OTVORILA DUŠU

'DJECU SU BOLJELE SUZE NA MOM LICU' Sjećate se Ivana Plechinger? Njeno potresno iskustvo i poruke morate pročitati

    AUTOR:
    • Lenka Gospodnetić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.12.2016. u 19:55

Biljana Blivajs / CROPIX

Moždani udar kao – dar?! Moguće je; barem iz optimistične optike Ivane Plechinger, donedavno poznate kao glazbenice i televizijske i radijske voditeljice, a od ove godine i kao književnice.

Jer, potresno zdravstveno iskustvo koje je (na sreću, bez težih posljedica) pregrmjela za nju je, čini se, bilo obarač zapretenog spisateljskog dara - koji je očito trebao kad-tad prokuljati van; više o tome čuli su – bolje rečeno, čule su – posjetiteljice promocije Plechingerina književnog prvijenca, 'samopomoćnice' 'Ono što ostaje, uvijek ljubav je', održane u Gradskoj knjižnici u Solinu.

Bilo je to, dakle, druženje s 'jednom novom' Plechinger, rekli bismo, 'veoma normalnom' curom koja, osim što dobro pjeva i vodi emisije, pokazalo se, definitivno dobro i piše.

Na samom početku solinskog literarnog druženja autorica knjige je, kao da se ispričava, skromno primijetila da je u pisanje ušla zbog osobne terapije, te da su se njezini rukopisi svidjeli najprije suprugu, također glazbeniku Brunu Kovačiću, a potom i prijateljicama, piše Slobodna Dalmacija.

Bilo je nešto ljubavnih pisama mužu...

A nakon prva dva 'filtra', na njezino iznenađenje, i svim izdavačima kojima ih je ponudila. Odluka je pala na 'Ljevak', pa je tako njezin književni prvijenac izišao na tržište u lipnju ove godine, te u rekordnom roku ušao u pet najčitanijih naslova prema Facebook-stranici 'Čitaj knjigu', najpopularnijoj u domeni promoviranja kulture čitanja!

– Nisam nikad pisala, barem ne od faze 'krivozadaćnica', kako sam zvala školske uratke. Dobro, bilo je tu i nešto ljubavnih pisama mužu, kad je bio jako dobar – s osmijehom se prisjetila geneze Plechinger, inače i autorica mnogih tekstova veoma popularnih pjesama koje su interpretirala ponajbolja estradna imena.

– Prvi okidač koji me 'gurnuo' u ozbiljnije pisanje bio je šok kad je moj tata umro. Bio je zdrav i vitalan, a onda je jednoga jutra iznenada otišao. U danima koji su uslijedili shvatila sam da tugu ne možemo izbjeći; svatko tko ima sreću da poživi dugo mora imati nekog dragog kojega je tijekom tog dugog života pokopao.

Šok, ljutnja, bol

Dakle, tugu ne možemo izbjeći, ali pretjerano dugu patnju možemo i moramo – vrlo emotivno je govorila autorica, pojasnivši da patnja ima više faza: započinje šokom zbog nečije (iznenadne) smrti, pa ljutnjom ('kako mi je mogao to učiniti'?!), potom slijedi bol, pa tupost... A nekad se ti osjećaji i izmjenjuju. Imperativ je, međutim, da patnja ne smije potrajati predugo, približila je Plechinger.

– Naše bake su griješile što bi izabrale žal i patnju do kraja svojih života. Moja prabaka je ostala udovica 1946. godine, u mojim godinama, dakle ranim četrdesetima. I izabrala je crninu do kraja života, 'izlaske' samo u crkvu, i k tomu je uvijek žalobno govorila: 'Neću ja još dugo'.

Poživjela je 96 godina, što znači da je bila u crnini – doslovno i u prevedenom značenju – više od pedeset godina! To nema smisla – poručila je glazbenica i spisateljica, koja se dotakla i, u knjizi također spomenutog, 'odgađanja sreće', piše Slobodna Dalmacija.

Nemojmo sreću odgađati

– Kad sam vidjela koliko su moju djecu zaboljele suze na mom licu, shvatila sam da ih moram obrisati i nastaviti dalje, ugrabiti svaku novu sreću. A ona se odvija sad; znate, svi smo skloni reći: bit ću sretan kad diplomiram, pa kad se udam, kad mi dijete prohoda, kad odem u mirovinu – kad umrem?!

Čovjek nikad nije dovoljno lijep, bogat, pripremljen na sve. Zato nemojmo našu sreću odgađati za 'jednom' – oduševljenoj, mahom ženskoj publici u solinskoj knjižnici je zažareno poručila Ivana Plechinger, koja je tijekom lijepe literarno-životne, rekli bismo, večeri, publici skromno poručila i da ne moraju njezinu knjigu nužno kupiti, nego je u GK-u Solin mogu i - posuditi.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo