Ignac Sabolić sa svojih 96 godina najstariji je mještanin Novigrada Podravskog. Sitan rastom, ali velik duhom, s vrijednim, artritisom izmučenim rukama i bolno nateklim zglobovima, deda Ignac pokazao je Podravskom kako se u njegovoj dobi još uvijek mogu cijepati drva i kako nikakvi izgovori "da se nešto ne može" pred njim nemaju smisla.
– Imam tu sekiru, balticu i dvije ‘švarbe’. Zet mi je napilil drva, a ja sad polako cepam dok nije vruće. Štaku denem sa strane i cepam dok ne raskolim – objasnio je deda Ignac za Podravski.
Umalo je izgubio ravnotežu i pao dok je cijepao jedan panj, ali nije odustao. Pretežak posao za njegove godine, rekli bismo, no puno mu znači što još uvijek može biti koristan. Veli, zdravlje ga dobro služi. Još uvijek "vidi crkvu u Novigradu", no teško mu je čitati, a i prilično slabo čuje, tek kad mu govorite na uho.
No, vesela je duha, pa nam je rekao "nek sam i ja jemput v Podravskom listu", a onda odmah napomenuo kako mu život nije bio med i mlijeko.
Ignac Sabolić
– Pet let sem bil v vojski, od ’43. do ’47. u Zagrebu na Svetom Duhu kao bolničar. No, Udba me hapsila i stavila u lance jer sam bil protiv seljačkih zadruga. Zatvorili su me u mračni podrum. Onda su me vlakom prebacili u Udbu u Koprivnicu i stavili u samicu, di sam spaval na daskama mesec dana. Osudili su me na samo četiri meseca zatvora jer sam rekel, kad su me pitali osećam li se krivim, da se osećam krivim jer sam upropastil svoju obitelj – priča Sabolić suznih očiju dok otvara poštanski sandučić i provjerava je li mu što poštar ostavio.
Kada ga pitate što ga sve muči od zdravlja, kaže da je srčani bolesnik i kad je ležao na Kardiologiji, pristao je biti pokusni kunić za jedan lijek. Danas mu zbog toga nije žao jer se osjeća zdravo, no svojevremeno je imao i upalu gušterače. Muče ga i noge te kičma pa ne može bez štapa. Godine čine svoje pa se ni raditi više ne može, a želja vuče.
– Nekad je sve ovo bilo puno blaga, puna štala bikova, a koci svinja. I zemlju sam oral ručno i ništ mi ni bilo teško – veli.
Misli da je doživio tolike godine jer ‘je, jel, puno kaše’.
Živi sam s 90-godišnjom suprugom, no kći je u kući do njegove, pa mu nije ‘grdo samom’.
– Zanima me svakaj, al je problem kaj sam gluh. Imam televizora, ali ga ne gledam. Rađe si poslušam radio makar ga baš ne čujem – rekao je Ignac na kraju Podravskom.