoj drugoj kulturi pa smo početkom 2009. dali otkaze na poslu, prodali stan, kupili karte za Novu Kaledoniju, putem posjetili Japan i, evo nas ovdje - zadovoljan je Govekar, koji kao novinar i urednik pokriva aktualne političke i gospodarske teme, a trenutačno najgorljivija je ona vezana uz nadolazeći referendum u Kaledoniji. Naime, krajem 80-ih je u Novoj Kaledoniji došlo do građanskog rata u kojem se sukobljavala francuska vlast i Kanaci, borci za neovisnost svoje zemlje, a situacija je eskalirala krajem 1987., na izbornu noć u Francuskoj, kada su kanački borci za neovisnost ubili četvero pripadnika žandarmerije i uzeli 27 talaca, a u vojnoj je akciji koja je uslijedila stradalo još ukupno 22 ljudi. Sredinom iduće godine postignut je sporazum u pariškom hotelu Matignonu koji je osigurao desetljeće stabilnosti. U svibnju 1998. potpisan je sporazum u Nouméi prema kojem je Nova Kaledonija dobila poseban status u Republici Francuskoj.
Zajednička sudbina
- Prema sporazumu iz 1998., na referendumu imaju pravo glasati samo ljudi koji su na teritoriju rođeni ili su se na njega doselili do 1998., tako da mi ne možemo glasati. Prema anketi provedenoj u svibnju ove godine, 60 posto ljudi je protiv neovisnosti. No i ako ne prođe ovaj referendum, bit će još dva, u 2020. i 2022. Do tada sve uključene stranke moraju doći do zajedničkog političkog rješenja. Nova Kaledonija je bogata i stabilna zemlja. I sve stranke žele izbjeći novi građanski rat. Ključna stvar u ovoj priči je ‘zajednička sudbina’ - objašnjava Govekar koji, i sam doseljenik, može razumjeti i jedne i druge.
- Već dugo nismo bili u Hrvatskoj, ali smo, dok se nismo odselili u Novu Kaledoniju, dolazili ovdje na praznike. Planiramo doći idućeg ljeta, naši su sinovi prošle zime prvi put bili sami u Hrvatskoj i vratili se kući s nekoliko kilograma viška, hrvatskom zastavom i gomilom uspomena. Sada planiraju zatražiti i hrvatsko državljanstvo. A mi? Stvarno se planiramo vratiti. Redovito provjeravam kakve se nekretnine nude na Jadranu. Za povratak u bazu - zaključuje.