MOJ URED NA DVIJE STRANE ATLANTIKA

Ana Car, tvrtka Infinum: Aplikacijama spajamo usamljene Amerikanke i podsjećamo ih da piju lijekove

Marko Todorov / CROPIX

Ana Car odrastala je 1990-ih u selu od dvije stotine ljudi. U Svetoj Heleni nedaleko od Križevaca sanjala je da će se, makar je svijet tehnologije tek naslućivala - baviti informatikom.

Srednjoškolka u Križevcima donijela je odluku: “Ili ću studirati FOI (varaždinski Fakultet organizacije i informatike) ili - ništa”, gledajući unazad govori Car, danas voditeljica projekata u softverskoj tvrtki Infinum. Zadnjih nekoliko godina vrijeme provodi između Zagreba i San Francisca, radi tamo gdje je zbog posla trebaju više.

Prvi posao je dobila, zastane trenutak, “još na studiju. Preselila sam se u Zagreb, putovala na zadnje ispite u Varaždin, zarađivala sam testirajući softvere i radeći na uvođenju ISO certifikata za jednu zagrebačku tvrtku”.

Jedan od ponajboljih dana što ga pamti iz djetinjstva bio je kad su joj, tada osmašici, kupili kompjutor. Prije toga dodir s intrigantnim joj kutijama imala je samo kad bi ju tata vodio na benzinsku stanicu u Križevcima. Ondje je bio poslovođa, često je unosio fakture… Gledala je kako mu tehnologija izaziva stres. A onda se privikao i najednom se nekadašnji izvor stresa prometnuo u - pomoć. Nju je pak svijet kompjutora oduvijek - samo fascinirao.

Hrvatska parira svijetu

Car je godišnje četiri, pet mjeseci u Kaliforniji, ostatak radi u zagrebačkoj centrali. Trideset i dvije su joj, iza sebe ima sasvim respektabilno iskustvo u IT industriji.

Komentirajući hrvatsku IT branšu, kaže: “Naša IT industrija je na razini svjetske, ljudi ovdje imaju potpuno ista znanja, možemo konkurirati po sposobnostima”.

U Hrvatskoj i Americi za istu tvrtku radi ne posve isti posao.

“U Zagrebu sam klasičan projektni menadžer, koordiniram posao između klijenta i naših dizajnera, razvojnih inženjera koji programiraju, razvijaju aplikacije i onih koji provjeravaju da softver radi točno ono za što je namijenjen. Moje je da svi u svakom trenutku točno znaju što trebaju raditi, da posao ide glatko i bude realiziran unutar roka i budžeta. U Americi se više bavim razvojem poslovanja, potencijalne klijente upoznajem s onim što nudimo, posao je više orijentiran na prodaju i razvoj brenda Infinum. Ovdje je lako dobiti klijente, firma postoji 13 godina. Na američkom tržištu smo još uvijek nepoznanica.”

Najzanimljiviji projekt u kojem je dosad sudjelovala kaže da je bila aplikacija za koju je ideju dobila lokalna žena, a koja spaja žene u San Franciscu, pomaže im naći prijateljice: “Punite profil, napišete što volite, što ne volite, aplikacija vas spaja sa sličnima vama. U San Francisco se doseljava jako puno ljudi koji tamo nikoga ne poznaju. Nerijetko rade od jutra do mraka, nemaju puno vremena družiti se, kamoli nekoga spontano upoznati. Zato se aplikacija za pronalaženje prijateljica tamo pokazala jako korisnom”.

Žena koja je imala ideju obratila se Infinumu, tražeći IT-ovce koji bi razvili pozadinski sustav za aplikaciju. Vlasnica sad istu stvar namjerava širiti i na druge američke gradove, počevši s New Yorkom, Los Angelesom …

Aplikacija i za parking

“Radila sam i Scannr”, dometne Car, razmišljajući o aplikacijama koje su radili, a koje su vrlo primjenjive u svakodnevnom životu. “Scannr danas po SAD-u skenira američke vozačke dozvole. Na njihovim je vozačkima barkod koji sadrži sve podatke o osobi, ime i prezime, datum rođenja, adresu, do visine, boje očiju... Dosad bi redar u kakvom polumraku gledao u vozačke, svijetlio, provjeravao ima li onaj ispred njega 21., išlo je relativno sporo, pogotovo kad je gužva. Sad aplikacijom skenira barkod i na mobitelu mu u sekundi piše sve, uključujući i da, ako netko ima 21 ili je stariji, svijetli zeleno, ako je mlađi, svijetli crveno.

Spominje i aplikaciju Terappia, razvijenu za ovdašnje tržište u suradnji s jednom farmaceutskom kompanijom. Terappia podsjeća u koje vrijeme treba popiti lijek. “Recimo da ste na antibioticima. Unesete u aplikaciju vrijeme i više se ne morate brinuti. Ne morate ništa unositi ručno, u ljekarni, čim preuzmete lijek, dobijete barkod. Aplikacijom ga očitate, dobijete sve podatke o terapiji”, opisuje Terappiju koju je lako besplatno skinuti s Apple App Storea.

Silicijska dolina još je od 1970-ih mjesto gdje svi koji nešto rade u IT industriji žele biti. “To je iznimno poticajno okruženje. Bilo što što da tamo pokušamo napraviti možda i ima smisla, neće vas obeshrabriti, tamo naučite da ne treba odustati odmah na prvu, čak i ako se to što radite možda na početku - čini glupo. Ondje iz prve ruke gledam stvari koje u Hrvatsku nisu došle, a možda i neće stići, jer nam je tržište premaleno.

Tamo su, jasno, nastali i Uber i Facebook, ali tamo su nastale i aplikacije pomoću kojih kontaktirate ljude koji vam dođu pokupiti prljavi veš i u roku 24 sata isporuče bilo kemijski očišćen ili klasično opran. Imate aplikaciju za parkiranje, jer je parking teško naći, priča Car.

Dvolični ljudi

San Francisco je plodno tlo za takve aplikacije, ljudi imaju vremena malo i novca puno, okrenuti su servisnim uslugama koje im pojednostavljuju svakodnevicu.

Amerika je, makar ponekad nedovoljno samokritična, vrlo poticajna, sažima Car govoreći o mentalitetu i poslovnoj klimi: “Jako mi se sviđa što ljudi, kakvu god tamo da ideju imaju, makar se doimala i da je sasvim glupa, neće se smesti u pokušaju realizacije iste. Nema toga da će jedan drugome reći: ‘To je neizvedivo… ‘ prije ćete čuti: ‘Hajde, probaj!’ U najgorem slučaju, ako sve propadne, nešto ćeš iz toga naučiti”.

Zato devet od deset startupova ne uspije, ali svi u tom procesu nešto nauče. Dok bi kod nas kazali: ‘Ma, bolje nemoj, sve će to propasti. Gledaj naći siguran posao u državnoj upravi…’ Oni kažu: ‘Probaj!’ pa i za, naizgled, najgluplju ideju koju imaš, jer možda se nešto od toga izrodi.”

U početku joj je, priča, trebalo vrijeme da shvati da se u Americi mnoge stvari u lice ne izgovaraju: “Ljudi su općenito jako prijateljski. Učini se da je sastanak odlično prošao, druga je strana oduševljena vašim idejama i prijedlozima, a onda taj čovjek više nikada ne odgovori na vaš mail, ne javi se na pozive. Naizgled je sve ‘amazing’ and ‘wonderful’, ali to oduševljenje apsolutno ništa ne znači za realizaciju posla.”

Govoreći o radnim navikama, Car kaže: “Mi ovdje volimo raditi osam sati, a onda u 17 odjuriti na kakav pilates, druženje s prijateljima, šoping. U San Franciscu ljudi ‘ganjaju’ posao od 0 do 24, tamo je vrijeme novac, nerijetko rade od 9 do 21 sat, rade i vikendom, jako malo vremena im ostaje za bilo što osim posla. Pitala me prijateljica koliko joj treba da razgleda Hrvatsku? Rekla sam joj dva tjedna. Molim? Spojila bih vikend i dva-tri radna dana! Tako Amerikanci razmišljaju!”

Izdvajamo