DENIVER VUKELIĆ

DOKTOR ZA MAGIJU: Proučavao sam kult Brace sa Srebrnjaka i mnoge druge koji danas cvjetaju u Hrvatskoj. Magija nije na uzmaku. Ima je na svakom koraku

Zagreb, 060218.
Povjesnicar Deniver Vukelic, fotografiran pored HNK.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Deniver Vukelić

Ivica Prokić Toplica do smrti je na sebi nosio oko 1,4 kilograma zlata pa su ga neki zvali pokretnom zlatarnicom. Utopio se 1995. u Južnoafričkoj Republici na plaži Santa Lucia, a njegovi sljedbenici vjeruju da ga je val odnio prema Suncu, nakon čega je Ivica postao dio kozmičke energije, a njegovu misiju nastavio vjerni dotadašnji učenik Braco, opisuje fenomen proroka Toplice i njegova učenika Brace sa Srebrnjaka, koji liječi ljude pogledom, povjesničar te doktor etnologije i antropologije Deniver Vukelić.

Njegov doktorat pod naslovom “Utjecaj magijskih predodžaba na oblikovanje hrvatskoga kulturnoga identiteta”, koji je nedavno obranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prva je takva studija u hrvatskim humanističkim znanostima.

“Cijelu magiju podijelio sam na tri sustava: magijske sustave, magijska sredstva i magijske osobe. Sustavi su različite magijske prakse, a pod time mislim na sve: od crne i bijele magije, agrikulturalnih čaranja, simpatičke, antipatičke, apotropejske, verbalne magije do astrologije, alkemije i brojnih drugih magijskih oblika. Magijska sredstva su svi predmeti koji se koriste u magijskoj praksi, poput biljaka, metala, nemetala, kristala, glazbala ili oruđa. Konačno, magijske osobe su praktičari koji se bave magijom profesionalno, poput šamana ili gurua; poluprofesionalno, poput nekoga tko se time bavi uz neki drugi životni posao; ili posve laički, u slobodno vrijeme. Jedan od glavnih ciljeva mog doktorata bio je sve to klasificirati i opisati primjerima na hrvatskim povijesnim prostorima”, navodi Vukelić. Studija je, tvrdi, potvrdila njegove početne teze istraživanja, a to je da su “magija, magijski obrasci i magijske predodžbe imali znatan utjecaj na hrvatski kulturni identitet te da se novovjerne, postkršćanske i nekršćanske magijske predodžbe 20. i 21. stoljeća isprepliću s kršćanskim kulturnim krugom u Hrvata te utječu na svakodnevni život i percepciju duhovnog svijeta čovjeka”.

Vukelić se, među ostalim brojnim magijskim osobama, u svom radu bavio i fenomenom Brace sa zagrebačkog Srebrnjaka te u doktoratu objašnjava njegovu pojavu.

Kult sunca

U vrijeme Prokićeva djelovanja njegovu Savezu pridružio se mladi ekonomist Josip Grbavac kojega iz nepoznatih razloga zovu Braco. Dok je Prokić primao ljude, Grbavac je samo sjedio uz njega, no s godinama je zauzimao sve značajnije mjesto u Savezu, a Prokić ga je proglašavao svojim nasljednikom. Nakon Prokićeve smrti 1995. godine Grbavac je nastavio s njegovom praksom i organizacijom, no još je više djelovanje okrenuo New ageu, razdvojio učenja od bilo koje religije i uveo liječenje pogledom. Pustio je dugu kosu i odijeva se isključivo u bijelu odjeću. Na zagrebačkom Srebrnjaku podigao je oniksov hram Sunca u kojem djeluje. Nasuprot Prokiću, koji je ljude primao pojedinačno, Braco ih prima u manjim grupama ili masovno. Prema novinskim reportažama s njegovih praksi, tretman kod njega traje samo tri minute tijekom kojih Braco stoji na povišenom postolju i blagim, umirujućim pogledom obuhvaća dvjestotinjak ljudi u prostoriji. Pritom ne izgovara niti jednu jedinu riječ. To je jedini u svijetu dosad poznati iscjelitelj kojega ne zanima od čega boluju okupljeni, koji ne objašnjava kako radi, koji ne govori apsolutno ništa. Pa ipak, okupljeni plaču, drhte i padaju u nesvijest, uvjereni da ih je dodirnula Bracina energija. I tako svaki dan, osim četvrtka kada je za Savez neradni dan, što je dio Prokićeve ostavštine. Kad je Braco na nekoj od svojih brojnih turneja, poput aktualne američke, u prostoriji se vrti videosnimka njegova pogleda koja, začuđujuće, na masu ima jednak učinak kao da su se susreli s Bracom osobno.

“S teološkog motrišta treba istaknuti da fenomen Ivica-Braco spada u kategoriju okultnih pojava. Njihova komunikacija s ‘duhovima vodičima’ pripada spiritističkoj kategoriji, u New ageu poznatoj kao ‘kanaliziranje’. S filozofskog motrišta kult Sunca, koji su popularizirali Ivica i Braco, lako se može povezati s istim kultom koji je postojao u Srbiji u pretkršćanskom razdoblju. Riječ je, zapravo, o novom poganstvu koje u ambijentu New agea pronalazi nove poklonike. Sa psihološkog motrišta fenomen bi se moglo promatrati u svjetlu suvremenih egomana opterećenih ‘mesijanskim sindromom’ koji se manifestira kroz samouvjerenost osobe u vlastitu mesijansku, proročku ili božansku ulogu, čiji najteži stadij predstavlja autokratska identifikacija sa samim Bogom. Pacijenti takvog iscjelitelja postaju njegovi obožavatelji i sljedbenici, nekritički prihvaćaju njegova učenja i odredbe, dekoriraju se njegovim simbolima (talismanima) i podređuju njegovim uputama, posve nesvjesni da su postali članovi njegova kulta”, navodi Vukelić.

U svom doktoratu Deniver Vukelić spominje i primjer jedne javne magijske osobe koja nije hrvatskog podrijetla, a više je puta gostovala u Hrvatskoj i pritom privukla desetke tisuća ljudi na javnim, navodno iscjeliteljskim radovima. Riječ je o marokanskom iscjelitelju i bioenergetičaru Mekkiju Torabiju koji je, prema prethodnoj podjeli, profesionalni magijski praktičar. On je više puta održavao masovne iscjeliteljske seanse na Zagrebačkom velesajmu uz podršku gradonačelnika Zagreba. Prema medijskim napisima, svaki je put ostao nekoliko tjedana te bi ga deseci do stotinu tisuća ljudi posjetilo čekajući u višesatnim redovima za njegov besplatni blagoslov same osobe, ali i vode za pijenje.

Još je jedna osoba čije magijsko djelovanje također oslikava utjecaj magijskih predodžaba i obrazaca na oblikovanje hrvatskog kulturnog identiteta Fatma Nur Džennet, koju često u medijima nazivaju jednom od “najpoznatijih svjetskih vidovnjakinja i duhovnih iscjeliteljica”. Njezino svjetovno ime je Inka Honić, a zanimljivo je da je zaposlena kao tajnica u Zastupničkom informatičkom centru Sabora. No, poluprofesionalno se, prema jednom magijskom portalu, bavi “magijom, vrši egzorcizme, skida čini crne magije, zaštićuje bijelom magijom, a posebno je stručna na području marokanske magije”. Takvih javnih medijskih i javnih magijskih praktičara ima mnogo, a među njima su i Luka Hodak, Igor Drandić, Drago Plečko, Adrian P. Kezele i Teo Ljubić, koji koriste jednu ili više različitih magijskih praksi, sustava i načina rada, najčešće sinkretističkih iz različitih svjetskih tradicija. “Ovih nekoliko ličnosti naveo sam kao primjere javnog magijskog djelovanja i utjecaja na svjetovno, popularnu kulturu i svakodnevicu”, govori Vukelić.

Religija i magija

U svom se doktoratu Vukelić bavio, među ostalim, i odnosom religije i magije na hrvatskim prostorima tijekom povijesti.

“Posebno je zanimljiv trenutak kad su svjetovni sudovi prihvatili magiju kao zločin, kad je magija postala jednakopravni zločin krađi, ubojstvu, a do toga je došlo pod utjecajem crkvenog načina razmišljanja. Progoni vještica nisu bili crkveni progoni, nego svjetovni. Feudalni sudovi, županijski sudovi, zakonski članci imali su isti pravni pristup zločinu bavljenja magijom kao i bilo kojem drugom zločinu.

Vukelić kaže da je kroz rad pratio kako su magijske predodžbe i prakse te obrasci u Hrvata tijekom povijesti bili međusobno povezani te kako su se nadograđivali.

“Među najstarijim sačuvanim magijskim predmetima na hrvatskom povijesnom prostoru rimske su uročke pločice pronađene u Sisku. Ljudi su se bavili magijom kad su nekoga željeli ureći ili mu napakostiti, ali i kad su željeli ljubav ili naklonost, sve su to radili putem sličnih uročkih pločica. Poslije su izvana pristizali različiti utjecaji, elementi i sustavi, primjerice alkemija kojom su se u Hrvatskoj poglavito bavili u Dalmaciji, ali i u manjoj mjeri u sjevernoj Hrvatskoj od 14. stoljeća. Visokoobrazovani sloj, kao što su bili liječnici, vladari i plemstvo, bavio se alkemijom i također su bili blisko povezani s europskim alkemičarima. Putovali su, pisali i zajedno provodili eksperimente. Primjerice, kraljica Barbara Celjska, žena kralja Žigmunda Luksemburškog, imala je laboratorij u Samoboru u kojem su je posjećivali i učeni europski alkemičari. Alkemija se u jednom trenutku, krajem renesanse, počela razdvajati na duhovnu i praktičnu alkemiju. Iz praktične će se poslije početi razvijati kemija, dok se duhovna alkemija zadržala na astrologiji i propitivanju duše, potrazi za kamenom mudraca i sličnim konceptima.

U 17. i 18. stoljeću počela su se razvijati različita tajna društva i neka su se više, a neka manje proučavala ili prakticirala. Slobodno zidarstvo se u Engleskoj pojavilo u 18. stoljeću, istodobno i u Hrvatskoj, a druga, više magijska tajna društva doživjela su uspon krajem 19. stoljeća, poput Zlatne zore. Sva ta magijska tajna društva okupljala su visoku aristokraciju i obrazovane ljude. Oni su proučavali i prakticirali ceremonijalnu magiju, izrađivali natalne karte i horoskope, pisali različite knjige i rasprave o podjelama demona anđela, izvodili složene rituale i slično. S druge strane, puk se oduvijek više bavio narodnom magijom koja je bila vezana uz prirodne cikluse, kao što je dozivanje kiše u sušnom razdoblju, zaštitom od bolesti stoke te zaštitom djece i doma”, objašnjava Vukelić. U 18. i 19. stoljeću, nastavlja, industrijalizacijom i kolonizacijom izvaneuropskih prostora u Europu su počela dolaziti i strana vjerovanja: Vede, hinduizam, budizam... “Različita izvaneuropska vjerovanja počela su se miješati s europskima i tako su nastali teozofija, antropozofija Rudolfa Steinera, Ordo Templi Orientis i druga društva te pokreti. Pokušavali su spojiti magiju, religiju i znanost, a antropozofija je u određenom razdoblju bila popularnija čak i od psihoanalize”, govori Vukelić te dodaje kako su se iz određenih dijelova tajnih društava poslije razvile i cijele nove religije, poput wicce.

Sotonizam je također jedan od fenomena koji je Vukelić istraživao. “Sotonizam kategoriziram u novovjerja jer je u srednjem i ranom novom vijeku takav sustav bio više namjerno iskrivljavanje kršćanstva, neki plemići su se tako ismijavali Crkvi i poretku, održavali orgije, tajne mise, ali to nije bilo neko potpuno novo vjerovanje, nego više iskrivljavanje Biblije i kršćanstva. No, danas, u 21. stoljeću, u svijetu i Hrvatskoj prisutan je sotonizam čiji poklonici ulaze duboko u filozofiju u kojoj je, prema njima, Sotona biće koje nema veze s kršćanskim bogom i koje nije iskrivljena verzija kršćanstva, nego se vode idejom “radi što želiš, ti si gospodar svoje sudbine”. Sotonizam 21. stoljeća gleda čovjeka kao osobu koja je sama odgovorna za svoje postupke, Bog više nije odgovoran za njega te ne postoji grijeh”, opisuje Vukelić.

Percepcije svijeta

Kaže da ga ljudi često pitaju vjeruje li danas u magiju i djeluje li ona.

“Ja sam znanstvenik, moj se doktorat nije bavio time funkcionira li magija ili ne. Analizirao sam magijske fenomene, njihov raz­voj, odakle su dolazili, kako su se miješali i utjecali na književnost, kulturu, film, poeziju, svakodnevni život... Zanimljivo mi je bilo vidjeti koliko je, primjerice, otvoreno tarot linija u posljednjih 20 godina i TV kanala s magijskim praktičarima te koliko ljudi traži pomoć, kako tvrtke pozivaju feng shui majstore da im slože stvari u tvrtki, a bioenergetičare da postave ploče protiv podzemnih voda. Ljudi misle da je magija nešto trivijalno, ali ideja mog doktorata bila je vidjeti koliko je magija zapravo sveprisutna, popularna i koliko se i dalje popularizira. U 19. stoljeću antropolozi su smatrali da je magija najniži oblik percepcije ljudskog svijeta, da je religija srednji, a znanost najviši. No, današnja znanost tumači da su to odvojeni načini percepcije svijeta: religija, magija i znanost, i da mogu paralelno postojati ravnopravno te se ponekad ispreplitati. S druge strane, mnoge pojave koje su ljudi prije smatrali magijom danas su znanost. Zbog raznih današnjih tehnoloških dostignuća ili ideja prije 200 godina mnoge bi spalili na lomači, dok bismo neke od aspekata religije mogli klasificirati kao svojevrsnu magijsku praksu”, govori povjesničar Vukelić.

Dodaje kako mu je danas zanimljivo iz znanstvene multiperspektivne prakse gledati da su to tri različita sustava i da ljudi često u sva tri funkcioniraju normalno. “Svakodnevni primjer jest to da čovjek može proći sva tri sustava kad, recimo, oboli. Otići će doktoru, zapaliti svijeću na Kamenitim vratima, ali će možda otići i bioenergetičaru ili hodži. I neće mu biti važno je li mu pomogao Bog, doktor ili bioenergetičar jer i ljudsko vjerovanje da nešto funkcionira može značiti mnogo i pridonijeti oporavku. U doktoratu sam ponudio svoju definiciju magije: da su to sve one prakse i vjerovanja čovjeka koji uz pomoć nekih vlastitih, znanstveno nemjerljivih moći, moći izvana ili moći predmeta, biljaka ili životinja može utjecati na sebe ili svoju okolinu ili direktno na drugog čovjeka. Magija je vjerovanje da u svijetu postoji neka energija kojom, ako znaš upravljati i kanalizirati je, možeš utjecati na svijet oko sebe, da neki predmet ima moć liječenja, da neko drveće ima moć zaštite ili da pomoću vlastite energije jedan čovjek može izliječiti drugoga dodirom, pogledom, glasom ili govorom”, definira Vukelić. Također ističe da se magija danas nudi kao proizvod i usluga. “Skidanje uroka je danas česta usluga. Čak se i popularne osobe, bogati ljudi, zvijezde i glumci oslanjaju na sva tri aspekta: znanost, religiju i magiju. Platit će doktora, ali i šamana, donirati Crkvi, vjerujući da će barem nešto od toga polučiti željene rezultate”, zaključuje povjesničar Vukelić.

Izdvajamo