Premda se u njega mnogi kunu i Sjedinjene Američke Države njime diče, tzv. "američki san", teza da u toj državi može uspjeti bilo tko tko je spreman naporno raditi, jednostavno ne drži vodu. Samohrana majka Stephanie Land tvrdi da "američki san" nije samo mit, već da sama država svojim građanima često otežava njegovo ostvarivanje.
"Država živi u skladu s tim mitom - ako naporno radite, uspjet ćete. Za mene, osjećala sam se kao da ne uspijevam jer ne radim dovoljno naporno", rekla je 39-godišnja Land u intervjuu za The Guardian.
Land je dvadesete godine provela skačući s jednog niskoplaćenog posla na drugi: kuhala je kavu, čuvala pse dok su im vlasnici bili na poslu, prodavala voće i povrće. Uobičajenih objašnjenja za njezino tadašnje siromaštvo nije bilo. Nije imala problema ni s drogom ni s alkoholom, a obiteljski joj je život bio normalan. S 28 godina, Land je zatrudnjela i dobila kćer Miju.
Kako piše u knjizi "Maid: Hard Work, Low Pay, and a Mother's Will to Survive" ("Kućna pomoćnica: Naporan rad, niska plaća, i volja za preživljavanjem jedne majke"), povodom razgovora s The Guardianom, otac njezinog djeteta bio je sklon napadima bijesa, prijetio joj je i vrijeđao ju je. Pošto nije imala druge obitelji, Land je s kćeri pod rukom ušla u sustav socijalne skrbi.
Da bi primala financijsku pomoć preko sustava, morala se redovito podvrgavati testovima na droge, morala je u sklonište dolaziti u točno određeno vrijeme i nije smjela voziti pretjerano dobar automobil. Uz to, morala je trpjeti osude djelatnika i djelatnica supermarketa kada god bi plaćala s markicama za hranu. Land je sve to trpjela kako bi mogla brinuti o svojoj kćerk.
Jedan od poslova koji je Land radila bio je i posao čistačice. Spremajući domove o kojima je tada mogla samo sanjati zarađivala je šest dolara na sat (40 kuna). Kada je prvi puta došla na posao otkrila je da među čistačicama ima puno samohranih majki. Vrlo brzo joj je postalo jasno zašto je tomu tako. "Posao je fleksibilan, radi se većinom dok u školama i vrtićima traje nastava, možete povesti svoje dijete i taj posao nitko ne želi. Ako ste spremni kleknuti i ribati WC školjke, imat ćete posao. Rijetko tko je očajan kao samohrani roditelj", rekla je Land.
Od 12 milijuna američkih kućanstava s jednim roditeljem, majka je glava obitelji u njih 80 posto. Od tih 80 posto, 40 posto živi u formalnom siromaštvu.
S obzirom na to koliko je malo novca imala, Land je morala paziti na svaki cent. Da bi Mia imala nešto za jesti, Stephanie je često gladovala. U najboljem slučaju, popila bi instant kavu ili sendvič s maslacem od kikirikija. U supermarket je išla noću kako bi izbjegla osuđujuće poglede. Stan im je bio pun dosadne crne plijesni. Mia je stalno bila bolesna i često je boravila u bolnicama. Da bi joj pomogle, sestre koje su je liječile dale su joj odvlaživač zraka.
Land kaže da je u jednoj kući s dvije i pol kupaonice te garažom punom lijepih automobila s poda ribala bljuvotinu, plijesan i krv. Ti ljudi, piše, nisu djelovali sretno. U drugoj je pak kući u spavaćoj sobi uočila brdo erotskih časopisa Hustler i ormarić s lubrikantom s jedne strane bračnog kreveta i pozamašnu kolekciju ljubavnih romana s druge strane. Land je redovito pila lijekove protiv bolova kako izdržala ubitačan ritam čišćenja. S čežnjom je ponekad gledala opioide koje je pronašla u "Kuharovoj kući", kako ju je nazvala u svojoj knjizi, a u kući "Pušačice" locirala je gospođinu tajnu - zamrzivač prepun kutija cigareta.
Land je otkrila da ju je sustav često kažnjavao jer je prenaporno radila. "Neke savezne države kažu da u ušteđevini morate imati manje od tisuću dolara kako bi vam sustav socijalne skrbi pomagao. To ne potiče ljude da štede. Neki ljudi jako naporno rade, a svejedno nemaju što za jesti. Istovremeno, bogati se bogate i promoviraju ideju da siromašni ljudi troše sve novce. Mi još uvijek mislimo da ti ljudi donose najbolje odluke. Kvragu, i ja sam to mislila dok sam boravila u njihovim kućama", pojasnila je Land.
Kada je Land "priznala" da je siromašna, začudila se koliko njezinih prijatelja također muku muči s financijama. "Moramo se suočiti s pravim licem socijalne skrbi. Mnogi se ljudi boje siromašnih jer oni predstavljaju ono što bi im se moglo dogoditi", rekla je Land za The Guardian.
Land danas više nije u sustavu socijalne skrbi. Osim što je napisala knjigu, Land radi i kao novinarka. Kaže da joj novac nije zaliječio rane. Stres koji je osjećala kao siromašna osoba zamijenio je stres osobe sa za život dostatnim primanjima. "Jako mi dobro ide i to me muči jer ne znam dokle će to trajati", rekla je Land i otkrila da neće skoro na godišnji odmor. "To znači da moram trošiti na avion, hotel, hranu i dadilju. Vrijedi li toliko boravak na plaži od tjedan dana? Vježbanje, planinarenje i tuširanje - ja za to nemam vremena. Jako puno radim", pojasnila je Land.
Razmišljala je, međutim, o jednom trošku - čistačici. "Toliko puno radim. Bilo bi dobro kad bih na par mjeseci mogla imati čistačicu. Međutim, ne bih se mogla na to natjerati. Nema šanse da bih si je mogla priuštiti. Htjela bih joj dati sve svoje novce. Ostavljala bih joj napojnice u svakoj sobi", pojasnila je. "Taj posao uništava moral i vrijeđa. Ne bih to mogla napraviti nekome."