ŽIVOTNI ZAOKRET

FOTO: GRADSKU VREVU ZAMIJENILI SEOSKOM IDILOM 'Nakon gotovo 40 zajedničkih godina u gradu, odlučili smo preseliti se tu iznad kanjona Čikole...'

AUTOR:
    • Marina Jurković

  • OBJAVLJENO:
  • 02.09.2018. u 15:52

  • Ante Baranić / HANZA MEDIA

     

    Na popisu stalnih stanovnika Brnjice, seoca nad kanjonom Čikole, svega je njih 50-ak, no da je bilo koga od njih upitati bi li se preselio u veću sredinu, teško bi tko promijenio adresu, piše Šibenski.hr.

    Način života ljudi toga kraja umnogome je suprotan urbanom štihu, gradskoj vrevi i užurbanosti. Upravo je to razlog što su se u Brnjicu prije devet godina doselili Kosa Tonći Ljubić, supružnici koji su gotovo četiri bračna desetljeća proveli u Šibeniku, gdje im danas žive djeca s obiteljima, Željka Željko.

    Teško je povjerovati da je na mjestu impozantne kuće s ogromnom okućnicom, maslinikom i vrtom do njihova dolaska bila tek šikara i kamenjar. Sve su to vrijedni Ljubići svojim rukama iskrčili, kamen prenijeli, u zemlju posadili sve što podneblje ljubi, sagradili i dotjerali. Nemalo su noći proveli smišljajući čega će se prvoga ranom zorom dohvatiti. Danas je, vele, u tom raju nebeskom koji su "skrojili" po svojoj mjeri, divota živjeti.

    Ante Baranić / HANZA MEDIA
     

    'Ovo nitko ne može platit'

    - Ovu lipu tišinu u mom rodnom selu ni'ko platit ne može, ovaj mir... Zatriba li nam nešto, u gradu smo takoreći za 10 minuta. Ali, malo nam šta uopće triba. Imamo svoje kokoši, svoj kumpir, kupus, pomidoru, smokvu, maslinu, vino... Osušimo i pršut i pancetu jer je to tradicija. Nema kuće bez toga - kazivao je Tonći za Šibenski.hr za stolom pod urednom nadstrešnicom, oko koje se oplela vinova loza s bogatim zlatnim grozdovima.

    Složila se i Kosa da selo u odnosu na grad ima mnogih prednosti. Cvrkut ptica ujutro i predvečer, miris trave i zemlje ne osjeti se, kaže, nigdje tako intenzivno kao na Brnjici. A proputovali su ona i suprug zemalja i zemalja, vidjeli mnoge lijepe krajobraze. Tonći je kroz radni vijek bio zaposlen u nekadašnjem "Šipadu". Nije ni Kosa sjedila prekriženih ruku. Godinama su Ljubići radili i u ugostiteljstvu. Konačno je, zaključuju, došlo vrijeme usporavanja životnog ritma. To, međutim, ne znači da posla nema.

    Stečeno valja uzdržati, vrt prekopati, zaći i u vinograd i maslinik... No Ljubići, unatoč svojim godinama, sve to rade s posebnim guštom.

    Ante Baranić / HANZA MEDIA

    - Pogledajte ove kamene ploče. Svojom sam ih rukom prinija i složija - pokazao je Tonći prilaz kući i zaokružio prstom zamišljeni krug od dvorišne ograde do ograde.

    - Ma sve šta vidite sagradili smo malo-pomalo. I još imamo planova. Volija bi završiti zog za balote prid ulazom u dvorište i lipo ga osvitlit da se imamo di okupit i zabavit. Rado bi napravija i bazen da mi se unučad ima di liti okupat. A dođu mi dica sa obiteljima svake nedilje i to vam je nešto najlipše na svitu. Navrate i prijatelji... Malo se, uz spizu i kap domaćeg vina, raspoložimo i napričamo. Evo, jučer je moja Kosa skuvala juhu, bilo je lešeg mesa, ispekla je pivca ispod peke, crvenu papriku, ubrala u vrtlu malo pomidora i kukumara, napravila fažol salatu... Kad znaš da je sve domaće i da u tome nema ništa šta nije prirodno, zadovoljstvo je iznit na stol.

    Ante Baranić / HANZA MEDIA
     

    Teško je odoljeti

    Jedva je Tonći završio rečenicu kad nam se, kao po nekom scenariju koji potvrđuje riječi našeg domaćina, pridružio Stipe Grubišić, prijatelj Ljubićevih. Dok su dogovarali sutrašnji fiš-paprikaš od šarana, klena i sunčice, nove čikolske ribe, obišli smo cijelo imanje i zastali kraj kamene ploče na kojoj se suše smokve. Prizoru je bilo teško odoljeti, a ne latiti se fotoaparata.

    Odmorili smo se u hladovini, na mjestu pod širokom razgranatom koštelom gdje Tonći uživa graditi minijaturne ukrasne kamene kućice. Toliko ih je već poklonio prijateljima da zapravo i ne zna gdje su sve završile. Kosa se zaputila u vrt nabrati malo pomidora. Ovog ih je ljeta, reče, sunce nekako spržilo, pa su plodovi ostali maleni.

    - Ništa zato! Ukusniji su od ijednih kupovnih - stavila je pred nas široku zdjelu punu pomidora. Kušali smo, naravno. Nismo odbili ni fetu pršuta i pancete. Bila bi to prava pravcata grjehota.

    Izdvajamo