Školovao se u Lenjingradu za pomorskog inženjera, kao specijalist za podmornice. Volio je književnost, puno čitao i objavljivao po samizdatima, zbog čega ga je nekoliko puta priveo, ispitao i namlatio KGB. Tako se u njemu rodila želja da ode iz Sovjetskog Saveza. To je bilo kao u onom vicu: Tražio jednom židov vizu da napusti zemlju, a policijski službenik ga upita zašto. “Bojim se da će se Sovjetski Savez raspasti”, odgovori židov. “Ne boj se, druže”, odgovori mu policajac. “Naš je sistem savršen, i to se neće dogoditi.” “Da”, nastavi židov. “To je drugi razlog radi kojeg bih ja otišao iz ove zemlje.” Uspio je na koncu emigrirati i domoći se New Yorka 1985. godine, o čemu je tada pisao i New York Times.
Mihail mi je pričao da je odmah htio početi pisati na engleskom, ali nije smogao hrabrosti sve dok nije nabasao na moju priču u časopisu Paris Review, uz koju je pročitao i kratku biografsku bilješku u kojoj je stajalo da ja, iako rođen u Jugoslaviji, pišem na engleskom. Pomislio je tada, dobro, ako to može netko iz Jugoslavije, onda to može i jedan Rus. Nekoliko godina nakon toga ja sam još uvijek pokušavao naći izdavača za svoju prvu zbirku pripovijedaka. Sjedio sam u nekoj kavani u Oaklandu, u Kaliforniji, čitao New York Times Book Review i tamo naletio na recenziju knjige “Every Hunter Wants to Know”, Mihinu prvu zbirku pripovijedaka. Tada je meni prošlo kroz glavu, pa ako je jedan Rus uspio objaviti knjigu u New Yorku, zašto ne bih i ja?
Godinu dana poslije Mihaila Iossela susreo sam na kongresu profesora kreativnog pisanja u Minneapolisu. Netom sam se tamo preselio iz Nebraske i pozvao ga tom prilikom k sebi, u kuću, gdje nam je moja supruga Jeanette za večeru priredila složenac od patlidžana s parmezanom. “Znam da se u Rusiji ne jede jako začinjena hrana”, rekao sam Miši, “no ako hoćeš malo zaljutiti, evo ti ovdje pravog vraga u bočici, Red Devil začina”.
“Red Devil?” ponovio je.
“Da, to je vrlo ljuti sos, slično tabasku”, rekoh.
“Aha!” reče on. “Nisam nikad dosad vidio vraga uživo, on je unutra?”
“Mislim da jest.”
Približio je bočicu sasvim do oka, da bolje zaviri, i onda njome zabunom dotaknuo bjeloočnicu. Vrisnuo je od bola, a ja sam samo dodao: “Evo, ugledao si ga”.
“Da”, složio se. “Ali sada više ne vidim ništa drugo.”
“Čudi me tvoja reakcija”, rekoh. “Pa zar ti nisi već vidio crvenog vraga, Lenjina? Zar on nije bio najgori? Pa, on je izmislio staljinizam. Znaš taj stari vic, kad Tito umre i dospije u pakao. Vodaju ga i u posljednjem krugu ugleda Hitlera umočenog u vrelo ulje, sve do brkova. No, pokraj njega je stajao Staljin, ali u vrelom ulju samo do koljena. “Kako je ovo moguće?” upita Tito. “Pa, Staljin je bio još gori.” A njegov vodič, vrag, odgovori mu: “Morate znati da Staljin stoji na Lenjinovim ramenima.”
“Čuo sam sve te viceve, ali nije mi sada do smijeha,” reče Miša.
Poslije se preselio u New York, pa u Montreal, no ostali smo cijelo vrijeme u vezi. Sada se znamo već dvadeset i sedam godina. Bili smo doista vrlo mladi kad smo se upoznali, ali tada nisam imao taj dojam. Sada, kad imam šezdeset i dvije godine, ono vrijeme kad sam imao trideset i pet čini mi se kao adolescencija.
Mišu je mučila ozbiljna depresija, tako da sve to vrijeme nije objavio drugu knjigu. Ipak, nedavno je Facebook ponovno pokrenuo njegovu književnu karijeru. Objavljuje na svojim stranicama vrlo oštroumne i duhovite kratke članke, od kojih je neke počeo prenositi i New Yorker, u svom internetskom izdanju. Mihail uživa u brzim komentarima čitatelja, kao i u svim tim njihovim lajkovima. “Kad pišem ovako kratke proze, imam osjećaj kao da s nekim razgovaram”, rekao mi je. “Kao kad kažeš nešto duhovito i onda čekaš da se netko nasmije. Kod klasičnog pisanja to se ne može dogoditi, ni na papiru, ni na ekranu. Kad pišem, nemam osjećaj da se uistinu nekome obraćam jer nema prave interakcije. Ali ovdje, na Facebooku, to funkcionira. Odmah vidim reakcije prijatelja, razgovor se nastavlja i zajedno se zabavljamo.”
To doista zvuči suvislo. Pozicija pisca jest pozicija samca. Nema tu baš prilike za dijalog, ali možda sam se ja baš zato i počeo baviti pisanjem. Nisam, naime, dobro pričao te svoje priče po kavanama, kao neki moji karizmatični prijatelji koji su bili sjajni zabavljači. Uvijek sam zavidio tim vještim pripovjedačima. No, mislio sam si, možda bih i ja takvo što mogao izvesti, ali moram biti sam, treba mi za to neko vrijeme i moram to zapisati. Za mene je, dakle, vrijedilo upravo suprotno. Počeo sam pisati upravo zato jer nisam znao kako biti zabavan u društvu.
Gotovo trenutačna čitateljska reakcija kod novih medija je ono što Mihaila stimulira. Internetske stranice New Yorkera objavile su doista puno njegovih tekstova. Jedna je baš jako dobra, o prelasku granice, pod nazivom Why Why Why. U jednoj drugoj priči, opisuje kako je nedavno u Americi, u Strandovoj knjižari, naletio na starog prijatelja iz djetinjstva. Obojica već imaju oko šezdeset godina i Mihail ga odmah presreće pitanjem: “Onda? Kako ti je prošao život? Zanimljivo?”
Mnogi njegovi tekstovi zapravo se bave uspoređivanjem različitih kultura, na primjer kako stvari stoje u Americi danas, a kako su nekada izgledale u sovjetskoj Rusiji kad je živio u Aleji kozmonauta. On stalno iznova kritizira ukidanje građanskih sloboda i demokracije u Sjedinjenim Državama pod Trumpom i vuče paralele s vremenom vladavine Brežnjeva u Sovjetskom Savezu. I ne dopada mu se prijateljski odnos Trumpa i Putina. Prije deset godina našli smo se na jednom književnom seminaru u Petrogradu, koji je on sam organizirao. U to je vrijeme hrvatski veleposlanik u Rusiji bio Božo Kovačević, moj prijatelj, i on se također našao u Petrogradu. Palo mi je na pamet da se nađemo sva trojica zajedno. Činilo mi se da njih dvojica imaju puno toga zajedničkog, liberalnih su nazora, vole knjige, čitanje, zanimaju se za povijest itd.
Božo nam je tada ispričao kako se upravo sastao s Putinom i s njim proveo gotovo puna dva sata. Vidjelo se da je Božo i dalje bio silno impresioniran tim susretom, što se Mihailu nije dopalo. “Putin je kagebeovac, a ja ne mogu naći niti jednu dobru asocijaciju vezanu uz KGB.”
“Bilo je to davno kad je on bio u toj službi”, reče Božo. “Uostalom, po čemu je CIA ikad bila bolja od njih?”
“Putin uništava rusku ekonomiju dok se bogatstvo prelijeva u ruke nekolicine moćnika, između ostalih i u njegove, a najveći dio ljudi čeka još gore siromaštvo.”
“Dopustite mi da vam pripomenem”, nastavio je Božo, “da nekada, u sovjetskoj Rusiji, nije bilo restorana kao što je ovaj u kojemu mi sada večeramo. Kad sam bio u Moskvi sredinom osamdesetih, u jednom od najboljih moskovskih restorana moglo se pojesti jedino bakalar i kupus, dok u trgovinama nije praktički bilo ničega. I što je to u Rusiji danas gore nego u Americi? Amerika gubi svoju srednju klasu, sve je više siromaštva, a onaj jedan posto stanovništva sve je bogatiji. U Rusiji se srednja klasa tek formira i sve je brojnija.”
Nisu se mogli složiti ni oko čega jer je Mihail bio uvjeren da Rusija u svemu nazaduje, dok je Božo bio uvjeren u njezin napredak.
Na koncu se Mihail prvi digao i otišao. Kad smo se sljedeći put vidjeli, odmah mi je prigovorio: “Nisam znao da se družiš s putinovcima? Jesi li i ti jedan od takvih?
“Gledaj”, rekoh mu, “Božo je diplomat. Pa, njegov je posao da se susreće sa šefom države u kojoj je na službi.”
“Da”, nastavio je Mihail, “ali vidjelo se da mu se tvoj prijatelj divi. Sasvim je bilo jasno da je oduševljen Putinom.”
“Moć je afrodizijak, govorio je Kissinger”, odgovorio sam mu.
“Ako je moć afrodizijak, onda će netko najebati. Ja ću se radije držati podalje!”
Mišini tekstovi vrlo brzo će biti sakupljeni u knjizi pod naslovom “Notes from Cyberground” (“Zapisi iz internetskog podzemlja”) koja uskoro izlazi u New Yorku.
Miša živi u Montrealu, sa ženom koja je polukenijka-poluruskinja, i predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Concordia. Ruske novine čita preko interneta i zapravo vodi dvostruki život, ruski i američki. Kanada mu se nikad nije zavukla pod kožu. No, bez obzira na to što stalno kritizira ruski režim, obožava gotovo sve što je rusko, od čaja, preko loših kobasica do one njihove presoljene suhe ribe i Tolstoja.
Ja se povremeno volim s njim našaliti. “Reci mi iskreno, je li Rusija ikada imala nekog dobrog vladara? Da se takav pojavio, to više ne bi bila Rusija. To ti je kao ono što je govorio Nietzsche, nisu ni Beethoven, ni njemačka filozofija nastali zahvaljujući Njemačkoj, nego Njemačkoj usprkos. Budi sretan što se imaš na što žaliti. Da je u Rusiji sve kako treba, ti ne bi napisao svoju novu knjigu.”
“Shvaćam, ali nisi u pravu”, reče mi Mihail. “Rusija je mogla biti predivna, a sada je takva da više tamo ne volim odlaziti.”
“Ali i dalje voliš pisati o Rusiji?”
“Da, ispada da dobar dio mog života čine sjećanja na Rusiju.”
Očito je lakše istjerati čovjeka iz Rusije, nego istjerati Rusiju iz čovjeka.
Preveo Saša Drach