BOŽO JUDAŠ

BOŽO JUDAŠ 'Oca su mi ubili, braću i sestre bacili u logor, a mene je greškom posvojio vozač autobusa. Život mi je spasila mala crvena haljina...'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 25.01.2019. u 20:42

Ana Opalić

 

“Na ljeto, bio je sedmi ili osmi mjesec, 1942. godine odveden sam u Dječji logor u Sisku. U logoru sam bio oko mjesec, mjesec i pol dana.

Ne znam točan datum kad sam ušao u logor, niti kad sam izašao. Imao sam između tri i četiri godine”, započinje Božo Judaš, danas osamdesetogodišnjak, svoju životnu priču. Bio je dijete deveteročlane obitelji iz Bosne. Najmlađe dvoje djece, on i oko godinu dana mlađa sestra Rosa, odvedeno je u Sisak, majka i starija djeca u druge logore, otac je već ranije ubijen na polju.

Jako dobro pamti, govori naš sugovornik, da mu je majka kada su ih odvajali rekla da pazi na mlađu sestru, plačući mu je stavila jastuk u krilo, Rosu u jastuk, i tako ju je čitavo vrijeme u kolima do Siska i držao. “Sjedio sam na kraju tih, koliko se sjećam, zaprežnih kola, prošli smo put preko Gradiške, Jasenovca. Noge su mi visjele sa strane, seka je tako sa mnom stigla do Siska”, nastavlja govoreći s mnogo nježnosti o svojoj sestri.

 

Pružili mu ljubav

Od višečlane obitelji preživjelo je četvero djece, uključujući i gospodina Božu, ostali nisu, Rosina je sudbina nepoznata. Našem je sugovorniku život posve slučajno spasila dječja crvena haljinica. Obitelj koja je namjeravala usvojiti dijete iz logora, vlastite djece nisu imali, željela je djevojčicu. Kako je dječarac u logoru bio odjeven u haljinu, došlo je do zabune.

Tek su kasnije shvatili kojeg je spola, no zadržali su ga i pružili mu, kako kaže, dom i ljubav. Haljinu koju je nosio, koja se kopča odostraga i sastavljena je od druge, raskrojene odjeće, i dandanas čuva, ispeglanu i čistu, pažljivo pospremljenu u ormaru.

Snimila ju je fotografkinja Ana Opalić i izložila u Zagrebu, na Aveniji Marina Držića, gdje u mediju billboarda izložbe organizira kustosica Silva Kalčić i u ovom se javnom prostoru može pogledati do 31. siječnja. Ana Opalić s protagonistom se njezina novog rada susrela prvi put snimajući Documentin projekt usmene povijesti “Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas. Priča joj se urezala u sjećanje i odlučila je da bude u temelju njezine nove izložbe. S gospodinom Božom razgovarali smo u njegovu stanu u centru Petrinje, grada u koji je došao kao dječak i gdje i danas živi.

U logor je po njega, sjeća se, došao vozač regionalnog autobusa Miloš, koji je bio, kako kaže, omiljen čovjek u Petrinji. “Nisu imali djece pa su moja pomajka i njezini roditelji rekli da ode u logor, gdje ima djece sirotinje, i da kaže da nekom žele pružiti dom. Ja sam bio na tavanu, spavali smo na golom betonu s vrlo malo slame. Miloš je zastao na ulazu i uhvatio sam mu se za nogu, dijete osjeti kada je netko dobronamjeran. Kako sam bio u haljinici, on je rekao: ‘Evo moje curice’ i uzeo me u autobus. Bio je, naime, vozač na relaciji Sisak - Petrinja - Glina - Topusko.

Prije nego što je krenuo kući, zastao je u birtiji. Tamo gdje je danas butik u Petrinji nekad je bila gostiona, vodila ju je jedna postarija gospođa i šoferi su rado svraćali k njoj. Stavio me na pult i ponovio: ‘Evo moje curice’. Gospođa iz gostione pogledala je ispod haljine i rekla mu da nisam curica, već dečko. Odgovorio je da me natrag ne nosi i doveo me kući. Na vratima me s toplom šalicom mlijeka dočekala bakica Magdalena, koju sam kasnije zvao ujnica.

Bila je to šalica, dobro se sjećam, i žao mi je da nije sačuvana, s motivom cara Franje Josipa I., poprilično velika. Zgrabio sam je, onako izgladio, i popio naiskap. Bio sam potpuno neuhranjen, imao sam premršave ruke i noge i trbuh ispupčen van, živi kostur. Kako sam popio tu šalicu, tako su iz mene počele izlaziti gliste”, priča Božo Judaš.

Obitelj koju je izgubio Božo danas čuva samo na staroj crno-bijeloj fotografiji. Subotići su iz Bosne, a završili su u logorima 1942.

 

Gladni i prljavi

Kako to da je bio u haljini? “Ne znam zapravo. Bilo nas je mnoštvo djece, bilo je ljeto, znali smo silaziti do Kupe, časne bi nas vodile, išle bi nas kupati tamo. Znao je nastati potpuni kaos, drečanje, nije se previše obraćalo pažnje kada bi se djeca odijevala. Događalo se da djecu odnese i matica rijeke, ne sjećam se da ih se pokušalo spasiti.

Djeca su tamo masovno umirala, postojala je masovna grobnica. Da sam ostao još desetak dana, ne bih, vjerujem, ni ja preživio. Bili smo gladni, neishranjeni, mršavi, šmrkavi, goli, bosi, prljavi, zaraženi raznim bolestima, glistama, kako tko. Strašno je da danas postoje ljudi koji žele brisati povijest, pojedinci koji tvrde da to nije bio logor, nego prihvatilište.”

Nakon strašnih situacija koje je preživio ovaj trogodišnjak, a kojih se i danas živo sjeća, preuzela ga je dvojna obitelj. Nisu znali kako se zove niti kako se preziva, dali su mu prezime Judaš, po jednoj grani obitelji. Zvao ih je tetama i tetcima, ujčevima i ujnama, jer nisu znali jesu li njegovi pravi roditelji živi, hoće li nakon rata pronaći svoju pravu obitelj.

Ime Božidar dala mu je jedna od baka jer je rekla da je on njihov “Božji dar”, no kasnije je jedan činovnik pogrešno prepisao ime: “Bilo mu je potpuno svejedno, tako da sam osnovnu školu završio kao Božidar, a srednju kao Božo. I tako je i ostalo”.

Nakon što je stigao iz logora nastojali su sve što je bilo u njihovoj moći da se ugodno osjeća, no on od šoka nije ništa progovorio sljedećih osam dana: “Mislili su da sam nijem. Ne gluhonijem jer su vidjeli da reagiram na snažne zvukove, no samo sam šutio. A prva riječ koju sam izgovorio bila je prijekor, psovka upućena jednom psiću.

Susjeda preko plota imala je malog psa s kojim sam se jako volio igrati, čak su skinuli dasku s plota da mogu otići k njima kad poželim. Jedno je prijepodne pomajka Desa krenula heftati moje hlačice i posjela me na štokrl pokraj nje, da se igram s flašicama od kolonjske. Ja bih ih posložio, pas bi ih potom srušio i tako nekoliko puta za redom. Dosadilo mi je i opsovao sam ga. Pomajka Desa je skočila i počela glasno vikati: ‘Božo nije nijem’, svi su je susjedi čuli. Baka i djed, koje sam zvao ujnica i ujček, u tom su trenutku bili na polju, nisu ih mogli dočekati da im kažu da govorim.

Gdje je seka Rosa

Djed me posjeo i svašta me ispitivao, polako sam se prisjećao nekih stvari, nisam se sjetio imena mame ni tate, no znao sam reći da je u našoj obitelji bio čika Ljubo koji me vodio na Jablanicu i koji je pekao piliće, sjetio sam se i da je najstariji brat, Aco, koji je kasnije ubijen u logoru, stalno nešto trljao s rukama.

No prvo sam im rekao za svoju seku Rosu, molio sam da odu po nju i oni su otišli, ali nisu je, nažalost, pronašli. Bila je mlađa i godinu, godinu i pol dana od mene i ona nije ništa mogla reći. Možda ju je netko posvojio, možda je i živa, no mala je vjerojatnost. Mi smo kao djeca logoraši imali svaki oko vrata na špagi svoj broj, ja ga nisam imao, valjda sam ga strgao ili izgubio negdje pa se prije nego što sam progovorio ništa nije moglo otkriti”.

Nakon što je napustio taj logor, kaže, za njega je otpočelo sretno djetinjstvo. Ništa mu nije nedostajalo: “Bila je to skladna obitelj. Podigli su me na noge, sve su mi dali, odškolovali su me, hranili, voljeli. Kada sam bio bolestan, a jednom sam bio i životno ugrožen, sve su napravili da bi bili uz mene”.

Dječak koji sjedi

Božo Judaš, dok razgovaramo, lista knjigu u kojoj se nalazi fotografija na kojoj je njegova nekadašnja obitelj, Subotić. On je najmlađi dječak, koji sjedi. Prvi put je vidio ovu fotografiju jesenas, u Jasenovcu: “Želio sam kupiti ovu knjigu, više primjeraka, no nije više bilo niti jedne knjige na prodaju i čovjek koji radi tamo poklonio mi je svoju, nakon što je vidio reakciju. Ja sam na fotografiji, dakle, ovaj koji cucla prst.

Ne znam tko je ovu fotografiju dao u Jasenovac, pretpostavljam da je netko od članova moje obitelji”. Na pitanje kako se osjećao kada je vidio ovu fotografiju, odgovara: “A čujte, čovjek ogugla s vremenom, sada je meni već osamdeset godina”. Međutim, nije mu lako.

Obitelj Subotić bila je iz mjesta Miloševo Brdo u Bosni, uz Kozaru. S onima koji su preživjeli, priča naš sugovornik, susreo se kada mu je bilo pedeset i četiri godine, pronašli su se: “Bili su živi jedan moj brat, dvije sestre i stričevi. Počeli smo se međusobno posjećivati, ostali smo u dobrim odnosima. Međutim, u međuvremenu su svi pomrli. Ja sam jedini živi član iz deveteročlane obitelji, ne zna se jedino Rosina sudbina. Nisam nikad vratio prezime.

Iz praktičnih razloga, jer i ja i moja djeca i supruga imamo sve dokumente na prezime Judaš, a kada sam upoznao svoju bosansku obitelj, već sam poživio dobar dio života. Drugi je razlog iz pijeteta prema ljudima koji su me spasili iz logora i koji su mi pružili sve. Nakon te Golgote koju sam prošao malo je ljudi imalo sretno djetinjstvo poput mene, to mogu sa sigurnošću tvrditi”.

Obitelj Judaš ga je i školovala, a prema njemu su se često ponašali i previše zaštitnički: “Bio sam bistro dijete, odličan đak. Nakon što sam završio osnovnu školu, trebao sam krenuti u srednju. Želio sam ići u sisačku gimnaziju. Autobus koji je vozio đake prema Sisku kretao je ujutro na vrijeme za školu, no popodne se nije vraćao sve do četiri, pola pet.

Ranko Šuvar / CROPIX

Izložbu na plakatima osmislila je kustosica Silva Kačić, a ovaj na Držićevoj fotografirala je Ana Opalić

 

Mladenačka ljubav

Njih je bilo strah što ću raditi dok čekam autobus, da se ne počnem družiti s nekim huliganima. Pa su mi rekli da biram između Učiteljske škole koja je postojala u Petrinji ili nekakvog zanata. Odabrao sam Učiteljsku školu. Dida je, inače, bio bačvar i imao je izvrstan alat, nije mi dao da se igram s njim, no to sam često činio kradomice”.

Svoju suprugu Barbaru, koja je s nama bila tijekom razgovora i s mužem se prisjećala detalja koje je njoj pripovijedao, upoznao je u prvom razredu srednje škole. U sretnom su braku pedeset i devet godina. U prvom srednje bili su zajedno u miješanom razredu, kasnije su ih razdvojili, on je bio i dalje u miješanom razredu, ona u ženskom.

Nisu se zaljubili odmah, u prvom srednje, no vrlo je brzo ljubav planula i oženili su se kao 20-godišnjaci. Potom su studirali, on na stipendiji, a nju su financirali roditelji. Brzo su dobili prvo pa drugo dijete, dvojicu sinova, radili su u više škola u okolici, potom u Petrinji.

A među prvim školama u kojima je predavao Božo Judaš bila je jedna u kojoj su većinom bile profesorice i učiteljice: “Kad sam došao raditi, nastala je vriska, evo mladog kolege, ostalo su sve bile kolegice.

Kako tada nije bilo striktnih podjela po predmetima ni dovoljno kadrova na raspolaganju, predavao sam šest predmeta, tehnički odgoj svim razredima koji su ga imali, povijest, zemljopis, matematiku, upoznavanje prirode i društva za peti razred, tjelesni. Još su mi dali i da radim raspored sati, kao najmlađi kolega.

Bilo je sedamnaest ljudi zaposlenih, no nije mi bio problem, znao sam i volio igrati šah”. Bio je, nastavlja, vrlo aktivan tijekom života, u pjevačkom zboru koji se danas zove Slavuj bio je više od dvadeset godina, aktivan je ribič, bio je i tajnik ribolovnog društva, bio je, nadalje, na raznim funkcijama...

Barbara i Božo Judaš podigli su i dvojicu sinova, dvojicu doktora znanosti. Šest je godina razlike između njih, obojica su uspješni u svojim poslovima, žive u Zagrebu. Imaju i tri unuka.

Je li im ikada pričao o tomu što je kao dijete proživio? “Pričao sam o tome možda tri puta u životu. Kada sam se ženio, moja ju je pomajka predala mojoj budućoj supruzi, haljinu. Rekla joj je: ‘Predajem je tebi i kad on umre, ide s njim u grob’”, kaže naš sugovornik i odlazi nam pokazati haljinu, uredno spremljenu u ormaru. Haljinu koja mu je spasila život. “Bio sam jako malen, haljina mi je dopirala do pete”, prisjeća se.

Ana Opalić, fotografkinja:

“Ovakvu priču, kad je jednom čujete, jako je teško zaboraviti”

 

Sjećam se priče gospodina Bože i njegove male crvene haljinice još kada sam snimala razgovor s njim za projekt usmene povijesti Udruge Documenta iz Zagreba. Projekt se zvao “Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas”. Moj rad na projektu trajao je od 2010. do 2013. godine, bila sam angažirana kao videosnimateljica. Tada sam napravila i seriju fotografija “DOM” koja je kasnije objavljena kao knjiga fotografija, izdavač je Art radionica Lazareti. Priča gospodina Bože, jednom kad je čujete, teško se može zaboraviti.

Kada me Silva zvala da napravim izložbu na billboardu, bio je to izazov jer sam morala odabrati jednu fotografiju koja će nešto značiti u javnom prostoru, komunicirati neku poruku. Odlučila sam ponovno otići do gospodina Bože i fotografirati njegovu haljinicu. Ona, izložena tako bez riječi u javnom prostoru, na prometnom križanju u centru grada, uznemirujuća je i znala sam da će intrigirati prolaznike koji je primijete čak i ako ne znaju njenu priču. Jer vidjeti fotografiju trošne, zakrpane dječje haljinice sugerira nam da nešto nije u redu s društvom u kojem živimo.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo