Mrak, hladnoća koja steže pluća, koči mišiće i umrtvljuje živce, osjećaj nemoći da udahne zrak zbog neprobojnog ledenog svoda... Sve to i još mnogo više morala je u sebi potisnuti i istrpjeti Lidija Lijić na zaleđenom jezeru Weissensee u Austriji. Točnije, ispod jezera.
Pod ledenim pokrivačem debljine 31 centimetar, na temperaturi vode od svega 2 Celzijeva stupnja, i temperature zraka od minus 2 Celzijeva stupnja, Lidija je oborila Guinnessov rekord u disciplini ronjenja na dah ispod leda s perajama u daljinu. Postojeći rekord je iznosio 120 metara, a ona je preronila tri metra više. Mnogi bi se naježili od straha i pri samoj pomisli da se nađu u toj situaciji, no Lidiji je to pošlo za rukom.
Trening na Jarunu
- Specifičan je taj moment kada se nađem ispod leda. Malo je klaustrofobično, a najgori je osjećaj da ne mogu izroniti kada to poželim. Dosta je jak taj osjećaj nelagode i nesigurnosti. Imala sam sreću da su toga dana uvjeti za ronjenje bili dobri, bilo je sunčano pa je vidljivost bila bolja nego kada sam trenirala na Jarunu ove zime. Jarun je bio gotovo potpuno mračan, voda je bila mnogo mutnija nego na jezeru u Austriji i zato su mi to bile najbolje pripreme za ovo natjecanje. Imala sam sreću što je zima bila jaka pa je bilo gotovo dva mjeseca ledenog pokrivača. Idealni uvjeti za treninge. Što se tiče obaranja ovog rekorda, trebalo mi je vremena da se uvjerim u dobru organizaciju i sigurnosne uvjete. To mi je bilo najvažnije i to je prevagnulo u odluci da se upustim u pothvat obaranja Guinnessova rekorda. U početku mi je bilo jako hladno. Ne volim hladnoću. I odijelo u kojem sam ronila je drukčije nego odijela u kojima inače treniram. Da ne bi došlo do potencijalno smrtonosnog pothlađivanja, debelo je čak 5 milimetara. To mi je dosta otežavalo ronjenje jer je stezalo ramena, žuljalo ruke... Čovjek se osjeća ukočeno u njemu. Dosta neugodan osjećaj - otkriva nam ova 36-godišnja Splićanka, višestruka svjetska rekorderka u ronjenju na dah, europska i svjetska prvakinja i instruktorica ronjenja na dah. Prilikom razgovora je nekoliko puta pohvalila vanjsko osoblje iz Hrvatskog Crvenog križa koje je bilo u punoj pripravnosti tijekom njezina ronjenja, kao i specijalni medicinski tim iz Thalassotherapije Opatija. Vidljivost ispod leda je bila manja od 5 metara. Ukupno je otvoreno 10 rupa na trasi ronjenja, a ispod leda je bilo potegnuto 160 metara konopa koji je označavao trasu ronjenja. Osam sigurnosnih ronilaca Nemo-Adria Rescue Teama pokrivalo je trasu ronjenja, od toga dvoje ronilaca na podvodnim skuterima. Tek kada je osjetila njihovu samouvjerenost i profesionalnost, postala je opuštenija. A upravo smirenost je, ističe Lidija, presudna u ronjenju na dah.
- Kad dođem na natjecanje, postoji samo jedna šansa za dobar zaron. Sve što se treniralo cijelu godinu treba sabiti u te tri minute. Za dobar zaron bitna je čista glava i jasna motivacija, ali bez pretencioznih ciljeva. Upravo je najteže pomiriti želje, ciljeve i trenutno stanje. Imam sreće da se u momentu kad obučem odijelo i stavim masku, u meni sve umiri i stvorim svoj svijet. Polako mi se uspore otkucaji srca, fokusiram se da pogodim pravilnu brzinu, da ne težim ničemu previše i da slušam svoje tijelo. Dobar zaron ne znači uvijek nešto najugodnije. Moj najbolji rezultat u dinamici je 205 metara, a već nakon 100 metara imam kontrakcije i postane teško. To je patnja i muka, ali zato se trenira. Pomicanje granica na svakom treningu u vama izgradi duh borca za postizanje rezultata - kaže Lidija.
Podvodni ribolov
Pomoglo je i deset godina bavljenja podvodnim ribolovom. Kaže kako više uživa u samoj potrazi za kapitalnim primjerkom ribe, nego onim što ulovi. Voli adrenalin i element iznenađenja. Najbolji ulovi su joj, pohvalila nam se ipak, komarče i barakude.
No, daleko od toga da je to jedini Lidijin uspjeh i avantura. Slobodno se može reći da ta žena ne voli stajati nogama čvrsto na zemlji. U doslovnom smislu.
Naime, u stankama od ronjenja obilazi planinske vrhove po svijetu, a uspela se i na - Himalaju.
- U Himalaji smo odradili uspon do 4500 metara do Annapurna Base kampa. Dugo smo to moj suprug Nikola Vulić i ja planirali, ali smo se popeli prije godinu dana, kada smo našli vremena i financijski se osigurali. To vam je standardna ruta od sedam dana, do granice leda. Spavali smo po malim planinarskim domovima, za samo 10 kuna. Jeli smo njihovu tradicionalnu hranu koja je isto toliko koštala. Išli smo bez vodiča, sami smo isplanirali put i rutu. Prije toga sam vježbala penjući se po Mosoru, Biokovu, Velebitu. Prošla sam i Alpe - otkriva ova svestrana sportašica. Proputovala je mnoge daleke destinacije, a ističe put u Vijetnam, Nepal, Kambodžu, Tajland. Penjala se i po Kilimandžaru, najvišoj planini u Africi.
- Na Kilimandžaru sam se smrzla kao nikad u životu. U jedan sat po noći kreće se na uspon da bi se na vrhu dočekalo sunce. Uz to je puhao hladan vjetar i imala sam osjećaj da ću ostati bez prstiju. No, na kraju je ipak sve prošlo uspješno - prisjeća se. Nakon Kilimanđara odlučila je skočiti do Zanzibara i zaroniti u toplo more.
Iako je svugdje doživjela lijepa i nezaboravna iskustva, u najljepšem sjećanju ostao joj je Galapagos, jer se radi o jednoj od najpoželjnijih ronilačkih destinacija u zaštićenom parku prirode, uz sve moguće bogatstvo i raznolikost podvodnog svijeta, očuvanog na jednome mjestu.
Psihološka borba
Možda zvuči neobično da netko tko se bavi ronjenjem na dah uživa u osvajanju planinskih vrhova, ali prema riječima Lidije Lijić, to je veoma slično. I jedno i drugo su, kaže, napuštanje nulte kote i pružanje iznimne ugode te različitog pogleda na svijet.
- Jako mi je pomoglo prevladati taj osjećaj nesigurnosti ispod leda to što se bavim alpinizmom i slobodnim penjanjem. Znam da zvuči čudno, ali alpinizam i ronjenje na dah u neku je ruku dosta slično. U objema situacijama morate biti vrlo disciplinirani i stalno imati na umu da morate biti gospodar situacije u kojoj se nalazite. Volim izaći iz te zone komfora, bilo to penjanje ili ronjenje. I jedno i drugo zahtjeva psihološku borbu. Naravno da je bitna fizička sprema, ali jako je, možda i više, bitnija ta psihološki moment. Najvažnije je da čovjek ostane smiren - objašnjava nam.
A Lidiji je smirenost prirodno urođena. Naime, ima niske otkucaje srca, svega 42 po minuti.
- To se zove sportsko srce. To je zapravo mana, ali je u mom slučaju ispala prednost jer su spori otkucaji idealni za ronjenje, ali isto tako i za visinske uspone gdje je manje kisika. Volim Krležinu rečenicu: “Nisam nikad smiren, samo sam malo manje nemiran.” Od malena imam taj nemir u sebi i kretanje mi treba da bih bila smirenija - kaže.
Za život zarađuje kao arhitektica. Ima svoj projektni ured, a studij je završila u Veneciji gdje se i počela natjecati jer, kako napominje, Talijani su najbrojnija nacija po broju ronilaca na dah. Čovjek se zapita kako sve to stigne?
- Jako teško. Treninzi su mi prije posla, nakon posla... Nije uz sva ta putovanja i natjecanja lako voditi arhitektonski ured. Arhitektura je prekrasan posao, ali zahtjeva sate sjedenja pred kompjuterom. No, to mi daje motivaciju za sve druge stvari, jer nakon toga moram u brdo ili na put. Eto, ne vodim neki standardni život. Nema gledanja sapunica navečer - otkriva.
No, ni to nije sve. Nađe vremena i za letenje u jedrilici, a i članica je Rotary kluba Split Plus. Krajem prošle godine našla se u elitnoj skupini sportašica koje je Hrvatski olimpijski odbor nominirao kao najuspješnije i tako stala uz Sandru Perković, Saru Kolak, Blanku Vlašić...