Kad ti olimpijski život započne danom izgubljenim na produženom putovanju, i to dan uoči svečanosti otvaranja, a prtljaga kasni dodatni dan, onda je potpuno razumljivo da mi je šest dana trebalo da shvatim kako se nalazim u Rio de Janeiru.
I dobio novu potvrdu spoznaje o “Siječanjskoj rijeci” koju sam stekao putujući na Maracanu. Grad kontrasta kakav još nisam bio okusio. Inače, mitski stadion danas samo svojim imenom podsjeća na mjesto u kojem bi se svaki ljubitelj nogometa trebao naježiti. Redizajniran, a ne obnovljen, šminkerski. S krovom koji pokriva skoro cijelo igralište i pokretnim stepenicama koje elegantno vode navijače do petog kata. Gdje su vremena u kojima se na betonskim tribinama stiskalo više od 200 tisuća nogometnih fanatika. Ah, taj, moderni nogomet.
No vratimo misli s početka ove priče, dojmu koji ostavlja na “rookieja”. Šest dana trebalo mi je da se počnem osjećati kao da sam u Riju. Ispravljam se, da se počnem osjećati kao da sam u onome što je bila slika Rija u mojoj glavi. A u njoj su, skrušeno priznajem, dominirali slike “Djevojka s Ipaneme” i “Copacabana”, a ne filmovi “Božji grad” i “Elitne trupe”. Kokteli, minijaturni kostimi i kristalići pijeska između prstiju umjesto favela i kriminalaca, siromaha koji traže način za preživljavanje, i na bilo koji način bijeg iz nehumanih uvjeta, iz prostora nedostojnog ljudskog života.
Najveća specifičnost
Prvih pet dana skoro da se nisam pomaknuo iz zapadnog dijela grada. Olimpijskog parka s devet borilišta smještenih u Barri de Tijuci i još zapadnijeg Novinarskog sela, kompleksa od osam novosagrađenih zgrada u kojem dva i pol tjedna živi poveći broj izvjestitelja s Olimpijskih igara (uključujući bivšu olimpijsku prvakinju u sedmoboju Carolinu Klüft i trenerskog suautora nogometnog čuda s Islanda Larsa Lagerbäcka). Ruta koju sam iz autobusa svakodnevno gledao mogla se nalaziti u Južnoj Americi, ali i u Africi, niti na jednom od tih kontinenata nisam bio.
Najveća specifičnost je svakodnevni zvuk helikoptera jer u blizini očito živi bogataš koji na takav način izbjegava prometne čvorove, a na domovinu je najviše podsjetio vikend kada su se iz istog smjera čuli rafali. Po noći iz pištolja, tijekom dana iz puške. Svadba - bilo mi je najljepše objašnjenje. I prihvatljivije od informacija koje su stizale iz Deodora iz kojeg sam izvještavao sa streljaštva. Do zaključenja ovoga teksta zabilježena su dva incidenta “između” metaka i novinara. Jednom je zalutali metak propucao plastični krov novinarskog šatora pored borilišta konjičkog sporta, drugi put razbio dva stakla na autobusu koji je prevozio novinare iz dvorane u kojoj se igra ženska košarka. Policija je kasnije objavili da nije bilo pucanja, nego da je netko bacio dva kamena na autobus, ali putnici koji su se bacali po podu kad je započeo napad ne prihvaćaju takvo objašnjenje. Dosadašnje iskustvo naučilo me da u ovakvim situacijama stvorim prihvatljivo objašnjenje kako bih lakše funkcionirao pa sam incidente objasnio “kolateralnim žrtvama” lociranja spomenutih olimpijskih borilišta pored vojne baze.
I još jedna crtica iz mog kvarta. Na istome mjestu, možda samo stotinjak metara dalje od imanja vlasnika helikoptera, na velikoj aveniji mogu se zateći zaprežna kola i konji. Rio de Janeiro, grad suprotnosti. Selo je u zelenim bojama. Okruženo brdima i potokom čiji miris nije baš “svjež”. Alpe, a ne plaže.
Olimpijski park i njegovih devet borilišta smješteni su u Barri de Tijuca, na mjestu gdje su se sedamdesetih i osamdesetih godina vozile utrke formule 1 za Veliku nagradu Brazila. Autodrom velikog Nelsona Piqueta u Jacarepagui. Lijepo uređeni dio grada oko kojeg je velika avenija s nekoliko dućana, nekoliko restorana i hotela, a ostatak su luksuzne stambene zgrade i neboderi s visokom ogradom, bodljikavom žicom i privatnim osiguranjem.
Milijuni turista
Olimpijski raspored tek je šestog dana dozvolio dovoljno slobodnog vremena za upoznavanje s dijelom čarolije Rio de Janeira. Od Olimpijskog parka do Copacabane je minimalno sat vremena vožnje, a često i duže. Od Novinarskog sela još pola sata više. No, prva slobodna prilika s guštom je iskorištena.
Psihoza koja se mjesecima stvarala učestalim izvještajima o nasilju i nesigurnosti na ulicama Rio de Janeira utjecala je i na moju pripremu, ali sa svakom novom minutom u ovom fascinantnom gradu jačala je druga misao. Ako je sve tako strašno, zašto u Rio godišnje sleti više od dva milijuna turista? Suvislog odgovora nije bilo.
Priprema je bila jednostavna. Što manje stvari uzeti sa sobom i što ležernija odjeća. Mobitel za nezaobilazne selfieje, nekoliko novčanica i kratke hlače. Favelama, naravno, zabranjen pristup. I sve je prošlo bez ikakvih problema. Od nasrtljivih prodavača prišao mi je samo jedan, i unatoč mojoj šilterici na glavi pokušao prodati slamnati šešir. Nakon odlučnog “ne” pokušao je s potpuno drugačijom ponudom: “Cocaína?” Ne, hvala, odoh ja. Prodavačice ljubavi bujale su kako se noć spuštala, ali nisu bile nasrtljive. Čekale su opuštenije mušterije.
Prvo upoznavanje s Rio de Janeirom izvan olimpijskih ruta svelo se na višesatni boravak na Copacabani i Ipanemi. Dvije najpoznatije brazilske plaže spaja desetak minuta hoda kroz ulicu Francisca Otaviana, brazilskog pjesnika, prevoditelja, odvjetnika, novinara i političara iz 19. stoljeća. Odmah ću vam reći ono što je prvo zanimalo sve koji su znali za moj izlet - cijelo vrijeme osjećao sam se potpuno sigurno, a nakon nekog vremena postao sam potpuno opušten.
Oprez je, naravno, bio prisutan, ali pozoran se treba biti i na hrvatskim plažama, Barceloneti… Svugdje na svijetu, a posebno u višemilijunskim gradovima. Zlatno pravilo je da što ste bliže brazilskom shvaćanju života, lokalnom izgledu i običajima, to ćete se bolje provesti i ugodnije osjećati. Forsiranje vlastitih navika i tvrdoglavost najčešće su najbrži put prema nevolji.
Prva razlika u odnosu na zamišljenu sliku Copacabane i Ipaneme je da su obje plaže manje i kraće nego što sam mislio. Na južnoj polutci je zima, a toga dana se manifestirala suncem, i temperaturom od možda i 30 stupnjeva u špici dana. Na plaži olimpijski gosti s akreditacijama, turisti i Brazilci. Portugalski i strani jezici gotovo su jednako zastupljeni. Suprotno stereotipima, nogomet na plaži atraktivniji je od odbojkašica, a najveća razliku u odnosu na ostale “mainstream” plaže je nevjerojatna količina tangi bez obzira na izgled, veličinu i spol. Moć Copacabane…
Šetnja plićakom, najavljeni kristalići pijeska pod nogama prstiju dok vas ogromni valovi Atlantskog oceana zapljuskuju, ponudili su da na neko vrijeme zaboravim da sam u Brazilu na radnom zadatku. Uz pogled prema tangama i caipirinhu, dio brazilskog šarma koji smo poznavali s razglednica i turističkih kadrova.
Policija se redovito miješa s turistima, a tog popodneva je i helikopter cijelo vrijeme kružio nad plažom. Ne znam kako bi mi pomogao da me netko opljačkao, ali valjda je imao konkretan zadatak. Ili je samo trebao stvoriti osjećaj sigurnosti kod stranaca. Jednako kao i vojni brod usidren ispred Copacabane.
Zen i čarolija
Ipanema mi se više svidjela, posebno pogled prema otocima ispred nje. Čarolija koju sam priželjkivao, pozicija za pet minuta tako potrebnog zena. Osim toga, nema neke prevelike razlike između te dvije plaže. Na obje strane gužva po glavnoj šetnici zbog velikog broja turista, pod tendama svirači domaćih, svima prepoznatljivih šlagera u ritmu bossa nove, koja je u tom ambijentu odgovarala više od sambe. Pivo, kokteli i hrana koja se naplaćuje po gramaži, bilo meso, riba, riža ili povrće… Kilogram mesa ili kilogram riže plaća se po istoj cijeni (u ovom slučaju 30 dolara). Komaraca i drugih insekata nije bilo, ako vas i to zanima. Uostalom, sad je zima, a i debeli sloj repelenata valjda ima neki učinak.
Kako vrijeme odmiče, Rio me sve više opija i sve više uviđam jedinstvenu isprepletenost visokih brda, planina i pješčanih plaža sa svojim grebenima i otocima na horizontu. Izmaglica koja se ovih dana često pojavljivala činila ga je pomalo mističnim.
I onda taj kontrast, taj vražji kontrast. Favele i siromaštvo nikako ne mogu uklopiti s ovom neopisivom geografskom ljepotom, ali oni su sastavni dio Rio de Janeira. Štoviše, imam osjećaj da više ljudi žive u favelama koje nisu sve zloglasne, nego u ostatku grada. Rocinha, Božji grad… ima ih stotine. U nekima su sve nastambe izgrađene od betona, ali neke su i dalje od lima, drva, kamena i blata. Bez struje i vode… Bez nade. Brazilski život je specifičan, ali da biste kao turist preživjeli, morate igrati prema njihovim pravilima. Postoje favele koje se mogu posjetiti i preživjeti, ali samo uz unaprijed plaćene aranžmane lokalaca koji surađuju s gazdama tih neobičnih naselja. Zastrašujućih i impresivnih u isto vrijeme.
Slavlje u faveli
No, favele su sastavni dio Rio de Janeira i nikako ih se ne smije zanemariti. Elegantni hod Gisele “Djevojka s Ipaneme” Bündchen na otvaranju Olimpijskih igara jednako je “Brazil” kao i džudaški potezi Rafaele Silve, prve osvajačice zlatne medalje za domaćina u Rio de Janeiru. Odrasla u zloglasnoj “Ciudade de Deus”, danas živi u jednoj drugoj faveli. I prva želja bila joj je proslaviti olimpijsku pobjedu sa svojim ljudima, u svojoj faveli. Zbog neuspjeha na prošlim igrama, godinama je primala prijetnje i rasističke poruke. I to je Brazil, i to je Rio de Janeiro.
Vratit ću se još malo Brazilu i kaosu koji ovdje vlada. Većina izvještaja o nasilju i pljačkama koje čujete odnosi se na turiste koji zalutaju u favele ili su previše opušteni, opijeni na turističkim lokacijama. Država je osiromašena i opljačkana više nego Hrvatska, korupcija je još na većoj razini i na ljudima se primjećuje veliko nezadovoljstvo. Svi s kojima smo provodili vrijeme zagovarali su uhićenja političara.
Život je ovdje i težak i lijep, privlačan na svoj specifičan način. Šarm i bijeda idu ruku pod ruku, i na to se trebate naviknuti. A kad pronađete svoje mjesto u njemu, uživat ćete u Rio de Janeiru.