Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika ušao je u završnu fazu. Od 29 pristiglih prijava stručni ocjenjivački sud odabrao je deset najboljih.
Ovo su njihove priče.
Iako je hrvatsko svinjogojstvo proteklih deset godina na izdisaju i rušimo sve rekorde po uvozu, proizvođači se ne predaju. Kada su vidjeli da teško mogu konkurirati uvoznoj svinjetini koja po dampinškim cijenama dolazi u trgovačke lance, kao iz inata okrenuli su se starim autohtonim sortama.
U Slavoniji je to crna svinja zvana fajferica, u Podravini čupava mangulica, u Turopolju turopoljska svinja, a na području Banovine, između Kupe i Une, banijska šara svinja. Sve ove sorte u nekoj su od faza zaštite uzgoja kako bi se kasnije od njihova mesa mogli raditi proizvodi koji bi se prodavali pod zajedničkim brendom i postizali bolju cijenu. Zato je i naš kandidat za najboljeg mladog poljoprivrednika Željko Horvat iz Srednje Mokrice kod Petrinje odlučio na imanju udomiti matično stado od 13 krmača i dva nerasta, s kojima ima planove razvoja ekološkog uzgoja u Udruzi uzgajivača banijske šare svinje.
Na projektu revitalizacije uzgoja zajednički sudjeluju Udruga uzgajivača banijske šare svinje, Agronomski fakultet u Zagrebu, Veterinarski fakultet u Zagrebu, Grad Petrinja i Hrvatska poljoprivredna agencija. Upravo ovih dana stručnjaci dolaze u njegovo dvorište, gdje prate razvoj 12 nazimica i tridesetak odojaka kojih je pun obor jer su krmače, njih sedam, izuzetno plodne.
Prošaranost mesa
- Ono što smo dosad primijetili jest da naše šare svinje vole boravak u prirodi, na ispaši ili rovanju u potrazi za korijenjem. Izuzetno su otporne i kod njih nema bolesti karakterističnih za uobičajene hibride. Samo da vidite kako se vole valjati u blatu za toplog vremena... tako se rashlađuju - govori nam Željko. Hladno vrijeme i kiša koja je počela padati baš kada smo krenuli fotografirati svinje bile su novinaru dobar izgovor da ne navlači čizme, pa na suhom s njegovim ocem Stevom promatramo kako se nerast Pančo Villa dominantno prešetava među krmačama i pozira ispred Kriština objektiva.
Dok oni kisnu, mi razgovaramo o karakteristikama mesa jer je očigledno riječ o križancu koji je, prema dostupnim podacima, nastao slobodnim šumskim parenjem turopoljske svinje, domaće bijele svinje i berkšira. S nepravilno razbacanim mrljama, plosnate njuške i velikih ušiju, izgledaju pomalo prijeteći, ali domaćini kažu da su umiljate i vole se maziti i češkati.
- Imaju puno masnoće, a okus mesa je drukčiji, pomalo slatkast, velika je prošaranost mesa masnoćom, što je dobro za pečenje. Od dva krmka - po 240 kilograma - dobili smo oko 150 litara masti. Napravili smo i salame, možemo ih probati - predlaže nam Stevo.
Brendiranje
I kobasice su malo masnije, ali ako se režu deblje znaju biti i sočne. Tek kod sušenog vrata vidi se velika prisutnost masnoće. Veliko je pitanje, razmišljamo, tko će to kupovati jer kupci su navikli na 80 posto mesnatosti, a ne obratno. No, tak’ su nekad jeli naši stari, a još ako je oznaka “eko”, bit će zainteresiranih. Plan uzgajivača iz udruge je zajedničko brendiranje proizvoda i nastup na tržištu. Uz banijsku svinju, planovi Horvatovih vezani su uz razvoj agrarnog turizma. Imaju veliko zemljište uz Kupu, gdje planiraju napraviti turistički kompleks s tradicijskim kućicama, autokampom i šetnicama, gdje bi se gosti mogli opustiti uz Kupu.
- Čekamo kada će se pojaviti natječaj za sufinanciranje iz europskih fondova za razvoj seoskog turizma i nadamo se da ćemo i na taj način uspjeti promicati naš kraj i gastronomske specijalitete iz ekološkog uzgoja. Već imamo gotov projekt seoskog turizma s edukacijskim sadržajima ekološkog i održivog turizma s prodajom ekoloških proizvoda - priča Željko. Pun planova, sa suprugom Katarinom i djecom Stelom, Lanom i Sebastijanom, nada se da neće morati razmišljati o budućnosti svoje djece.
Željko Horvat sa suprugom
- Zato sam se i javio na ovaj natječaj jer želim da se zna i čuje za naš projekt, koji može dati ideju mladima da ostanu i započnu posao na djedovini. Nema se zašto stidjeti onog što su radili naši stari, to treba poštovati i na toj tradiciji pokušati naći i svoje putove za razvoj - kaže Željko. Solidan život uz puno rada omogućuje im već pomalo zaboravljeni sustav uzgoja krava - tele, od kojeg su proizvođači odustali kada su ih različiti ministri nagovarali da se orijentiraju na mliječnu proizvodnju. Cijena mlijeka godinama je padala, a proizvođačima su ostali veliki krediti za velike staje i opremu koju su uglavnom prodavali rođaci i prijatelji političara kojima su iz usta ispadali biseri hvaleći uvozne krave, štale i muzne uređaje. No, mudrošću Steve, glave obitelji, na njihovu imanju ništa nije građeno kreditima.
Odricali se
- Koliko smo imali, toliko smo uložili u imanje. Ima godina kada je to bilo malo, ali i kada smo mogli kupiti i neki veći stroj. Lani smo od dobiti u proizvodnji obnovili krov na štali i napravili ovu ogradu za banijsku šaru od 450 metara, vrijednu 75.000 kuna. Odricali smo se i zato imamo, a sada se nadamo da će za razvoj biti dovoljno novca iz europskih fondova - pričaju nam otac i sin.
Vraćamo se u doba kada je cijeli ovaj kraj dobro živio i kada je funkcionirala kooperacija s Gavrilovićem, koji je bio veliki pokretač razvoja. Neki bi rekli, malo više za stanovništvo koje je nakon Oluje uglavnom izbjeglo. No, kada bilježimo poražavajuće brojke u uvozu mesa, rijetko će se tko sjetiti da nam upravo ti ljudi nedostaju u brdsko-planinskim područjima gdje su se bavili stočarstvom.
Gavrilović je prije dvije godine zatvorio i svoju posljednju mesnicu u Petrinji te otvoreno priznao da svu sirovinu uvozi ili otkupljuje gdje je najpovoljnija. Stevo nam, kao bivši branitelj, kaže da je država pogriješila kada je Georgu Gavriloviću prodala tvornicu.
- Njemu su trebali vratiti staru tvornicu i vlasništvo koje je imao u gradu. A ove nove pogone radili su svi koji su bili zaposleni i slažem se s udrugom branitelja koja je tražila da se poništi pretvorba i da dionice dobiju ljudi koji su tu tvornicu stvarali - kaže Stevo. No, danas u mahom napuštenim kućama po selima žive neki drugi ljudi, koji za stočarstvo nemaju želje, znanja, interesa ni ekonomske računice.
Upravo zato je projekt revitalizacije banijske šare važan za oporavak svinjogojstva kroz tradicijski proizvod koji se može plasirati u ruralnim područjima u okviru seoskog turizma. I tu Željko vidi priliku za razvoj i opstanak svoje obitelji na selu.