Odrastao sam uz taj glas. Ne znam sad u kojem sam se trenutku prvi put sreo s njim jer mi se čini da je on oduvijek bio tu, u mom životu. Uostalom, on je tu bio od 1967., a ja sam došao 1968. godine. Dakle, on je tu bio prije mene. Oliverov glas bio je sastavni dio mojeg odrastanja, kako glazbenog, tako i životnog. Taj glas ostat će tu i sada, nakon što je otišao čovjek. A otišao je najjednostavniji i najnormalniji čovjek od svih nas, kaže Zlatan Stipišić Gibonni, Oliverov suradnik, prijatelj, brat, njegova “familija”, što je ujedno i naziv njihova posljednjeg zajedničkog albuma.
Taj album napravili su iz gušta, a krenuli su u tu priču zbog njih samih. Dogovor za “Familiju” zbio se u Veloj Luci tijekom pretprošle zime, kada se ni po čemu nije dalo naslutiti da će samo godinu i pol dana kasnije pjesme s tog albuma na koncertima ubuduće pjevati samo Gibonni.
- Kako on ne skija, a ni ja ne skijam, onda u siječnju Oliver uzima mjesec dana pauze i odlazi loviti ribu. Ni ja ne sviram u siječnju, nego sam u tom periodu s djecom, na zimskim praznicima. Otišao sam te zime na Korčulu, viđao se s Oliverom i predložio mu da nešto napravimo. Prva ideja je bila da ja pjevam neke njegove stare, a on neke moje stare pjesme. Međutim, onda me pitao imam li nešto novo, ja sam mu pokazao što imam, pa je Oliver rekao “Ajmo onda i ovo...”. Uglavnom, u startu nismo znali da će to ovako izgledati.
Mislili smo odsvirati nekih 6, 7 stvari, uz akustičnu gitaru... Ispalo je drugačije, a onda se ispostavilo da je “Familija” u prvih 2-3 mjeseca prodana u 40.000 primjeraka, što je fenomenalno u ovim vremenima kad prodaja CD-a gotovo da više i ne postoji - kaže Gibonni, otkrivajući kako su Oliver i on birali tko će pjevati koju pjesmu.
- S njim je to uvijek bilo jednostavno. On je pjevač, izabrao je pjesme koje je “lipo pivat”. Ja sam kantautor i ja se više vežem za sadržaj pjesme, a manje za izvedbu, tako da su meni ostale ove “nepopularnih tema” - objašnjava splitski glazbenik, koji se s Oliverom upoznao sredinom osamdesetih.
- Bilo je to na nekom festivalu ‘86. ili ‘87. godine, na kojem je on nastupao, a ja, naravno, nisam. Tu smo si prvi put pružili ruku. Jesam li imao tremu prilikom našeg prvog susreta? Jesam, ali Oliver je to sasjekao u korijenu, odmah je otoplio naš odnos. Njemu je svaka distanca bila čisto gubljenje vremena, a jako se veselio svačijem talentu.
Odmah smo na njegovo inzistiranje prešli na “ti”. Govorio je: “Nemoj mi govoriti ‘vi’, to me nervira, osjećam se star”... Nije priznavao niti su ga smetale generacijske razlike. Zanimala ga je glazba. Sjećam se, pitao me kakvu glazbu slušam, a kako ja slušam puno žestokog rocka, onda se on čudio: “Kako slušaš tako grubu glazbu, a pišeš tako lijepu muziku?” - prisjeća se Gibonni, koji ističe kako je Oliver i u životu i u glazbi uvijek bio otvoren prema svemu.
- Njegov sin Dino i ja znali smo satima pričati o glazbi koju slušamo. Oliver bi uvijek malo “grintao” na te naše priče, ali bi, s druge strane, pažljivo slušao o kakvoj to glazbi pričamo pa je nerijetko znao poslušati i ono što smo Dino i ja hvalili, premda je u početku na tu muziku odmahivao rukom - kaže Gibonni koji Olivera opisuje kao neposrednog, duhovitog i emotivnog čovjeka.
- On je napamet znao sve dijaloge iz “Malog mista”. Kad bi zaključio da na televiziji nema ničeg po njegovom guštu, gledao bi reprize te serije kojoj se uvijek iznova veselio. Kad smo se bolje upoznali, kad sam upoznao njegove prijatelje iz Vele Luke, shvatio sam da je i Oliver jedan fenomenalan lik iz “Malog mista”. On je imao onu vrstu dosjetljivog splitsko-velolučkog humora koji netko sa strane možda i neće razumjeti. Sa strane bi to znalo izgledati kao da se s nekim svađa, a zapravo se samo šali. Uz humor odlikovalo ga je to što je uvijek druge stavljao ispred sebe.
Otkako se razbolio, redovito smo se čuli telefonom, a onda sam ja prije par mjeseci morao ići na jednu, kako se kaže, “sitniju” operaciju oka. Par dana kasnije zvao me Oliver da me pita kako je prošla operacija, jesam li dobro. Zamisli, on sa svojom dijagnozom zove mene da me pita jesam li dobro - priča Gibonni, koji se od prijatelja oprostio i na svojem Facebook profilu.
“Umra mi je moj najveći prijatelj, bija mi je i više od toga, moja obitelj. Mislim da je bio najvoljeniji čovjek na ovim prostorima. Kao osoba bio je najskromniji i najnormalniji čovjek kojeg sam poznavao. Oliver je neponovljiv i nezamjenjiv. Ne znam što će i kako biti ovih dana u vremenu koje je pred nama. Jedno je sigurno, živjet će i dalje s nama u svojim pjesmama. Nisam nikada mislio da će doći dan kada njega neće biti među nama, meni je ovo neprihvatljivo, tolika je bila njegova veličina.
Čak i svakodnevne loše vijesti i dijagnoze činile su se nestvarnima i vjerovao sam da će ozdraviti jer Oliveru je i nemoguće bilo moguće! Jednostavno je bio tolika pozitiva. Ne mogu ni zamisliti koliko će mi nedostajati. Počivao u miru, prijatelju moj, svjetlost vječna svijetlila Ti! Tvoj Gibo”, napisao je Zlatan Stipišić Gibonni u spomen na svojeg Olivu.