- Pogleč tog Šurbu! I u pedesetoj se bu hital za tom lopticom makar vidi da ju nemre vlovit. Ti bokca, kakva je to žila!?
Ima tome već davno, požutjeli su stari novinski stupci, ali su povijesne knjige zapamtile - tako je svojevremeno svojeg najvećeg suigrača i prijatelja, ali i rivala, opisao “stolnoteniski Tin Ujević”, Antun Tova Stipančić.
Tako je govorio najveći boem među sportašima o najvećem “rudaru” među sportašima, najveći talent o najvećem radniku s kojim se savršeno dopunjavao u paru. Desnoruki Dragutin Šurbek i ljevoruki Antun Stipančić godinama su u parovima drmali stolnoteniskom svjetskom scenom, a danas su opet zajedno. Dva najtrofejnija hrvatska sportaša ponovno igraju u paru.
Nažalost, u sjeni velikog nogometnog uspjeha u Rusiji, prilično “ispod radara” hrvatske javnosti prošla je tužna vijest da nas je napustio Dragutin Šurbek, najveći stolnotenisač u bogatoj povijesti ovog sporta u Hrvatskoj i jedan od najtrofejnijih, ako ne i najtrofejniji hrvatski sportaš svih vremena. Čovjek s osvojenih 36 medalja na svjetskim i europskim prvenstvima bio je najveći hrvatski “kovač” sportskih medalja s kojim se nitko ne može mjeriti. Čak 22 ih je osvojio na kontinentalnim smotrama najboljih (pet zlatnih, pet srebrnih i 12 brončanih), a 14 ih je uspio “sakupiti” na globalnim smotrama najboljih (dvije zlatne, dvije srebrne i deset brončanih). Bio je jedan od onih kojima je “ta mala bijela loptica bila i ostala ljubav i strast, prijatelj, dohodak, život - gotovo sve od onog dana kada je Šurba prvi put uzeo reket u ruku”, kako je to lijepo u istoimenoj knjizi o “zagrebačkom pingiću” opisao legendarni Zdenko Uzorinac.
Nikada se nije predavao
- Kad sam čuo vijest da nas je Šurbek napustio, nisam vjerovao jer on za mene ne može umrijeti. To je čovjek koji se nikad nije predavao - rekao je prilikom oproštaja od legendarnog Šurbeka njegov suigrač i prijatelj Zoran Kalinić.
- S njim sam proveo cijeli život, vjerojatno sam više vremena bio sa Šurbom nego sa svojom suprugom. Četrdesetak smo godina bili zajedno, zajedno smo ljetovali, bili cimeri, trenirali, zajedno igrali u periodu kad je Stipančić posustajao. Toliko stvari imam reći o njemu, ali ono najvažnije - on je za nas bio besmrtan. Takva energija, takva volja, želja za dokazivanjem. I nije to bilo nadmeno, on se takav rodio - dodao je Kalinić.
Istina je, takav se rodio Šurbek, 8. kolovoza 1946. u Zagrebu, u radničkoj obitelji na Trnju. Počeo je igrati stolni tenis u osnovnoj školi, nastavio na Ribnjaku pa prešao u klub Poštar. Godine 1964. postao je reprezentativac, a ubrzo nakon toga završio je u najjačem zagrebačkom klubu Zagreb, koji je poslije promijenio ime u GSTK Vjesnik Zagreb. I to je bilo najbolje i najbogatije razdoblje njegove karijere i njegova života.
Za stolom impulzivni napadač koji je lomio kičmu suparnicima, prije svega snagom, ali i preciznošću. Imao je savršeni tajming, loptica je zapravo eksplodirala na licu njegova reketa. Intezivni stolnotenisač s mnogo finesa u igri... Svu snagu čitavog tijela unosio je u udarac, rijetko mu se događalo da promaši zicer. Šurbek je vrlo brzo shvatio i uvijek ponavljao - samo vrhunska fizička pripremljenost donosi i vrhunske rezultate. U svijetu su ga smatrali najbolje pripremljenim stolnotenisačem...
Tako su o Šurbeku bez pretjerivanja i uljepšavanja govorili njegovi najbliži, no i on je sam i bez ustezanja i uljepšavanja uvijek isticao vlastiti “recept” uspjeha. Ovo je “kompilacija” njegovih izjava u čerčilovskom smislu “krvi, znoja i suza”:
- Nikada nisam priznao talent, već samo rad i znoj. Sport mi nije ništa poklonio. Sve sam stekao borbom, znojem i naporom. U svojim najboljim godinama praktički sam trenirao svaki dan po nekoliko puta. Trčao sam dionice po 12 kilometara bez obzira na vrijeme, po kiši, vjetru... Sportaši su ratnici. Mi ratujemo s reketom, a tanka zelena mreža je linija fronte. I onda - tko će koga. Odlučuje znanje? Ne! Svi ga imamo na bacanje. Odlučuje taktika, a još više srce. I trunka sreće.
400 pehara
Isticao je Šurbek uvijek takve stvari i do kosti ogolijevao svoj karakter ratnika i radnika. No jednako je tako često isticao:
- U sportu nema žrtve, niti bilo tko smije reći da je žrtva toga čime se bavi po vlastitom izboru... Ono što stolnotenisač proputuje, doživi i vidi, to nikakav novac ne može naplatiti... Imam oko 400 pehara u kući. Nemam kamo s njima, pa ipak ih držim posvuda, u stanu, na tavanu, u podrumu...
Istina je, od prvih dana kad se probijao u svijetu hrvatskog, jugoslavenskog i svjetskog stolnog tenisa, Šurbek je uvijek bio isti. U vrijeme kad je sanjao prve uspjehe - i u vrijeme kad je bio na svjetskom vrhu.
- Atleta stolnotenisač. U arenama se borio kao da mu o tome ovisi život... - lijepo ga je opisao Velšanin Roy Evans, bivši predsjednik svjetske stolnoteniske federacije (ITTF).
Bilo je tako od prvog dana i prvog velikog uspjeha koji je ubilježio kao mladić na Europskom prvenstvu u francuskom Lyonu 1968. kad je kao autsajder i zapravo anonimac došao do jednog od najvećih uspjeha - naslova pojedinačnog prvaka Europe.
Nakon toga uslijedile su nove i nove pobjede na nebrojenim međunarodnim turnirima na svim meridijanima. Titulama najboljeg okitio se Šurbek nevjerojatnih 112 puta i pritom nije birao, pobjeđivao je sam u znoju lica svoga u singlovima 42 puta, 34 puta bio je ključni čovjek u momčadskim natjecanjima, 32 puta u muškim parovima. Dobro se osjećao i u mješovitim parovima, u kojima je do kraja na velikim turnirima otišao četiri puta. Nevjerojatno srčan čovjek, jedan od onih koji se nikad ne predaju.
Osvojio je Šurbek nebrojeno domaćih, tada jugoslavenskih trofeja i naslova, u singlu je prvak bio 1965., 1972., 1975. i 1976., bio je hrvatski prvak ukupno 34 puta i neslužbeni je svjetski rekorder u broju nastupa za reprezentaciju. Za Jugoslaviju je odigrao nevjerojatna 503 meča, kojima je pred kraj karijere dodao i 15-ak nastupa za neovisnu Hrvatsku. Među njima se posebno ističu oni na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni, kad je igrao u paru sa Zoranom Primorcem i s punih 46 na leđima bio najstariji sudionik Igara, zauzevši odlično deveto mjesto. Tom je prilikom čovjek koji je osvojio sve ili gotovo sve govorio u suzama:
- Barcelona, moje prve i posljednje Igre. Prožimao me osjećaj neiskazane radosti i doslovno sam lebdio na olimpijskoj stazi koračajući na svečanom mimohodu kao najstariji s ostalim hrvatskim olimpijcima.
Nažalost, u Šurbekovo vrijeme, stolni tenis nije bio olimpijski sport, postao je to tek 1988., kad je Šurbekov ping-pong ipak bio na zalasku. Taj nastup bio mu je jedini na OI na kojima bi, da je bilo pravde, također osvojio poneko odličje, koja su od tada rezervirana samo za Kineze. Da je u njegovo najbolje vrijeme bio na programu Olimpijskih igara, Šurbek bi doma u Zagreb donio i poneko olimpijsko odličje. No, tko mari, uzimao je sve ostalo do čega je mogao, sve što mu je bilo dostupno.
“Tigar iz Zagreba” - dovoljno je reći - tako su ga zvali suparnici i sportski kroničari. Bio je Šurbek u najboljim danima član nezaboravne Vjesnikove trojke sa Zlatkom Čordašom i Tovom Stipančićem, predvođene Hermanom Vukušićem, koja nije znala za jedan poraz u neprekinutom nizu od 122 utakmice. I to je jedan, danas nezamisliv doseg, njih trojica na domaćim i međunarodnim natjecanjima nisu izgubila meč od lipnja 1971. do svibnja 1975. u nizu za Guinnessovu knjigu rekorda, tijekom čega su, između ostalog, osvojili naslove prvaka Europe (tadašnji Kup europskih prvaka) 1973., 1974. i 1976., ali i Kup velesajamskih gradova 1970. i 1972. Nažalost, u usporedbi s današnjim poimanjem sporta u Hrvatskoj, ostat će to nedostižni uzor. Nikad to nitko neće ponoviti. A Šurbek će zauvijek ostati zlatnim slovima upisan u povijest hrvatskog sporta.
Opet, kao što je zapisao Uzorinac: “Šurbek je sam vrh nacionalne sportske baštine”. Šurba je čovjek - spomenik, jedan od onih koji su proslavili ime Zagreba na svim kontinentima. Šurbek je onaj koji zaslužuje (nije to molba, nego obaveza za gradonačelnika Milana Bandića) ulicu sa svojim imenom. Odmah, sada i - naravno - na svojem Trnju. S Trnja i preko trnja do zvijezda, otputovao je taj čovjek. Bit ćemo slobodni reći, možda su samo Dražen Petrović i Kostelići prešli takav “trnovit” put, pun rada i golog odricanja. Neka nam ne zamjere oni koji su također uvijek davali sve od sebe, na sportskim ili na nekim drugim terenima.
Diži se, imamo trčanje, sedam je sati
- Pogleč tog Šurbu! I u pedesetoj se bu hital za tom lopticom makar vidi da ju nemre vlovit... - ponovit ćemo riječi Tove Stipančića, koji je to izgovorio davnih dana u njihovo igračko vrijeme. Bio je veliki Dugorešanin u potpunosti u pravu, no pogriješio je samo u jednom - radio je to Šurbek i nakon svoje pedesete, primjerice kad je u Luzernu 2002. postao veteranski prvak Europe u parovima.
- Doživljavao sam paklene Tantalove muke u mnogim mečevima kroz karijeru. Srećom, bilo ih je više kad sam se uspio izvući iz mrtvih, iz vrlo kritičnih situacija - znao je često isticati Šurba, čime je potvrđivao ludost, naravno, ludost samo u strogo u pozitivnom smislu.
O toj “ludosti”, opet je najbolje posegnuti za rječju i anegdotom prijatelja, “suborca” i suvremenika. Zoran Kalinić:
- Imao je nevjerojatnu sposobnost oporavka od poraza. U Belgiji smo 1982. godine, ispalo je da međusobno igramo u finalu. Nanizali smo obojica odlične igrače, Jónyera, Klampara, Bengtssona... (tadašnju europsku kremu, nap. a.). Vodio me je 19-14 u odlučujućem petom setu, ali pobijedio sam ga sa 21-19. Totalno je blokirao, kasnije je došao u sobu i govorio mi, ja ništa nisam razumio: Zamisli, vodio sam ga 19-14 u zadnjem i izgubio. Meni ništa jasno, činilo mi se da je puknuo, uplašio sam se. Brže-bolje spremio sam se u krevet, neću izazivati vraga. U sedam ujutro drma mene Šurba i kaže: Kale, diži se, imamo trčanje, čeka nas Euroliga. Nevjerojatno, neponovljivo...”
Da, samo je jedan bio Dragutin Šurbek, nenadmašni šampion i neumorni borac. Možda će neskromno zvučati, no Šurbek je često znao ponavljati:
- Kad bih sve svoje medalje ovjesio oko vrata, teško da bih taj teret uspio podnijeti.
A u svojoj predanosti podnosio je puno toga i puno više nego što su drugi mogli i zamisliti. Unatoč tome, uspio je sa svojom suprugom Jelenom odgojiti sinove Željka i Dadu, koji je i sam bio hrvatski stolnoteniski reprezentativac. Šurbek junior bio je također dobar i uspješan igrač. Iver ne pada daleko od klade, to je uvijek istina, no dosege svojeg oca Dado nije mogao ponoviti. Ni on, ali ni bilo tko drugi. Samo je jedan bio Dragutin Šurbek.