TIHANA JOVANOVIĆ

'Bila su tri dječaka, a jedan drugima govori o nama: one misle da mi ništa ne znamo, a vidio sam ih kako u sobi plaču za nama jer znaju da ćemo...'

    AUTOR:
    • Javorka Luetić

  • OBJAVLJENO:
  • 13.05.2019. u 23:40

Joško Šupic / Hanza Media

 

 

Tihana Jovanović (68), viša medicinska sestra s 45 godina medicinskog staža (odnosno 50 godina kad joj se uračuna i onaj beneficirani), sigurno je jedna od rijetkih u Hrvatskoj koja je doživjela i punu starosnu mirovinu radeći gotovo cijeli radni vijek na onkološkom odjelu splitskoga KBC-a.

Novinarka Slobodne Dalmacije zatekla ju je kao pacijenticu na Neurokirurgiji, gdje se oporavlja od operacije diskusa i čeka da joj dr. Božidar Bulović dade zeleno svjetlo za odlazak kući. Dočekala ju je sa širokim iskrenim osmijehom, koji je ono osobito ljekovito oružje koje bi morala imati svaka medicinska sestra.

Kako se osjećate u bolničkoj postelji, prepušteni na brigu svojim kolegicama, i je li vaša dijagnoza posljedica toga što je sve bilo važnije od vas samih?

- Godinama sam osjećala trnjenje u nogama, ali kako sam u mirovini i konačno uživam sa svojim suprugom radeći svaki dan sat-dva u masliniku u Podstrani, tegobe sam pripisivala godinama i nastavljala raditi jer u tome istinski uživam. Meni i mužu maslinik je teretana, ali malo luksuznija teretana na čistom zraku. Trebate doći i vidjeti kako je ljekovit pogled s Gornje Podstrane na Brački kanal.

No, nedavno su se bolovi pojačali pa me kći nagovorila da napravim "magnet", koji je pokazao ozbiljan nalaz i morala sam prihvatiti činjenicu da moram na operaciju. Sad sam prvi put u životu u poziciji bolesnika da mogu bolje procjenjivati neke stvari, što možda nisam mogla iz pozicije sestre. Inače, na sve pretrage prije ulaska u bolnicu išla sam kao svaki drugi pacijent, čekala gdje je trebalo i družila se s ljudima. Uredno bih se prijavila, uzela bih knjigu ili bih rješavala križaljku. Htjela sam testirati kakav je odnos osoblja i pacijenata. Nisam doživjela ništa loše, naprotiv, u svim ambulantama su me primili onako kako ja mislim da treba. Nemojte misliti da su me prokužili. Mene kao stariju sestru mnoge kolegice nisu nikad vidjele ni čule.

Možda sam imala sreću, ali nisam vam ja neka zahtjevna osoba, ne grintam, ne tražim previše. Pa i na odjel sam primljena kao običan pacijent. Tako sam dva dana ležala i testirala tretman. Sestre su me skužile tek kad su mi moje sestre s Onkologije došle u vižite. Onda su mi prigovarale što im nisam rekla da sam kolegica. Rekla sam im da sam ih testirala pa smo se zajedno smijale, što meni nikad nije teško. A kad se ja smijem, čuje po Splita. Po tome znaju da sam u blizini - smije se Tiha, i priznaje da je sestre maze i paze i da nema prigovora. Tako je bilo i s odabirom operatera.

- S dr. Bulovićem sam kliknula na prvu, u njegovim očima sam vidjela nešto toplo, ljudsko i s povjerenjem sam se odlučila za njega i bila sigurna da će mi se maksimalno posvetiti. Rezultat je izvrstan - veli Tihana.

Ovako na prvi dojam, čini mi se da su vam roditelji dali potpuno pogrešno ime, jer vi ste čista suprotnost, veseljakinja!?

- U pravu ste. To je poslije priznao i moj otac, iako sam kao dijete donekle opravdala ime, ali kako sam rasla, vidio je da me podcijenio. Mnogi su mu rekli da je bilo bolje da me nazvao Borbena.

Jeste li oduvijek željeli biti medicinska sestra ili je to bio neki slučajan odabir?

- Kao mala djevojčica jako sam se bojala injekcija, cijepljenja. U školi sam na dan cijepljenja pobjegla na obližnje stablo da me ne mogu dohvatiti. Do mene je došla medicinska sestra i rekla mi da se ne bojim, da siđem, da me neće cijepiti, nego da samo vidim kako će cijepiti drugu djecu koja se ne boje, ne plaču. I stvarno, odabrala je neku djecu koja su bila hrabrija i demonstrirala mi kako to ide bez problema. Onda je u meni proradio ponos i nisam htjela ispasti kukavica, i priznati da oni mogu istrpjeti, a ja ne. Ta mi je sestra ostala u dobrom sjećanju kao nježna osoba i polako me privlačilo da bih i ja mogla tako nježno bockati ljude da ih ne boli.

U osmom razredu trebala sam odabrati školu i htjela linijom manjeg otpora upisati trgovačku, a tada mi je prišao prof. Nikola Rujak, naš poznati ragbijaš koji mi je predavao tjelesni, i rekao da ja mogu i nešto bolje i pitao me zašto ne idem u medicinsku. Kad sam mu rekla da nemam vezu za upis, došao je razgovarati s mojim roditeljima i uvjerio ih da trebam ići u školu koja mi daje bolju perspektivu. Oni su se složili i rekli da će me podržati. I tako sam zahvaljujući njemu promijenila odluku.

Joško Šupic / Hanza Media

Tihana Jovanović

 

Kako ste izdržali cijeli radni vijek na Onkologiji, pretpostavljam da je taj posao previše stresan, u stalnom ste kontaktu s vrlo teškim bolesnicima?

- Istinska sam vjernica, cijeli život sam imala veliku vjeru u Boga, vrlo često bih se negdje vrlo kratko pomolila i to mi je pomoglo raditi ovaj iznimno težak posao. Suprug mi se vrlo mlad razbolio, imao je tumor na srcu kojem je prethodilo sedam inzulta, ali u svemu tome našla sam dovoljno snage da budem vesela i nasmijana s mojim pacijentima, i podrška suprugu. Imala sam nadu da će sve proći u redu i htjela sam svima oko sebe pokazati kako optimizam pobjeđuje i bolest.

Moram istaknuti da su naše sestre na Onkologiji stvarno divne. Vrlo je važan taj kontakt s ljudima koji vam dolaze s malignim bolestima godinama na kontrole, koje su svaki put novi stres. Mnogima ste rame za plakanje, povjeravaju vam stvari koje ne govore ni najbližoj rodbini ni prijateljima da ih ne opterete, a vas doživljavaju kao slamčicu spasa. Zanimljivo je kako se naše sestre s godinama obogaćuju empatijom, i tvrdim vam da nije istina ono što mnogi misle da s godinama ogrube i postanu bešćutne. Naprotiv. Imamo kolegicu koja je i sama oboljela, ali je ujutro dolazila na posao, otišla bi na kemoterapiju, i opet se vraćala na odjel. I pobijedila.

Otkrijte nam neki događaj koji vam je ostao u najljepšem sjećanju?

- Kao mlada sestra, ušla sam u apartman jednom gospodinu i kažem mu: "Dobro jutro, moram vam izvaditi malo krvi. Nastojat ću biti maksimalno pažljiva." On mi je na to uzvratio nešto duhovito, na što sam se ja glasno nasmijala. On mi kaže: "Molim vas, nasmijte se opet." To me zbunilo pa sam ga pitala "zašto", a on mi je rekao: "Nećete vjerovati, imam bogato životno iskustvo, prošao sam pola svijeta i sad sam na odlasku. Osjećam se bezimeno, svi samo čekaju kad ću otići. A vaš osmijeh mi je vratio osjećaj ljudskosti i sad mi se čini da ću otići dostojanstveno."

I otišao je za nekoliko dana, ali ja sam taj događaj uvijek pričala svojim kolegicama na seminarima i savjetovala im da budu pozitivne, nasmijane, što ne košta ništa, pogotovo na Onkologiji, gdje je psihička stabilnost i ohrabrenje 50 posto liječenja, osobito danas kad ljudi sve znaju. Nema potrebe da ih zavaravate jer sve što ih čeka mogu naći na internetu, ali morate im dati nadu i reći istinu, ali možda ne cijelu istinu. Naime, i dvije osobe s istom dijagnozom nemaju istu sudbinu. Mnogi nam više ne dolaze samo godinu ili dvije, nego desetke godina jer im je bolest zaliječena, postala je kronična, pa ako imaju i dobru podršku u obitelji, uspiju doživjeti rođenje djece, unuka. Rak više nije bolest od koje se mora umrijeti, ima nepredviđenih ishoda.

Kao mala digresija, reći ću vam da me jako ljuti kad neki prigovaraju sestrama "da se cerekaju". Pa što ako se nasmiju, pa što ako ih razveseli dobar vic, i njima treba opuštanje od svakodnevnog stresa, a smijeh je lijek koji pomaže svima.

Svjedočili ste brojnim tužnim situacijama. Što vam je bilo najteže?

- Sjećam se jedne osobito bolne situacije, iz vremena kad je u sastavu onkološkog dispanzera bila i dječja hematologija i onkologija. Tamo su ležala tri dječaka od kojih je najstariji imao desetak godina i kad su ostali sami, jedan kaže: "Žao mi je ovih teta što nas liječe. One misle da mi ništa ne znamo, a ja sam ih jučer vidio kako tamo u sobi plaču za nama jer znaju da ćemo..." - ovdje je i sestra Tiha pustila suzu i priznala nam da je sestrama na dječjoj hematologiji najteže, da moraju imati puno snage za gledati teško bolesnu i neizlječivu dječicu.

- Znate i sami kako vam je teško kad vam dijete zaboli mali nokat... No život ide dalje, i mi se često zatvorimo iza zida, isplačemo, popravimo šminku, nabacimo osmijeh i idemo dalje...

Teško je bilo i za vrijeme rata...

- Bili smo pod uzbunom. Spuštali smo bolesnike u podrum i tog dana na odjel među izbjeglicama bez roditelja dođe jedan momak, mislim da se zvao Filip, i da ga je doveo UNPROFOR iz Sarajeva. Bolovao je od malignog limfoma koji je trebalo zračiti. Jedna je sestra iz papira vidjela da mu je sutradan 18. rođendan i mi smo mu ga odlučile proslaviti. Sutra je momak dobio za rođendan koncert, sestre su mu napravile tortu i on je plakao od sreće. Poslije nekoliko dana majka je doznala da leži kod nas, nazvala nas odnekud plačući kako mu je, dok ga je tražila, bio i rođendan, a onda se tek rasplakala kad je čula da smo mu ga dostojno proslavili. Poslije smo doznali da je Filip pobijedio bolest. Čini mi se da smo tijekom ratnih godina bili najtopliji i da se širila golema količina pozitivne energije, koju naši ljudi odnekud izvuku kad je najteže.

Je li obitelj patila zbog vašeg posla, godinama ste i dežurali noću?

- Imala sam sreću što sam imala vrlo razboritog muža, s puno razumijevanja za moj posao. Živjeli smo u Podstrani, često me nije bilo kući, ali mužu sam mogla prebaciti dio kućnih obveza, ostaviti mu da završi ručak, uskočili su kad je trebalo i sestra i brat i nevjeste. Velika smo obitelj i dobro se slažemo, držimo se zajedno i međusobno pomažemo. Ali smo i obitelj koja ima potrebu pomagati drugima. No kad ste u braku, suprug je ipak najvažnija osoba na koju biste se trebali osloniti.

Brinuli ste i o mnogim poznatim osobama. Kako ih pamtite?

- Naši su pacijenti bili operne zvijezde, poznati pjevači, glumci, neću vam spominjati imena jer su mnogi, nažalost, otišli, ali spomenut ću ipak Josipa Gendu, koji je, unatoč teškoj bolesti, donio sestrama pršut za marendu i rekao: "Ovo je moj drniški pršut, nisan ga kupija, kako ne bi mislile da sam se da u trošak." Imali smo godinama i pacijente iz cijele Jugoslavije, pa i kad se ona raspala, među ostalima i sveučilišnog profesora, šefa jedne klinike koji je došao u Split jer je znao da imamo kvalitetnu terapiju, najbolju u bivšoj državi, i kad je vidio kakav mu je tretman, rekao nam je da se ovdje osjeća kao u vrijeme Franje Josipa.

Kad smo ga pitali zašto, rekao je da je to dobra stara škola gdje te svako jutro sestre pozdrave sa "dobro jutro, šjor, kako ste spavali?". Dolazili su i poznati iz Europske unije i bili oduševljeni medicinskim tretmanom i komunikacijom. Taj se stil njegovao još od pokojnog dr. Palčića, koji je bio vrhunski intelektualac, poliglot i vrlo profinjen čovjek.

Primjećujem da ni u jednom trenutku niste spomenuli riječ "smrt", a radili ste na odjelu na kojem se svakodnevno umire. Je li za vas smrt sastavni dio života?

- Za mene jest. Mnoge sam pacijente ispratila na odlasku držeći ih za ruku. Jedan me bolesnik pozvao da dođem. Bio je miran, bez gušenja, puls radi, tlak u redu. Pita me znam li moliti Boga. Znam, kažem mu. "Oćete li molit za mene i držat me za ruku?" Ali zašto, mislim, čovjek je dobro. A on kaže: "Zato što ja sada odlazim." A nije popio neke teblete, ni ništa što bi mu ubrzalo smrt. Pozvala sam doktora i jednu sestru. Držala sam ga za ruku. On je zaista udahnuo i izdahnuo. I otišao. Mnogi odlaze smireno, tiho i dostojanstveno. Ima i onih kojima je teško otići, ali je zanimljivo da su u mojih 45 godina zabilježena samo dva suicida onkoloških bolesnika koje su oni napravili kod kuće.

Sad ste u mirovini, izlazite iz bolnice. Vraćate li se u svoju "teretanu" u Podstrani?

- Sretna sam što sam otišla u mirovinu bez repova i zadovoljna. Čovjek mora znati kad je vrijeme za vrtić, kada za školu i kada za odlazak u mirovinu. Čim mi liječnik dopusti, a ovaj ću ga put poslušati, vraćam se u svoju teretanu u Podstrani, gdje ću laganini s mužem i dalje uživati na svježem zraku i raduckati. I opet kad bih birala, opet bih bila medicinska sestra, i opet na onkologiji - zaključuje sa šarmantnim osmijehom sestra Tiha, koju će mnogi kolege pamtiti i kao dugogodišnju aktivisticu Lige za borbu protiv raka, ali i kao sindikalnog borca jer, kako sama kaže, ne trpi nepravdu kojoj barem ne bi pokušala stati na kraj.

Za kraj razgovora sestra Tihana poručila je svojim kolegicama da zapišu zanimljive priče koje im se dogode, možda će nekome poslužiti kao dobar poticaj i savjet u ovom teškom i izrazito stresnom poslu, piše Slobodna Dalmacija.

Najtužniji trenutak: Majka, otac i sin na odjelu

Najtužnije je bilo kad su nam na odjelu bili istodobno majka, otac i njihov sin. Svi s dijagnozama koje su od samog početka imale lošu prognozu. Jednog jutra s kolegicama komentiramo kako je to teška obiteljska sudbina. Tog jutra u Slobodnoj Dalmaciji objavljena je vijest da je Splićanin dobio visoki zgoditak na lotu, i mi dodajemo - vidi sretnog čovjeka i dobro je što je iz Splita. Uto jedna laborantica zaplače i otkrije nam da sretni dobitnik leži u našoj sobi 24. To je bio sin koji je umro treći dan od objave zgoditka, a roditelji su mu umrli malo nakon toga, više od tuge nego od raka pluća zbog kojeg su primljeni.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo