'PRIČE POKRAJ PUTA'

DUNDO IZ TRIJA GUŠTA OTKRIVA NAJLUĐE ZGODE 'Od 600 svadbi jedino nam bivši hajdukovac nikad nije platio svirku za pir! Danas je ugledni komentator'

    AUTOR:
    • Mirela Goreta

  • OBJAVLJENO:
  • 04.11.2019. u 13:25

Grabovac, Imotski 160219. Zelimir Dundic Dundo, splitski glazbenik, u svojoj kuci restaurira i preradjuje stari namjestaj.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
Vojko Bašić / CROPIX

Želimir Dundić Dundo

 

'S gosp. Dišpetom upoznao sam se 1980. On je otac Trija Gušt. Trio Gušt nikad nije imao majku. Imao je maćehu – ŽKUD “Filip Dević”.

Sva tri člana Trija Gušt više su od deset godina živjeli u uvjerenju da im je ŽKUD “Filip Dević” majka. Skupljali smo se pod njezina krila. Uživali u toplini koju nam je pružala, kao i svim ostalim svojim pilićima. U to doba, na početku 70-ih, kada sam stigao u Željezničko kulturno-umjetničko društvo “Filip Dević”, otkrio sam nešto predivno. Mlade koji su se okupili oko istog motiva. Ljubavi prema folkloru (u to doba jugoslavenskom).

Plesači (za mene i dan-danas najbolji na svijetu), klape (mješovita – legendarna, muška, ženska), tamburaško-mandolinski orkestar i moja najveća ljubav, NARODNI ORKESTAR. Dopustite mi da budem “objektivno realan”, ali poslije ovoliko godina bavljenja glazbom dajem sebi za pravo izjaviti sljedeće: bili smo glazbenovirtuozno najjača glazbena sekcija FD-a.

Svi od reda vrhunski vladari svojih instrumenata. Tri harmonike, bugarija i gitara, klarinet, violina, kontrabas, tapan… Eeej, ljudi – filharmonija!!! Rasturamo! Što hoćete da sviramo? – Može! Od Triglava do Gevgelije. Ludilo! Odjednom ŠOK!!! Dogovorena je turneja u Australiji i Novom Zelandu. Narodni orkestar ne ide na turneju. Eeeej, mi ne idemo? Je li to moguće?!? A sad “šok i nevjerica”. Mi ne idemo?! Kako, zašto? Nema mjesta za sve. To je odgovor našega dugovječnog, svemogućeg tajnika Mate Barića! “Kako ćete najatraktivnije plesove izvesti bez pratnje narodnog orkestra?” Umjesto narodnog orkestra, jer smo ograničeni brojem putnika, putuje MAGNETOFONSKA VRPCA.”Hvala ti, sine Brute (Mate Bariću), što si tim potezom stvorio TRIO GUŠT' - ovako je nastanak grupe Trio Gušt opisao Želimir Dundić Dundo u svojoj knjizi ‘Priče pokraj puta’ koju će u ponedjeljak navečer promovirati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića, piše Slobodna Dalmacija.

Groteskni pir

Ženio se jedan naš vrlo popularan i izuzetno dobar Hajdukov nogometaš. Poslije je imao i vrhunsku međunarodnu karijeru te je dogurao i do izbornika hrvatske reprezentacije. Na piru, koji se u to vrijeme održavao u jednom kultnom restoranu pokraj Splita, defilirala je revija poznatih sportaša i uglednih gostiju. Sve je prošlo u savršenu skladu.

Pred kraj mi je prišao mladoženja, čestitao mi i zahvalio na odličnu ugođaju koji smo bili postigli i uspjeli održati cijele večeri. Uz njega je bio momak, kojeg mi je predstavio kao svog suigrača iz Hajduka i prijatelja. Došao se upoznati kako bi nas zamolio da mu sviramo na skorom piru. Mladoženja je svoje prijateljstvo s njime potvrdio plativši kaparu za naš nastup na njegovoj svadbi, ali i time što će mu upravo on biti kum.

Došao je i taj sudbonosni dan. Kreacija u kojoj se pojavio mladoženja bila je osebujna. Neodoljivo je podsjećao na lik iz filma “Čarobnjak iz Oza”. “Čovjek od lima”, začudo, kretao se bez škripanja. Trudio se oponašati kuma, ali “žvaka nije za seljaka”. Što se više trudio, bivao je sve groteskniji, toliko da to nije više bilo ni za posprdne osmijehe. Feštu su spasili gosti, oni isti s kumova mu pira. Na kraju zabave pozdravili smo se s “limenim” i dogovorili za sutrašnji sastanak na kojem će nas isplatiti. Kad sam sutradan nazvao, prvi put sam čuo nešto što ću poslije još nebrojeno puta: “Nema ga doma.”

U jednom trenutku čak sam promijenio taktiku - idem ga posjetiti kući! Pogađate. Majka otvara: “Nema ga doma”, ali kako bi ublažila dojam, dodaje kako će mu svakako reći da sam ga tražio i da će mi se sigurno javiti. Ma mo’š mislit. A “poštenjak” iza vrata, u krevetu, pokrio se dekom preko glave i sve sluša. Muškarčina. Jedino se čudi što se, kad istrči na teren, stadionom ori: “Pederu, pederu”. Razmislit će gdje je pogreška. On ne griješi. Zaključak: publika je grešna. Treba je mijenjati. Pravilna odluka za igrača “hajdučkog srca”. Transfer stoljeća realiziran je i odlazi u Torcidi najdraži klub – Dinamo.

No prije nego što je moj ljubimac napustio gnijezdo, pokušao sam iskamčiti naš novac na njegovu radnom mjestu. U to doba, direktor Hajduka bio je Vedran Rožić, sportski direktor Iko Buljan, a trener Ivan Katalinić. Legende legendarne generacije. Svjetske klase. Bio sam dobar s njima i požalio im se na ponašanje njihova prvotimca. Nisu mogli vjerovati. Katalinić ga je pozvao poslije treninga da dođe u predvorje stadiona, u kojem sam ga čekao.

Opravdavao se da je nastao nesporazum i da će sutra sve biti riješeno. Ništa nije bilo riješeno! Mr. Šjola JEDINO je biće, koje od naših šesto odrađenih svadbi NIJE PLATILO SVOJ PIR!!!!!!! Danas je Mr. Šjola ugledni komentator nogometnih utakmica na jednoj od naših televizija. Napredovao je. Netko ga ukusno odijeva, ali za badava. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Susret s Vucom

Susreli smo se slučajno u prostorijama Croatia Recordsa. Pitam Vucu zašto je došao, kaže mi da je otkrio jedan veliki ženski talent i da će toj osobi pokušati izgraditi pjevačku karijeru. Naš razgovor na hodniku prekinuo je Miroslav Lilić, koji me pozvao da uđem u njegov ured. Nigdje nije gorjelo. Mogao je Miro i počekati koju minutu. Prekinuo nas je u razgovoru baš kad mi je Siniša želio podrobnije objasniti o kome i o čemu je riječ. Ipak je razgovor s Mirom bio mnogo važniji od “ćakule” s Vucom.

Ušao sam u velik, prostran ured, u kojem su se održavali i okrugli stolovi o raznim problematičnim pitanjima. Ovaj put na sreću to nije bilo tako. Vrlo smo brzo postavili sve na svoje mjesto. Upravo sam se spremao otići iz ureda kad se začulo nervozno, brzo kucanje. I prije nego je Miro mogao išta izustiti, vrata su se otvorila i kroz njih je uletio Vuco. Znao je da sam ja unutra, ali je smatrao da je važnije riješiti njegov problem nego moj. Siniša ne zna za dijalog. Monolog je jedino za što on zna ako se to uopće tako može nazvati.

Ako je monolog, onda nema sugovornika, tj. komunikacije. Ali kako postoje u flori i fauni dvospolna bića, tako i Vuco pripada toj skupini. On je dvospolac. Sam pita i sam odgovara. S vama razgovara po principu: “Ako ćeš sa mnom razgovarati, onda šuti.” Pošto nam je podijelio lekcije iz političkog života, kratko se osvrnuo na svoje glazbene kolege. Imao je on uvijek svoje “dežurne ljubimce”. Uredno ih je jednog po jednog isecirao. I tko zna do kada bi i o čemu sve monolozi trajali, da ga Miro nije prekinuo: “Zašto si ti došao?”

split
...trio gust
foto paun paunovic
-ziv-
Paun Paunović / Arhiva Cropix

Trio gušt

 

Počeli su hvalospjevi o novoj zvijezdi koju je on otkrio. O njezinu neupitnu uspjehu pod njegovim vodstvom. O golemoj lovi koju će izdavač zaraditi objavi li njezin album prvijenac. Svi se otimaju za nju, ali on bi prije umro nego što bi dopustio da netko drugi, osim Lilića, s njom potpiše ugovor. Miro je samo kimao glavom i u jednom ga je trenutku upitao: “Gdje ti je ta umjetnica?” Vuco ustade, otvori vrata i zadere se: “Ulazi!”.

Po tom džentlmenskom pristupu dalo se mnogo toga zaključiti. Iako taj stil više govori o njemu, između redaka se dalo pročitati štošta i o budućoj zvijezdi. Prvo su ušle grudi, pa maksimalna noga iz minimalne suknjice, zatim napućene usne i duga plava kosa. Starleta viša od 180 cm, obdarena preobilno svime što ženu čini seksepilnom. Na Vucin zapovjedni ton, plavuša je počela pjevati. Bar je ona mislila da pjeva. Kad je završila, po direktivi svog supervizora, napustila je prostoriju, piše u knjizi.

Ostao je žal u očima i radost u ušima. Nekoliko je trenutaka bio tajac. Odjedanput praznina. Kao da je prohujao tajfun i ostavio pustoš i grobnu tišinu. Tko će prvi progovoriti? Ja neću. Ja sam slučajan prolaznik. Zna Vuco što je Miro vidio, ali ga muči ono što je čuo. Miro je presjekao napetost u zraku. Kao da ga sad gledam. Nagnuo se preko stola u smjeru, za divno čudo, tada mirnog Vuce. Raširio dlanove i njima zagladio kosu iznad ušiju. Bio je ozbiljan.”Bog te tvoj Siniša, što si ti ovo meni doveo? Jesi li ti normalan? Ova da snima sto godina ne može ubosti intonaciju!”

Slijedio je Vucin legendarni odgovor, zbog kojeg sam ovu pričicu uvrstio u knjigu: “Miro, reci ti meni što je s tobom? Čovječe, ona je glavni vokal, a ne prateći glas!!! Za to ne treba imati sluha i znati pjevati.”

Predsjednik Republike Peščenice

Željko Malnar, predsjednik Republike Peščenice, i ja prepoznali smo odličan materijal za veliku zezanciju i otklanjanje od monotone svakidašnjice. Dogovorili smo se da predložim ekipi s Matejuške osnivanje republike i potom ćemo to podignuti na jedan viši medijski nivo te napraviti dobru, zabavnu TV emisiju. Nisam ih trebao uopće nagovarati. Jedva su dočekali. Za predsjednicu Republike Matejuške jednoglasno je izabrana Lepa Smoje. To je najvažnije.

Ostale funkcije možemo dogovoriti i u tijeku priprema za bilateralni susret. Sve je trebalo biti na međunarodnom nivou, kako i priliči dvjema suverenim državama. Krenimo od početka. Morali smo uskladiti protokol do najsitnijih detalja. Malnar će riješiti aviokarte za cijelu svoju ekipu. Moj je zadatak bio da na splitskom aerodromu organiziram državnički doček. U tome mi je mnogo pomogao moj sunarodnjak iz Grabovca Mate Vrdoljak, tadašnji direktor zračne luke.

Objasnio sam mu o čemu je riječ i izišao mi je maksimalno ususret. Omogućio nam je služenje službenim ulazom (izlazom) na pistu, kojim se koristi upravo u takvim prigodama. Desno krilo aerodromske zgrade bilo je ograđeno i rezervirano za protokolaran doček. Dao nam je i dugački crveni tepih koji se prostire samo za doček visokih gostiju (a Malnar je stvarno bio visok gost). Željko mi je javio da će kostime nabaviti u “Jadran filmu”, a da se i ja potrudim da “paradno” izgledamo. On će imati Titovu svečanu, bijelu uniformu, Ševi će navući uniformu nacističkog SS generala, Cezar će umarširati u togi s lovorovim vijencem, a Cigan se ne treba kostimirati.

Kad su sletjeli, Željko mi je ubrzo ispričao jednu scenu iz aviona na putu prema Splitu. Od naše je aviokompanije dobio poslovnu klasu. U njoj su već sjedila dva poslovna čovjeka iz Njemačke. Baš kada se na stubištu, koje vodi izravno u poslovnu klasu, pojavio SS general, dva su se poslovnjaka skamenila. Šokirani, za nekoliko su sekunda uzeli svoje stvari i nestali u smjeru repa aviona. Među domaćim putnicima, koji su bili većina, s obzirom na to da su prepoznali Ševu, bijeg Nijemaca izazvao je gromoglasan smijeh.

Lutalica Puto, lutalica Pređo

Kakav lik! Faca nad facama. Da postoji maskota za boema, on bi je sigurno utjelovio. Tko se ne sjeća toga vrhunskoga glumca, “otkačenog” čovjeka, čovjekoljupca, psoljupca, pelinkoljupca i životoljupca. Najbolji Držićev Pomet svih vremena. Drag, nepouzdan, i sve i ništa (ovo mnogo češće) podijelio bi sa svakim. Volio sam to malo, ružno, dobro, duhovito čudovište. Divio sam mu se, ne samo kao vrsnu kazališnom glumcu nego i njegovu načinu života. Onom dijelu života kad bi se zastor spustio.

Glumio je on velike, ozbiljne uloge. Nisam mogao shvatiti kada i kako on to sve zapamti. Te silne tekstove. Poznavao sam ga kao čovjeka iz kafića. Ljubitelja poker-aparata i pelinkovca. Ja sam znao za njegovu besparicu. Za neplaćeno podstanarstvo, za dugove po kafićima, za lumpovanje kada primi honorar. Za njega je postojao samo prezent. Futur – što je to? Kao da mu nije bilo dovoljno njegovih problema, sebi je pridodao još i Puta. Puto je bio njegov prijatelj koji ga je u svemu shvaćao, suosjećao s njim i razumio ga. Lutalica Puto, lutalica Pređo. Dva vječna putnika. I taj je dobri boem beskućnik nama trojici iz Gušta prvi u Zagrebu ponudio smještaj. Kad smo objavili svoj prvi CD, popularnost nam je porasla preko noći. Malo smo bili nespremni za to.

Uslijedili su česti pozivi za gostovanja u Zagrebu, na TV-u, na radiju, koncertima i sl. Nismo se tomu nadali i u početku nismo imali dovoljno novca da si priuštimo hotel. Tada, u slučajnu razgovoru s Pređom, dobismo poziv za smještaj u njegovu stanu. Pređo je tim činom postao naš spasitelj. Živio je sam u velikom trosobnom stanu. Da smo tražili, ne bismo mogli naći bolje. Dobili smo rezervne ključeve i adresu. Uputili smo se u svoj zagrebački dom. Kad smo otvorili vrata, odmah smo shvatili da ni stan ne može biti drukčiji od gazde. Vratima smo morali odgurnuti neku kartonsku kutiju kako bismo ih uopće mogli otvoriti. Stan prazan, da prazniji ne može biti. Ali neuredan, da neuredniji ne može biti. Možete li zamisliti, prazan a neuredan stan. Apsurd! E nije. Kod Pređe je sve moguće. Kreveti u tim sobama imali su četiri noge i ‘jogi’. Gotovo. To je bilo sve. Nema plahta, ni jastuka, ni deka, ma ništa nema. Spavali smo u odjeći u kojoj smo ušli u stan. Jastuci su nam bili presložene jakne.

A tek kuhinja! Svi tanjuri koje smo vidjeli u sudoperu već su danima čamili neoprani. Drugih nije ni bilo. Hladnjak je bio velika bijela kutija kojoj Pređo nikad nije odgonetnuo namjenu. Otvorili smo vrata hladnjaka, a unutra samo što nije bilo paučine.

Prazan, do kosti prazan. Čak nije bio ni uključen u struju. Četiri različite stolice, stol od lesonita. To je bio sav kuhinjski namještaj. Ako smo mislili da smo sve vidjeli, prevarili smo se. Ipak su kupaonica i WC bili biser. Ručnik neidentificirane boje ‘nehajno’ je visio preko nekoga konopa koji je dijagonalno bio razapet preko cijelog toaleta. Pretpostavljam da je tu bio montiran radi sušenja rublja. Ne vjerujem da je ikada ičemu poslužio. A umivaonik, i tek kada?! I arheolozi bi imali posla u njima. Tu su se mogli očitati slojevi paleozoika, krede, jure, kenozoika itd.

Ulazak u kadu i tuširanje bili su pothvat za hrabre. S obzirom na to da smo stvarno bili umorni i iscrpljeni, skupili smo hrabrost, stisnuli zube i jedan po jedan se istuširali. Sreća da preventivno uvijek nosimo svoje ručnike i osnovne potrepštine za osobnu higijenu. Poslije tuširanja, ponovno u istu odjeću i odmah na spavanje. Od umora smo odmah zaspali. Ujutro smo krenuli u nove radne pobjede.

Otišao sam u grad zahvaliti Pređi i vratiti mu ključeve jer on te noći nije dolazio kući. Rekao je kako nema nikakvih problema i svaki put kada dođemo u Zagreb, možemo računati na smještaj u njegovu stanu. Ma kakav bio stan, dobar je osjećaj kada znaš da uvijek imaš neki ‘rezervni smještaj’. Sutra je zazvonio telefon. Pređo! “Dundo, kako vas nije sram ostaviti onako neuredno kupatilo?! Jutros sam se htio okupati i u kadi nađem nekoliko dlaka. Stvarno to nema smisla. Ja vam dam stan, a vi sve isprljate i uneredite. Kako možete biti tako neuredni?”

Nisam mogao vjerovati u ono što mi je kroz slušalicu uho paralo. Je li to moguće?! On je našao nekoliko dlaka koje su mu smetale! E, pa ovo nije bilo normalno! Kakav lik! Ja sam mislio da se zeza. Nije se šalio. Još me je, nakon tog razgovora, preksutra nazvao i objasnio da se ne ljuti i da je on sve očistio i oprao. Mogli smo se i dalje koristiti njegovim stanom. Tragikomično, ali nezaboravno. To je bio Pređo, prenosi Slobodna Dalmacija.

B. B. KING

U vrijeme kada smo u sklopu prezentacija INA-Toursa promicali hrvatske ljepote, bili smo česti gosti u radijskim i televizijskim emisijama. U jednoj od takvih emisija, više za uho nego za oko zapeli smo urednici i voditeljici najpopularnije mozaične emisije u cijelom Beneluxu. Emisija se zvala “Tineke show”. Emitirala se nedjeljom popodne. Sastojala se od raznih ‘lakoprobavljivih’ priloga i gostovanja popularnih likova, najčešće glazbenika i glumaca.

Dobili smo sinopsis emisije i nemalo se iznenadili kada smo među imenima ostalih izvođača pročitali i ime B. B. Kinga. Dogodilo se da je upravo tih dana u Amsterdamu svoj veliki koncert priređivala živa legenda bluesa B. B. King.

Kombinirali smo kako uskladiti svoje obveze i organizirati odlazak na taj koncert. Takav koncert ne bismo smjeli propustiti. A ono dar s neba. Zvučalo je nestvarno nastupiti u istoj emisiji s B. B. Kingom. Tko se tomu mogao nadati?

Ponio sam jednu magnetofonsku vrpcu s nekoliko studijskih snimaka naših pjesama. U to je vrijeme playback bio jako popularan jer je tonskim tehničarima maksimalno olakšavao posao, a režiji štedio vrijeme. Kada sam glazbenom uredniku ponudio vrpcu, pogledao me je začuđeno.

Pitao je što mu to dajem i o čemu je riječ. Objasnio sam mu da može odabrati što hoće od snimljenih pjesama. Vrpcu nije htio ni uzeti iz moje ruke. Rekao je da playback ne dolazi u obzir i da se kod njih na TV-u sve mora uživo svirati. Na moje pitanje znači li to da će bend B. B. Kinga morati instalirati kompletnu opremu za koncertnu izvedbu zbog jedne pjesme, samo je kratko rekao: “Naravno”. Nije prošlo dugo i pred ulazom u zgradu zaustavio se golem autobus, zatamnjenih prozora. Iz njega su počeli izlaziti glazbenici s instrumentima u rukama. I na kraju – On. Njegovo veličanstvo u svoj svojoj crnini i punini. The B. B. King is in town!

Živahno trom, dobre volje i široka osmijeha. Pozdravio se sa svima na koje je naišao na putu prema svojoj garderobi. Tehničari i glazbenici iz njegova benda postavljali su opremu. Stvarno, kompletna je oprema bila instalirana. Odradili su tonsku probu. Za razliku od naše koja je trajala nekoliko minuta, njihova je potrajala dobrih sat vremena.

S obzirom na to da smo lokalpatrioti, prva pjesma loju smo izveli bila je “Ta divna splitska noć”, a druga “Eleno kerko”, vrlo melodiozna skladba u sedmoosminskom taktu. Asimetrični ritmovi poput sedmoosminskog i sličnih za zapadnjačke su glazbenike prava enigma i mora. Makedonci, Bugari, Turci i drugi s tim asimetrijama nemaju nikakvih problema, jer je to dio njihova folklora. Uglavnom, nastup “hrvatskog bloka” prošao je jako dobro i u glazbenom i u marketinškom smislu.

Program je nastavljen najavom skoroga koncerta B. B. Kinga i njegovim nastupom uživo. Suvišno je reći da je to bio kratak, ali sladak praznik za uši. Ta dva-tri tona koje on odsvira u cijeloj pjesmi toliko su “punomasna” da ti vječno ostanu zvoniti u uhu. I sad ih čujem.

Kada smo poslije nastupa ušli s njima u garderobu, malo smo ih ‘peckali’ kako smo bolji od njih, jer nam je urednik dodijelio minutažu za dvije pjesme, a njima samo za jednu. Zafrkavao sam ih da su svoju minutažu potrošili na tonskoj probi i da drugi put bolje navježbaju program kako bi im proba bila kraća, a nastup dulji. Njihov nam je bubnjar rekao kako je na početku izvedbe druge pjesme (“Eleno kerko”) pomislio da griješimo ritmički, da “ispadamo” i kako ćemo se “raspasti”.

“A onda sam”, nastavio je crnac bubnjar sa svojim zabludama, “shvatio da vi odlično ‘griješite’, i to stalno na istom mjestu”. Priznao je kako on taj ritam nikada do sada nije čuo i da ga ne može ponoviti.

B. B. King nam je također čestitao. Bio je oduševljen i ponudio nam da mu budemo posebni gosti na koncertu ako nas gaže dovedu do Amerike. I danas negdje imam posjetnicu njegova menadžera. Izrekao je glasovitu rečenicu koja savršeno dobro opisuje Trio Gušt:”Više decibela iz manje ljudi do sada nikada nisam čuo”. Hvala ti, B. B. King. Ti si moj najdraži ‘suvenir’ u glazbenoj karijeri.

Gipsy Kingsi u Arkade

Te se godine prvi put dogodilo da smo spletom nekih čudnih okolnosti i pogrešnih procjena ostali bez angažmana za doček Nove godine. Međutim, pravi bi problem nastao da smo imali angažman. Ja ne bih mogao nastupati, jer sam se upravo u to vrijeme uhvatio neku prehladu ili gripu, pojma nemam.

Ovako je manje boljelo, a mogao sam se i tješiti kako smo “dobro” prošli. Pokušali smo u zadnji tren nešto organizirati uz pomoć nekih menadžera, ali je bilo prekasno. Među veteranima menadžerskog posla bili su i glasoviti Valter Kiršić i njegova žena Gabi, predstavnici čakovečke “Lire”, u ono doba najmoćnije tvrtke koja se bavila angažiranjem i organiziranjem estradnih i drugih zabava. Te je godine Valter organizirao novogodišnju feštu u Budvi, a glavna su atrakcija bili Gipsy Kings, tadašnje megazvijezde. Bilo je oko jedan sat poslije ponoći drugoga dana nove godine kada je zazvonio telefon. “Halo, Dundo, ovdje Valter, sretna ti Nova.” “Sretna i tebi. Otkud ti u ova doba noći?”

Pitao me gdje sam radio i jesam li u Splitu. Saznao je sve, a i ja sam doznao kako se upravo vraća iz Budve s Gipsy Kingsima. Valter mi je kazao:”Dok se sada vozimo, stavio sam tvoj CD da nas razbudi, i to onaj gdje imaš njihove refrene. Ej, ljudi su otkačili kad su vas čuli. Morao sam im ispričati sve o vama i oduševili su se. Strašno bi voljeli upoznati ‘onoga’ što pjeva tercu iznad njih. I evo, igrom slučaja (tko zna je li slučajno) mi upravo dolazimo u Split. Odmorit ćemo se malo od putovanja i pozvan si na večeru u restoran “Arkada”. “Arkada” je bila puna, kao što sam i očekivao.

Kad me je Valter spazio, došao je do mene, zagrlili smo se i poveo me do stola za kojim su bili Gipsy Kingsi. Nisam osjećao neko posebno uzbuđenje, znao sam da su to “obični” prostodušni ljudi. Njihov se karakter vidi iz nastupa i jednostavno je nemoguće to glumiti. Poslije deset minuta bili smo “stare kolege”. Raspričali smo se o glazbi, nastupima, općenito o našim miksevima. Za naše obrade njihovih pjesama rekli su da zvuče jednako svježe i nove koliko i njihove obrade znanih hitova. Nama veće priznanje od ovoga nije bilo potrebno.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo