NEPOKOLEBLJIVI DUH

BEZ POTKOLJENICE TRČAO NAJTEŽU PLANINSKU UTRKU Nadahnjujuća priča Ivana Ćosića (31): 'Kad sam imao 15 na nogostupu me pokosio auto...'

Privatna arhiva

 

Velebitom ne trče mekušci, na utrkama kao što je Velebit Ultra Trail ne okupljaju se ljudi koje je na kršu ili u šumi lako impresionirati. No kad se na startu u Starigradu prije petnaest dana pojavio čovjek s protetičkom nogom, mnogi su ostali zatečeni. Ivana Ćosića (31) gledali su u čudu, s bezrezervnim respektom. Za četiri sata i 49 minuta prošao je šesnaest kilometara Velebita, kraću dionicu utrke.

Bez lijeve potkoljenice ostao je 2003., u to doba bilo mu je petnaest, sanjao je postati košarkašem, već narastao do 192 cm bio je i u košarkaškoj selekciji grada Zagreba, dapače taman je primio poziv za kadetsku reprezentaciju, mjesec dana prije nesreće s njima je odradio i košarkaški kamp u Istri.

“Hodao sam nogostupom, čovjek je vozio oko stotinu kilometara na sat. Htio je skrenuti u zavoju, ali je proletio ravno i zabio mene u betonski stup, na mjestu mi otkinuo nogu. Dobro da je stup bio tamo, inače ne bi bilo sve ovako”, govori Ćosić.

Sebe ne sažalijeva, trijezno gleda na vlastitu sudbinu. “Naučio sam da je moja amputacija minorna s obzirom na zdravstvene probleme kakve imaju neki drugi.” Snažan je Ćosić, fokusiran na dobro, gleda što mu je nesreća pozitivno donijela: “S obzirom na sve bolove i teškoće koje i danas imam i one, još veće, koje sam prebrodio, nesreća me definitivno ojačala. Bude trenutaka kada mi se stvarno više ne da, ali prestanem tako razmišljati, dignem se. Supruga je najčešće ta koja me brzo vrati u realnost, dade mi energiju da nastavim dalje.”

Zagreb, 020719.
Ivan Cosic, hrvatski reprezentativac muske rezprezentacije u sjedecom odbojci, fotografiran u dvorani Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Ivan Ćosić

 

Kompetitivan po prirodi

Velebitska utrka bila mu je prvo trkačko iskustvo po takvom terenu. Trčao je, priča, koliko je mogao; ostatak je hodao, što bržim tempom. “Nisam to doživljavao kao utrku, jer sam svjestan svojih mogućnosti i trenutačnih ograničenja, makar sam kompetitivan po prirodi. Sve to treba podići dobrim treningom, namjeravam se utrkivati sam sa sobom, postupno gurati sve više i sve jače ne bih li vidio gdje su mi granice. Nosim Challenger protezu Otto Bocka, to mi je jako pomoglo pri samom penjanju, jer takva proteza ima odličnu amortizaciju i dobar povrat energije.” U dogovoru s protetičarom planira napraviti nekoliko preinaka, a sve kako bi bila još udobnija za utrke.

Zagreb, 020719.
Ivan Cosic, hrvatski reprezentativac muske rezprezentacije u sjedecom odbojci, fotografiran u dvorani Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Neravan teren i nije mu, govori, zadavao preveliku muku, “planinarim, navikao sam, prepreke su mi zabavne, pazim da se ne ozlijedim, dosta oprezno idem.” Ali zadnjih šest kilometara asfalta, povratak iz kanjona Paklenice do cilja u Starigradu, kad je sunce počelo jako udarati, bilo je daleko najgore. “Proteza je napravljena tako da bolju amortizaciju pruža kad se penješ, dok se oslanjaš na prste negoli kad se spuštaš, tad me malo udara u koljeno, u kost, a to puno više boli negoli kad idem uzbrdo.”

Ćosićev san o košarci skršio se s petnaest, kad i njegova noga. “Bio sam svjestan da je s košarkom gotovo, ali kroz život se pruži prilika da nastaviš put na sličan način, možda nešto drugačiji, možda i bolji od prvotnog.” Bolji? “Prvo, da nije bilo te nesreće, možda bih bio manje kvalitetan čovjek. Drugo, danas mogu puno više učiniti da budem od koristi široj zajednici, mogu pomoći ljudima. Jer sad gledam na stvari iz potpuno drukčije perspektive, kad sam bio mlađi nije me bilo briga ni za koga, kamoli za invalide. Doduše, tad sam bio dijete i teško je pretpostaviti u kakvu bih se osobu formirao u odrasloj dobi, ne znam kakav bih bio da me nije auto udario. Sad, s ovim iskustvom, imam priliku pozitivno utjecati na život drugih ljudi. Bih li to isto mogao da sam, recimo, imao karijeru profesionalnog košarkaša? Ne znam. Profesionalni sport se isuviše vrti oko tebe samog i oko novca. Vjerujem da će mi se u životu pružiti još razne prilike, samo ih trebam znati prepoznati.”

Ćosić se bavi sjedećom odbojkom. Trenira svaki dan, tjedno skupi od sedam do devet treninga. Od toga su dva do četiri s klubom sjedeće odbojke, a ostatak napravi sam, vlastitom voljom, kao dodatni trening s privatnom trenericom, bilo da trči ili radi vježbe snage u teretani. Trenira tvrdoglavo, bolovima unatoč.

Zagreb, 020719.
Ivan Cosic, hrvatski reprezentativac muske rezprezentacije u sjedecom odbojci, fotografiran u dvorani Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Na fotografiji: proteza koju Ivan skida prije svakog treninga.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Proteza koju Ivan skida prije svakog treninga

 

Borba s fantomskim bolovima

Dosad je prošao pet operacija, zadnju prije pola godine. Muče ga tzv. fantomski bolovi.

“Imam osjećaj kao da mi netko upaljačem ide po prstima kojih nemam, kao da mi ubada iglu u tkivo, kao da nožem reže… To trpim otkad sam nastradao, gotovo svakodnevno, bude dva dana da ne boli, pa me onda rastura sljedeća tri dana. No ne koristim medikamente, pokušavam funkcionirati normalno, moram voziti, raditi. Bolovi me izluđuju, to je faktor koji me razjari, nekad baci u očaj, jer ako imaš težak dan, još ti samo trebaju bolovi da te stalno pritišću u mozak. Prihvatio sam da me boli i nosim se s time kako znam i umijem.”

Kako je trenirati uz takve bolove?

“Sjedeću odbojku igram bez proteze, znači nema opterećenja na koljenu, lakše mi je. A u teretani moram istrpjeti bol, koncentriram se na pravilno izvođenje vježbi. Najgore je navečer, najviše boli pred spavanje, kad skidam protezu. Osjetim i svaku promjenu vremena”, mirno će. “Tako mi je pao grah, kažem sebi. Prihvatio sam, nisam se navikao, ali trudim se da ti bolovi ne utječu na moje ponašanje prema ljudima. Moram se jako kontrolirati, radim vježbe meditacije, sve da bih se smirio i skrenuo pozornost na nešto pozitivno. Pomaže i glazba, ako mi je teško slušam glazbu, sviram bas gitaru i gitaru.” Sve to, kazuje, prihvaća “kao izazove, kao test, da budem bolji, dajem si to u zadatak, jer ne želim da mi nervoza postane navika. Vidio sam ljude kojima se dogodilo da im je nervoza postala - navika. Kažem sebi: ‘OK, to je sad tako, boli me, ali moj zadatak je da mirno, staloženo razgovaram, da razmislim o svemu što ću reći, da se fokusiram…” Dometne da ima i “neki oblik PTSP-a. Strese me i dandanas kad čujem kočenje auta.”

Sjedeća odbojka naglašeno je brz, prilično dinamičan sport. Igrači sjede na podu, a lopta leti k’o munja. Teren je nešto manji negoli za “običnu” odbojku, mreža niže postavljena. Pravila su pak gotovo ista.

Zagreb, 020719.
Ivan Cosic, hrvatski reprezentativac muske rezprezentacije u sjedecom odbojci, fotografiran u dvorani Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Ivan Ćosić

 

Sjedeća je odbojka jedan od najmasovnijih paraolimpijskih sportova i jedan od onih koji privlači najviše gledatelja na paraolimpijskim igrama.

“U Hrvatskoj je dvanaest klubova koji se natječu u regularnoj sezoni, a velik broj igrača i nisu osobe s invaliditetom, što dovoljno govori koliko je to zanimljiv sport. Tu je jako bitan faktor inkluzije koju taj sport donosi, jer kad sjednemo na parket - svi smo isti”. Ćosić je zaposlen u Invalidskom odbojkaškom klubu Zagreb, ali ne plaćaju ga da igra odbojku, baš kao nijednog igrača ondje, plaću zaradi radeći administrativni posao, voditelj je projekta EU Škola sjedeće odbojke i adaptivnih sportova.

“Glavni cilj tog projekta je inkluzija i proširivanje svijesti javnosti o postojanju paraolimpijskog sporta. Ima puno invalida koji uopće ne znaju za sjedeću odbojku. Konačno, i sam sam bio jedan od njih.” Saznao je relativno brzo, tijekom rehabilitacije u Božidarevićevoj, na zagrebačkoj adresi gdje dolaze svi koji ostanu bez noge. “Ondje dobiješ prvu protezu, učiš hodati. Meni je ondje prišao Mile Ćorluka, tadašnji predsjednik Hrvatskog saveza sjedeće odbojke, i sam igrač.

Zvao me da dođem na trening… tri godine su me nagovarali da dođem igrati. Nisam odmah probao, jer sam tad bio fokusiran na školu, htio sam završiti srednju. Čim sam maturirao, došao sam na trening i otad nisam prestao igrati.” Poslije je studirao agronomiju, no odustao je kad je shvatio da ga to područje, zapravo - ne zanima.

“Sretniji si kad si fit”

Potom je upisao sportski menadžment, ali nije imao dovoljno novca da plati studij; planira nastaviti jer se vidi u sportu i oko sporta. S klubom i reprezentacijom sjedeće odbojke proputovao je cijelu Europu, bio u Iranu, Južnoj Koreji, Egiptu... “Želimo informirati javnost, podići svijest o sportu za osobe s invaliditetom, nadamo se okupiti više ljudi, nove igrače. Imamo dobre sportske rezultate, atmosfera u klubu je odlična, svi smo kao obitelj.”

Ističe da je, osim sjedeće odbojke, još cijeli niz sportova kojima se mogu baviti osobe s različitim invaliditetima. On sam, nesuđeni košarkaš, nekoliko godina nakon nesreće probao je i košarku u kolicima.

“Meni se nije svidjelo, jer kad sjedneš u kolica zavežu ti noge, ne možeš ih koristiti, a ja ipak imam noge. Ima i dosta udaraca kolicima.” Sport mu, treba li uopće naglašavati, puno znači.

“I natjecanja mi puno znače, jer smo mi kolektiv. No treba se puno toga poklopiti da napravimo rezultat. Fantastičan je osjećaj kada znaš da se skupilo vas dvanaest i da ste dali sve od sebe te da ste u tom trenutku kliknuli i igrali kao jedan.”

Zagreb, 020719.
Ivan Cosic, hrvatski reprezentativac muske rezprezentacije u sjedecom odbojci, fotografiran u dvorani Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Bez straha i patetike mirno kaže da je svjestan da će mu stanje s godinama biti sve gore, jer “čovjeku s godinama tijelo propada, i onom posve zdravome, a meni je kompletna ravnoteža poremećena jer nemam nogu. Zato moram ostati u dobroj formi, još boljoj negoli zdravi ljudi, ne želim jednoga dana ovisiti o drugima.”

Ne bi, doduše, Ćosić bio na Velebitu da prije dva mjeseca nije dobio posebnu sportsku, višenamjensku protezu. “Prije toga sam imao običnu protezu s kojom nisam mogao trčati, bila je dobra recimo za sprint, ali ne za jogging. Sad trčim po Maksimiru, Klaki, s ovom protezom mogu se baviti i skakanjem, bilo kojim sportom, jer je višenamjenska.”

Želio bi se, kazuje, u skoroj budućnosti popeti na Kilimanjaro. “Ta planina nije tehnički zahtjevna, jer svjestan sam svojih mogućnosti, ne bih se uputio nekamo gdje se traže tehničke vještine. Jedino treba pripaziti na visinsku bolest”. Na vrh Afrike namjerava s prijateljem Danijelom Bornom Fiketom. “No prvo želim doći do toga da mi proteza na nozi bude potpuno ugodna, da nemam problema kao danas. Jer ako se nešto dogodi gore, to je onda stvarno problem.”

Što mu najteže pada? “Najteže mi je što nemam vremena za sve što bih htio napraviti. I jako mi je teško ne biti kritičan prema samome sebi, strašno sam samokritičan, sam sebe znam nekad spustiti umjesto da se podižem, a to nije od koristi. Ali radim na tome da mijenjam takav način razmišljanja, da postanem manje samokritičan. No daleko je najteže kad ne mogu iz kuće jer me noga boli, kad ne mogu staviti protezu...”

Gdje nalazi motivaciju, što ga, osim supruge i sporta, digne kad padne? “Moram biti čvrst, ima jako puno ljudi koji se nakon ovakve traume zaključaju u kuću, srame se proteze, okrenu se alkoholu, drogama.

To nije život kakav bih htio voditi. Imam jedan život, kakav god da jest. Pokreće me to što znam da činim dobro i za sebe i za druge.

Izbjegavam gledati televiziju, slušati loše vijesti, teško mi pada, recimo, gledati pretilu djecu. Želim i kroz udrugu motivirati ljude da se pokrenu, jer puno si sretniji ako si fit, ako si zdrav. Meni je kad sam bio u depresiji pomogao i psiholog i sport.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo