NESUĐENA PLESAČICA

DOBRA JE, ALI JE MRCINA Ustrajno je vježbala svakoga dana, balet joj je trebao biti životni poziv, a onda se suočila s realnošću koja je i danas tabu

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 28.05.2018. u 23:50

, Image: 298801486, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Krhka elegancija kojom balerine izvode svoje piruete stoljećima zadivljuje kazališnu publiku. Kao i u svakom umjetničkom pozivu, talent ima veliki značaj, ali nema uspjeha bez ustrajnog vježbanja. No, u slučaju baleta postoji još jedan neizostavan faktor koji se prešućuje - građa tijela. O tome je za britanski Guardian progovorila američka slobodna novinarka Olivia Campbell koja je bila na korak do karijere profesionalne balerine.

Nakon što je provela godinu dana u plesnom konzervatoriju u Londonu, Olivia je odustala. Godinu dana kasnije ponovno se okušala u baletu na sveučilištu svoje rodne države Virginije, ali je nakon dvije godine slomila nogu i odlučila se prebaciti na novinarstvo. Danas, deset godina nakon diplome, ima tri sina i karijeru slobodne novinarke, ali svejedno je i dalje progoni sjećanje na odustajanje od baleta prije nego što je imala priliku probati uspjeti u ostvarenju svog prvobitnog sna.

Kad je riječ o baletu, Olivia kaže da joj je najteže objasniti svoj stupanj poznavanja tog područja kada razgovara s neznancima. "Vježbala sam za profesionalnu plesačicu", "Bila sam polu-profesionalna plesačica", "Studirala sam ples i bila sam učiteljica baleta"... Kada spomene svoja plesna iskustva iz prošlosti, većina ljudi pretpostavlja da je riječ tek o pukom snu jedne djevojčice, ali za Oliviju je to bilo puno više od toga.

"Naša kultura fetišizira odlučnost i uspjeh. Stalno nam ponavljaju da će se naporan rad na koncu isplatiti i da je odustajanje praktički neoprostivo. No, nikada ne čujemo da uspjeh nije nužno sinonim za sreću i da odustajanje može biti čin samoodržanja", kaže Olivia Campbell.

Sa 16 godina išla je u New York na audiciju za Baletnu školu Joffrey. Bila je nervozna, ali nepokolebljiva. Sat je dobro prošao, sjetila se svih kombinacija, nije zaboravila da se treba osmjehivati, energično i poletno držala je tempo s ostalim studentima. Nakon audicije krenula je u svlačionicu, i sama začuđena koliko je dobro izvjela vježbe, te je već počela razmišljati da će se, ukoliko je prime, odseliti iz roditeljskog doma i boraviti u karmelićanskom samostanu.

No, dok je hodala hodnikom, začula je instruktora kako govori njezinoj učiteljici plesa: "Dobra je, ali je mrcina".

To ju je zapanjilo. Počela su se pojavljivati brojna pitanja u njezinoj glavi: "Zašto sam blagoslovljena talentom u ovom tijelu? Što znači kad je tvoje tijelo tvoja umjetnost? Ne može li deblji kist povlačiti jednako lijepe poteze?"

Klonula je duhom. Nije mogla vjerovati da "krivi" oblik njezina tijela znači više od njezine sposobnosti da to tijelo precizno i umješno pokreće prostorom.

Plesati je počela relativno kasno, s 11 godina. Kao prirodno mirnoj, introvertiranoj osobi, ples joj je bio pravo otkriće. Nije morala progovoriti niti jednu riječ dok je plesala, već je otkrivala svijet iza riječi, gdje pokreti pričaju priče na načine o kojima riječi mogu samo sanjati. Ubrzo je počela vježbati dva do četiri sata dnevno. Kako bi tokom tjedna mogla posvetiti plesu sve raspoloživo vrijeme, čak je i živjela s drugim obiteljima ili sa svojom učiteljicom. Ljeta je pak provodila na intenzivnim školama baleta i po cijele dane pohađala satove vježbi u Washingtonskom baletu i Kraljevskom baletu Winnipega. Postajala je sve bolja i bolja, uživala je u svojim sposobnostima beskonačnih izvođenja baletnih figura. Jednom je čak izvela pet okreta u jednoj pirueti, dok je uobičajeni maksimum za balerine tri okreta.

No, s 15 godina krenuo je pubertet. Težina se počela lijepiti za nju, ojačala su joj bedra, struk i grudi. Za prosječne ljude nije bila debela, ali jest za balerinu. U toj profesiji rijetko je tko veći od konfekcijskog broja 34, a ona je nosila 38.

Od dana kad je začula da je "prevelika", počela je sumnjati u svoje sposobnosti i u svoj plan da jednog dana postane profesionalna plesačica. Od tada nikada više u ogledalu nije vidjela ono što je željela, a plesači svakoga dana provedu sate ispred ogledala. Čak se pokušala i izgladnjivati, riskirajući poremećaj metabolizma.

Kad je sa 17 godina otišla ortopedu zbog boli u zglobu desnog palca, zapitao ju je je li sigurna da je balerina. "Izgledaš više kao plesačica suvremenog plesa", pojasnio joj je.

Posljednjih osam godina nije nijednom kročila u plesni studio. Ali ne prođe niti jedan dan da ne osjeti čežnju za osjećajem plesanja, za piruetama koje je tako vješto izvodila.

Sa svojim tijelom se pomirila. Sada nosi konfekcijski broj 42 i zadovoljna je znanjem da je njezino tijelo nekoć izvodilo savršene baletne figure od kojih zastaje dah i rodilo prekrasnu djecu. "No, to znači nužno da sam oprostila svom tijelu za izdaju i da ću se ikada prestati pitati jesam li mogla provesti svoj život na pozornici, samo da sam bila malo lakša", zaključila je u svojoj ispovijesti za Guardian.

Izdvajamo