PJESME S ASFALTA

FOTO: ISPOVIJESTI HRVATSKIH ULIČNIH SVIRAČA 'Domaći plaćaju bolje od stranaca. Osim kad ti Rus ubaci 100 eura za Kazačok'

    AUTOR:
    • Gordan Zečić

  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2018. u 23:50

Hanza Media

 

Neki su na ulici od jučer, neki cijeli život. Neki od njih sviraju da bi živjeli, neki za zabavu ili da budu primijećeni. Nema grada bez uličnih svirača, tu su otkad je svijeta i vijeka. Najbolji fotografi Nedjeljnog Jutarnjeg iz svojih su gradova poslali slike ljudi koji svakodnevno svirkom na ulicama uveseljavaju svoje građane, besplatno. Ili, ako ste dobre volje, za neku sitnu naknadu, skroman znak da poštujete njihovo umijeće. Brzo se živi i lako ih je ignorirati. Ali, ako vam je stalo do sebe samih, zastanite kojiput, poslušajte. Barem nedjeljom.

Đeri (50) i Šime Galić (65), Split: I da dobijem na lotu sto ijada, ja bi uvik iziša na ulicu

Split, 280618. Ulicni sviraci, Jerri Sime Galic.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Cizmic / CROPIX
 

- E, a radimo jedno osam godina…

- Ma ima više. Zajedno smo ja i ti... ima deset godina.

- E, a ja sam sam… ma, sigurno od kraja rata. Ja sam u gardi bija, ono, dosta dugo. I tako to, vamo-tamo… A nije se imalo šta radit, Bože moj, i onda sam iša probat malo na ulicu, pa… Tako da i dan-danas živim od toga. A kako? Pa solidno, živi se, eto. I guštam. Pazi, da dobijem na lotu, da dobijem, ne znam di, sto ijada, ja bi uvik iziša na ulicu. Ja sam Đeri… E, a ime i prezime… Nek ostane Đeri. ‘67. sam godište, pedeset mi je godina.

- Ja sam Šime Galić, iz Klisa, živim u Splitu. Ovime se bavim čitav život, plešem, pjevam… Imam 65 godina. Pivam i u crkvi, u Trsteniku, Sveti Ivan Krstitelj. To najviše volim. A inače na ulici, ka sad u Marmontovoj, najviše ljudi vole našu pismu čut, dalmatinsku.

Igor Ižaković (33), Osijek: U ovome sam se našao. Bolje mi je nego da sam negdje na minimalcu

Osijek, 290618.
Ulicni svirac Igor Izakovic iz Osijeka.
Na fotografiji: Igor Izakovic.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX
 

- Živim u Osijeku s roditeljima i bakom, koji od primanja imaju samo mirovinu. Išao sam u Osnovnu glazbenu školu u Osijeku, smjer tamburica, a završio sam i jednu godinu tečaja klavira u istoj glazbenoj školi. Po struci sam grafički urednik, ali sam taj posao radio samo pola godine za nekog privatnika kojemu je posao ubrzo propao. Radio sam privremeno i neke druge poslove, ali u ovome sam se našao i sad radim samo to. Prijatelj me nagovorio, svirali smo tri godine zajedno, a sad već osam godina sviram bisernicu na glavnom osječkom trgu. I bolje mi je nego negdje na minimalcu. Sviram svaki dan od 9.30 do 13.30. Ljudi me pozdravljaju, pohvale dobru izvedbu, kažu da im svima popravljam raspoloženje. To ću raditi, nadam se, još barem deset godina. Sviram domaću glazbu, najviše tamburašku, slavonsku, vojvođansku, Zvonka Bogdana i slično… Sviram i dalmatinske, nešto sevdalinki, pa i narodnjaka. Od sviranja na ulici može se živjeti, nekad bolje, nekad lošije, ali ne treba zanemariti da puno vikend-gaža koje sviram s prijateljima, gitaristom i harmonikašem, ne bih imao da me ljudi nisu vidjeli na ulici.

Roberto Bitton (59), Zagreb: Rodio se u Caracasu, služio u izraelskoj vojsci, svira u Ilici

Zagreb, 290618. Ilica.
Kisno i prohladno vrijeme u Zagrebu ne smeta Robertu Bittonu iz Caracasa,Venezuela i njegovoj 6g staroj Rei.Dosao je u Hrvatsku 2000.g na poziv prijatelja Ricarda Luqea frontmena Cubisma, a prije toga zivio je 10 godina u Nizozemskoj,4 godine New Yorka,3 godine Mayamia,4 godine Haife i Jerlzalema vojni rok u Jeruzalemu,Los Angeles 2 godine..Caracas napusta sa 19 godina nakon zavrsetka nacionalne glazbene skole tj Conservatorio Juan Manuel Olivares.Roberto je rodjen 16.10.1959.Roberto svakog dana uveseljava turiste i gradjane kao ulicni svirac.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX
 

- Sviram u Ilici, ispred Oktogona, svaki dan, otprilike od 10 pa negdje do 13 sati. I to mi je dovoljno za život, s time se pokrijemo moja kujica Rea i ja, plaćamo stan na Peščenici, režije. Rođen sam 1959. u Caracasu, u Venezueli, ali sam se davno odselio, nakon završetka nacionalne glazbene škole Conservatorio Juan Manuel Olivares, kad mi je bilo 19 godina. Živio sam posvuda - četiri godine u New Yorku, tri u Miamiju, pa dvije godine u Los Angelesu, još četiri u Haifi i Jeruzalemu, gdje sam tri godine služio u izraelskoj vojsci, deset godina u Nizozemskoj - tamo mi žive bivša žena i sin… U Hrvatsku sam došao 2000. na poziv prijatelja Ricarda Luquea, frontmena Cubisma. Tek sam ovdje postao ulični svirač. Plaćam uredno koncesiju za ulične nastupe, 300 kuna godišnje, ali svi me već znaju, više nitko i ne pita za dozvolu. Na ulici sviram gitaru i usnu harmoniku, ali inače sviram i bas i klavijature. Na repertoaru mi je blues, rock, latino… Hrvatske pjesme manje, jer za to ima puno boljih od mene. Nastupam i kao gost na koncertima raznih izvođača, primjerice Zdenke Kovačiček, Dubravka Voriha ili Valerije Nikolovske, u Kerempuhu, Hard Placeu... Ili kao član trija Explozia Latino. Ali na ulici se bolje zaradi. Imam i stalnu publiku, svaki dan dođu, poslušaju me, plate - oni najviše traže latino glazbu.

Stanoje Jovanović (52), Slavonski Brod: Preživio sam dva infarkta, ali kad ozdravim, vraćam se na ulicu, među svoje

Slavonski Brod, 220417. Ulicni svirac Stanoje Jovanovic rodjen je prije 52 godine u Slavonskom Brodu u kojem i danas zivi. Veliki je zaljubljenik u glazbu tako da svoju harmoniku svira iz ljubavi a ne zbog zarade. Osim sto svojom svirkom zabavlja prolaznike na ulici, svira i na zabavama i festama. Prije 14 godina se rastao, ima sina i kcer. Pati od depresije ali mu sviranje i gledanje prolaznika bas uvijek popravi raspolozenje.
Na fotografiji: ulicni svirac Stanoje Jovanovic ustupio je svoju harmoniku mladozenji Josipu Domoradu da odsvira par taktova svojoj buducoj zeni Danijeli Kuzmic.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
 

- Prijatelju, ulica mi je važna, volim ovaj grad, u njemu sam rođen. Dva infarkta sam imao, teška, jedan prije mjesec, a drugi prije nekoliko dana, i oba sam preživio. I onda kažu da nema Boga. Ali, morat ću na operaciju…

Počeo sam svirati harmoniku po kafanama kad mi je bilo 13 godina, ali sam tek prije dvije godine izišao na ulicu. I to mi je najbolje. Kafana, svadbe, krizme, pričesti... sve je to dobro, čovjek treba od nečega živjeti, ali na ulici nisam radi novca. Imam ja socijalnu skrb, 800 kuna, a na ulici se zaradi za hranu, ali nije to najvažnije. Ljudi su umorni, prijatelju, treba im da se razvesele. Svi me znaju, sviram uvijek tu kod fakulteta. Dođu ljudi s djecom od dvije, tri godine, ja im sviram “Medu Brundu”, “Došo medo u dućan”, a ona se smiju… To se ne može platit. Pitaju ljudi za mene, sad kad sam u bolnici, navikli su. Dođe mi jedna gospođa dok sviram, ubaci pet, deset kuna i ja zahvalim, a ona meni: “Ne, hvala vama što postojite”.

Sviram svašta, zabavnu, narodnu, starogradske. Ali, da budem iskren, najviše volim Šabana i Halida. Volim život, prijatelju, volim ovaj grad i ove ljude. Ako ozdravim, a nadam se da hoću, vratit ću se na ulicu, među svoje ljude. To mi je najvažnije.

PachaMama Street Connection (30 - 35), Rijeka: Domaći plaćaju bolje od stranih turista. Osim kad ti Rus ubaci 100 eura za Kazačok

Rijeka, 280618.
Korzo. Ulicni sviraci benda Pachamama street conection koji sviraju vec 8 godina zajedno u ovom sastavu. Vanja Kauzlaric, bubnjar, Radoslav Ticic, gitara i Jasmin Okanovic truba. Od muzickog obrazovanja, jedino Jasmin Okanovic ima 8 godina osnovne glazbene skole. Raspon godina je izmedju 30-35. Radoslav Ticic jedini nema obitelj.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX
 

- Ja sam Vanja Kauzlarić, bubnjar, zovu me Ličo, a sa mnom su u PachaMami još Radoslav Tičić na gitari i Jasmin Okanović na trubi. Sviramo na ulici u ovom sastavu već osam godina. Svi smo tu negdje između 30 i 35 godina. Inače imamo bend Officer Downs s još nekim ljudima. U početku smo najmanje svirali u Rijeci, najbliže bismo nastupali u Opatiji, ali sad svi imamo drugih obaveza pa manje putujemo. Svojedobno smo potegnuli kamperom od Umaga pa do Hvara. Sviramo sve od Ive Robića do Johnnyja Casha, puno toga samo u instrumentalnim verzijama, iako publika ipak najviše voli pjesme koje i pjevamo. Sad ljudi najbolje reagiraju kad izvodimo “Buđav lebac”, skinuli smo sad “Ni da ni ne” Kawasaki 3pa, dvije Dubiozine stvari... Svi radimo pa nam je ovo dodatni izvor prihoda, ali i najbolja zabava na svijetu. A ulica nam je i dobar izlog - sve nas češće zovu na gaže. Iznenadili biste se, ali domaći plaćaju bolje od stranih turista, nekako im bolje pogađamo žicu. Osim kad nam, recimo, ruski turist ubaci 100 eura jer sviramo Kazačok. Neugodnih iskustava nema puno, ali, primjera radi, u Zadru je jedna gospođa udarila po trubaču jer smo svirali romsku “Đurđevdan” - da šta mi tu sviramo srpske pjesme. Poslije nam je došla i policija, od svih svirača, samo nama, jer nas je žena očito prijavila. Bilo im je neugodno.

Nensi Mitrović (19) i Andrej Elbl (17), Pula: Novi smo u ovom poslu i super je. Glavni motiv nije nam novac nego zabava

Pula, 280618.
Nensi Mitrovic i Andrej Elbl, cura i decko, ulicni sviraci. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Sebelic / CROPIX
 

- Nensi i ja novi smo na ulici, nastupamo tek mjesec dana. I to kad možemo, jer oboje radimo i drugi posao, sad kad je završila škola, ja prodajem na štandu, a Nensi... Zapravo, Nensi je upravo dala otkaz, tako da sad samo pjeva. Ona je moja djevojka i zajedno smo odlučili nastupati na ulici, prvenstveno radi zabave, novac nije bio glavni motiv. Sviramo najčešće kod Zlatnih vrata ili u Flanatičkoj ulici.

- Ja sam iz Berka, sela pored Vukovara, i u Pulu sam došla na fakultet, studirati turizam. Andrej je rođen u Zagrebu, ali čitav život živi u Puli. Oboje volimo glazbu, izvodimo pop i rock standarde, većinom ono što se čuje na radiju. Inače sam pjevala u ženskim vokalnim bendovima, folkloru...

- Ja sam se četiri godine školovao za klasičnu gitaru, dvije godine bas... Izvodimo pjesme na tri jezika, engleskom, španjolskom i hrvatskom. Ljudi se zaustavljaju, slušaju, vole čuti naše izvedbe hitova poput “If I Ain’t Got You” Alicije Keys, “Sweet Child of Mine” Gunsa ili Presleyjevu “Can’t Help Falling in Love”. Još uvježbavamo repertoar. Sad imamo možda 45 minuta do sat vremena, obično set izvrtimo dvaput. Gazde okolnih lokala zahvalni su nam jer im besplatno zabavljamo goste.

- Ali neki su nas već zvali da nastupamo u lokalima, na vjenčanjima... Odličan je ovaj posao, i nakon sezone ćemo vjerojatno prihvatiti gažu u nekom lokalu.


Promo

Izdvajamo