Svako jutro u Marinu da Gloria tijekom Olimpijskih igara u Riju sredovječni je mršavi muškarac s razbarušenom kosom i licem izboranim od mora, sunca i vjetra dolazio na biciklu. Većina od nekoliko stotina jedriličara poznaje ga i pozdravlja na engleskom, španjolskom, portugalskom ili mu kimne glavom. Dok se spretno probija molovima kroz gomilu konopa, smotanih jedara i jedrilica, veselo pjevuši “Gracias a la vida”. I sanja zlato. Ništa neobično. Sportaši na Olimpijske igre dolaze sanjareći o pobjedničkom postolju, ali ovaj je čovjek najvišu nagradu već osvojio u životnim Olimpijskim igrama.
Riječ je o Santiagu Langeu. Argentincu koji je nakon Rija postao jedna od najvećih sportskih priča. Klišej je pisati o holivudskom blockbusteru, ali film u kojem glavni junak preboli opaku bolest, a potom se u poznim sportskim godinama, u šestom nastupu na Olimpijskim igrama, popne na vrh, miriše na hit. Sa 54 godine, 10 mjeseci i 25 dana postao je najstariji olimpijski pobjednik u jedrenju. Ali, naslove su “ukrali” preboljen rak pluća i to što je Langeu samo 11 mjeseci prije početka Igara u Brazilu odstranjeno 80 posto lijevog plućnog krila.
Nogometni fan
Povod razgovoru sa Santijem, kako ga zovu u jedriličarskim krugovima, njegov je dolazak u Hrvatsku, na dvije prestižne regate TP52 Super Series, klase koja će služiti kao jedriličarski poligon i pripremu za America’s Cup 2021. u Aucklandu. Siesta se taman u Buenos Airesu primicala kraju kada je intervju počeo. Krenulo je, tipično za Argentinca, s nogometom.
- Znam da igramo zajedno u skupini na Svjetskom prvenstvu i da ću tu utakmicu gledati u Hrvatskoj. Vjerojatno ću u tom trenutku biti jedini Argentinac u Zadru.
Južna Amerika inficirana je nogometom, ali jedriličari se uvijek drže malo po strani kada je riječ o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
- Ja ne. Veliki sam obožavatelj Barcelone još od doba Johana Cruyffa. Dok sam tamo živio, na Camp Nou sam gledao mnogo utakmica. Messi je na posebnom mjestu.
Upoznali su se u ožujku 2017. Uoči utakmice s Celtom. Leo je obično zvijezda gdje god se pojavi, ali ovaj se put našao u ulozi obožavatelja.
- Poslao sam mail u klub da ih želim posjetiti. Već idući dan došla je pozivnica za utakmicu. Meni je to bilo kao rock-koncert omiljenog benda. Poželio sam da potraje vječno - rekao je tada Lange.
Do toga da te Messi “žica” autogram, dug je put. Santijev je započeo u jedriličarskom klubu Argentino, u široj okolici Buenos Airesa. Zarazio ga je otac koji je 1952. bio rezervni član posade Argentine na Olimpijskim igrama u Helsinkiju. Lange je dane provodio u klubu jedreći, a navečer je gledao u namreškanu površinu rijeke Plate i maštao.
Prvak u olupini
Ljubav prema jedrenju je jačala, stigli su i rezultati. Prvi, opipljivi, koji su Santiaga uvjerili da je jedrenje njegov životni poziv. Želio je samo boraviti na moru, ali otac je bio neumoljiv. Jedrenje je super, ali morao je imati i drugu opciju. Plan B bio je studij brodogradnje u Southamptonu. Odlazak na Otok u njemu je samo razbuktao strast za sportom. Jednogodišnji budžet koji mu je obitelj dala za studij potrošio je u tri mjeseca vozeći se na regate. Znao je za vikend ukrcati jedrilicu na trajekt, otići u Francusku i pobijediti. I tako je prošla većina regata na kojima je sudjelovao.
Nakon završenog studija vratio se u Argentinu 1984., dobio posao iz snova za priznatu kompaniju koju je vodio Germán Frers, ali u glavi je već napravio “klik”. Ovisnost o moru bila je jača od sjedenja u uredu i crtanja brodova. Nekoliko mjeseci prije dobivanja posla kupio je potpuno uništenu jedrilicu klase Snipe, staru 26 godina. Vlasnik nije mogao vjerovati da je naišao na naivca koji je spreman platiti takav krš. Znao je Santigao o kakvoj je olupini riječ, sam ju je nazvao Pijocho. Argentinski sleng koji u pristojnom prijevodu na hrvatski znači “Znam da izgleda kao sranje”. Ali za to je jedino imao novca. Ušminkao je jedrilicu u stilu junaka iz crtića “A je to!”. Brod su na okupu držali žica i srebrna traka, ali Santiju je bilo bitno da ode na Svjetsko prvenstvo klase Snipe.
Održavalo se u njegovoj Argentini, u njegovu Buenos Airesu. Domaćin je bio Club Náutico San Isidro, na samom ušću Plate, mjesto u koje zalaze malo imućniji ljudi. Tamo je ljeta kao klinac s roditeljima provodio i Ernesto Guevara. U blatnjavim vodama rijeke punim virova Santigao Lange je na “sam svoj majstor” jedrilici 1985. osvojio prvi svjetski naslov. Odlučio je postati profesionalac u jedrenju. Problem je bio što sa 25 godina sportaši već imaju neku karijeru, a Santi je bio tek na početku. U doba Maradonine najveće slave u Argentini gotovo nikoga nije bilo briga za jedrenje. Sponzore je bilo teže pronaći od poštenja u politici.
Na regate u Europi se nije putovali pa su Olimpijske igre bile jedino mjesto gdje su tamošnji jedriličari mogli vidjeti koliko su dobri. Lange je olimpijske krugove prvi put vidio u Seulu 1988. gdje je s posuđenom jedrilicom osvojio deveto mjesto. Nije bio nezadovoljan jer je u klasi Soiling trenirao tek nekoliko mjeseci, ali shvatio je da mu za više nedostaje novca. No, nije mu se to ostvarilo ni u Atlanti 1996. Prešao je u Laser jer je bio najjeftiniji, ali pokraj najvećeg laseraša svih vremena Roberta Scheidta i nadolazeće zvijezde Bena Ainslieja sa 36 godina na plećima i operiranim koljenima Lange nije imao nikakve šanse u fizički jako zahtjevnoj klasi. Nakon toga je na nagovor supruge potpuno izašao iz jedrenja. Dvije je godine radio za kompaniju koja je distribuirala smrznutu hranu. A onda je odustao od posla, raspao mu se brak i vratio se jedrenju.
Njegov uspon započinje praktički u novom tisućljeću. Kad je pomislio je da mu se sve posložilo, financijska kriza 2001. u Argentini značila je da je novčani izvor opet presušio. Unatoč problemima, u Atenu je 2004. došao sa samopouzdanjem većim od Akropole. S partnerom Carlosom Espínolom osvojio je broncu u klasi Tornado. Medalja je bila tu, ali Santiago je smatrao da je mogao više.
- Osvojio sam medalju. Jedrili smo dobro, ali na kraju smo izgubili - prisjetio se.
Četiri godine kasnije u Pekingu je s istim partnerom u istoj klasi stajao na istoj stepenici postolja. I mislio da je kraj njegova olimpijskog sna jer je imao već 44 godine. U idućih sedam godina završio je svoj drugi Volvo Ocean Race, sudjelovao u kampanji za America’s Cup, zarađivao ozbiljan novac. Znao je da je vraški dobar jedriličar, ali mu je falilo olimpijsko zlato. Potvrda da pripada među najveće. Tražio je način da se vrati u olimpijsko jedrenje. Krenulo je posve slučajno, dok je sinove Yaga i Klausa pripremao za Rio. Financirao je njihovu kampanju, ali i bio trener.
Opaka dijagnoza
- Išao sam s njima na neke regate i patio. Tijekom jednog jutarnjeg trčanja odlučio sam da im više ne želim biti trener. To jednostavno nije bilo za mene. Mogu biti dio projekta, ali kao savjetnik ili nešto slično - ispričao je Santi.
U pozadini njegove odluke bila je nada da će ipak još jednom otići na Olimpijske igre. Prilika mu se pružila 2014., u razgovoru s argentinskom jedriličarkom Cecilijom Carranzom Saroli.
- Htjela sam vidjeti što stari morski vuk misli o mojoj karijeri.
Lange je tu ugledao malu nišu koja bi ga mogla odvesti na Olimpijske igre.
- Pitao sam je želi li probati sa mnom jedriti. Nije mi odgovorila, a ja sam ljutito pomislio: ta mala misli da sam prestar za jedrenje?
Ceciliji je upravo to bilo na pameti. Kada je imala jednu godinu, Santi je prvi put nastupio na Olimpijskim igrama. Generacijski jaz od 25 godina. Kao da pokušate spariti kasetofon i milenijce... No, Cecilia je odlučila riskirati.
- Rekao sam joj: pokušajmo, valjda će moja koljena izdržati. Na Svjetskom prvenstvu u Santanderu, koje je bilo prva kvalifikacijska runda za Rio, stigli smo nakon samo nekoliko tjedana zajedničkih treninga. Osvojili smo srebro i izborili Olimpijske igre - rekao je Santi.
S Copacabanom u mislima, Lange je već kovao planove o zlatu. No, počeo se osjećati slabo. Boljelo ga je cijelo tijelo, prehlade su se redale jedna za drugom. Mislio je da je u pitanju zamor materijala od silnih treninga, letova avionom i mijenjanja vremenskih zona. Počeo je obilaziti liječnike, posjetio ih je 30-ak, s istim pitanjem: što mi se događa? Saznao je u ožujku 2015. U Barceloni mu je postavljena dijagnoza. Našli su rupu u plućima. Karcinom koji zahtijeva hitnu operaciju.
- Postavio sam si pitanje koje si vjerojatno postave svi koji dobiju tako opaku dijagnozu: zašto ja? Sportaš sam. Živim zdravo. Ne pijem, ne pušim. Bilo mi je teško to shvatiti. No, nisam se predao. Osoba sam koja ne baca ručnik u ring. Nikad - ustvrdio je Santi.
U nesreći je Lange imao i sreće. Operacija s dijagnozom kakvu je on imao moguća je kod manjeg broja pacijenata. On je bio među njima. Liječnike je pitao samo hoće li moći na Olimpijske igre. Uporan kao pas, stao je na noge već dan nakon operacije. Pet dana kasnije bio je kod kuće i pješačio pet kilometara. A 41. dan nakon operacije već je bio u jedrilici. Bez 80 posto lijevog plućnog krila, u fizički zahtjevnoj klasi kao što je Nacra 17 ispustio je dušu. U početku su jedrili samo u jednom smjeru jer Santi nije imao snage okrenuti brod. Ali potjera za olimpijskim zlatom tjerala ga je dalje. Konkurenti su bili tri desetljeća mlađi, želio je biti fizički spremniji od njih.
- Mene pokreću izazovi. Što su veći, to je i moja motivacija veća. A ovaj je izazov bio ogroman. Želio sam biti u Riju, na otvaranju, sa sinovima, koji su također izborili nastup - istaknuo je.
I došao je taj čudesni kolovoz u Brazilu. Uoči jedrenja za medalje, Santi i Cecilia bili su na prvome mjestu. Taj tjedan kvalifikacijskog jedrenja nisu bili najbolji, ali su bili najkonstantniji, a to se u jedrenju računa. Ulazak u prva tri donio bi im zlato, plasman u prvih pet značilo bi osvajanje medalje, u svim ostalim kombinacijama ostali bi bez nagrade.
Slavlje može početi
Lange će priznati da u tih posljednjih 20 minuta jedrenja u Riju stane njegov život. Patnja i borba. Zbog penala su izgubili jako puno vremena u odnosu na konkurente. U cilj su ušli tek šesti. Uslijedili su muk i iščekivanje. Nakon nekoliko sekundi sinovi su skočili k Santiju na jedrilicu i slavlje je moglo početi. Od svih kombinacija uoči regate, dogodila se ona malo vjerojatna. Novozelandska je jedrilica osvajanjem prvog mjesta gurnula Argentince prema olimpijskom naslovu. Plakao je Santi, plakala je 87-godišnja majka Ana Roberti, plakala je Copacabana.
- Mislim da sam bio jedan od rijetkih Argentinaca koji je od Brazilaca dobio ovacije. Osjećao sam se kao da sam zatvorio jedan životni krug. Medalja je bila slatka, ali tada sam shvatio da je još važnije bilo putovanje.
Tokio 2020. novi je projekt koji mu se mota po glavi.
- Istina, imat ću tada skoro 59 godina, ali naučio sam zrele godine pretvoriti u prednost.
Pjesma Mame Sose u Japanu. Santi je jako uporan tip.