Ovakvi div se više ne rađa. Sad kad se stvori ovi konfužjun, sad kad više ni tu, u konobi, s nama na obidu, večeri, e tek sad san ja svati koja je on megazvijezda bi i šta je on za nas sve tot napravi. Ovi ispraćaj ča se učini, to se nikad nikome neće višje napravit. Ni-ko-me! Novinar, napiš’ i zapameti, to je bi najveći čovik koji se rodija u oviman krajevima - diktira mi u pero najbolji Oliverov prijatelj Goran Prižmić. I, bogami, ne laže.
Onako kako se Hrvatska oprostila s Dalmatincem koji je odletio u legendu, do sada nije ispratila nikoga od političkih i inih odličnika. Ni u Splitu, ni u Veloj Luci, ni usput - na Braču, Šolti, Hvaru... jer nisu to bila hinjena naricanja kakvom dragom vođi ove ili one provenijencije, već spontano okupljanje naroda, ono, “ljudi, ma amo ća svi ispratit Olivera - zaslužija je”.
Čovjek će imati najveće i najljepše karmine na svijetu. U dane žalosti se ne pjeva, ali po Veloj Luci se, eto, svi šoto voće prisjećaju njegovih hitova, osjećaju da je to ono pravo - jače od suza, naricanja i čupanja kose, bolje je ‘uvatit tercu’ nego se drati kuku lele.
Bio je pacifist
Evo, njegove se pjesme čuju na sve strane, neki momci se kupaju i pjevaju u moru Velu Luku, za svakim se stolom priča samo o njemu - “e, bi je pacifist kojeg politika ni uopće zanimala; ako se na koga i naljuti, brzo bi mu oprosti i zaboravi; pa jel se ti spominješ kad je zapiva ono i kad je ulovi ono”...
I tako se, riječ na riječ, stvaraju legende, a one se ovdje znaju vrlo brzo pretvoriti u mitove, stoga je zadnji čas da zabilježimo golu istinu o pjevaču, ribaru, moreplovcu, zafrkantu i prijatelju.
FOTOGALERIJA: Pogreb Olivera Dragojevića
- Jesi ti samo promisli koliko su ga volile sve generacije i šta je on sve otpiva, moj sinko. I koji je to opus, aj, reci mi sad, ko to ima? Evo, vrtidu se danima, hit do hita, i nijedna se ne ponavja, a svaka, moj čovik, svaka boja od boje, melodije i riči da se naježiš - tužan je Goran, a opet izgleda spokojno, kao i Oliverovi najbliži - supruga, djeca, nevjeste, unučad... Jer svjesni su što je za sobom ostavio, i da je vridilo.
Institucija Dragojević, Glazbeni zavod Oliver Dragojević ili muzička škola, pjaca, ulica, Oliver Runjićev, Barčotov, Popin, Jakšin, Gibin... za sve meridijane i paralele, rase, nacije, boje, jezike, jedan i jedinstveni, čovjek emocije koja te, kad je on bio u molu, a ti u bedu - baci u sevdah pa bi cmizdrio - ili te natjera na ples kad s Cetinskim otpjeva “čuvaj me se maaaala, ja san stari morski vuk”. Oliver, taj dragi, mršavi oćalinko, koji se u uvukao u naše živote jednom za svagda...
Njegovo lito
- Toliko slavan, a vidiš ga ka svoga. Bi je toliko jednostavan da to čovik ni moga zamislit. Svakomen bi se on javi, kimni glavon na rivi, nije u njemu bilo nimalo prepotence a mogo je što je tijo, a jel tako? I niko mu ne bi zamiri. U Velu Luku je živi po svom guštu. Ima je svaki dan svoj đir, klapu, običaje. Moga si po njemu uru navijat. Ujutro na ribe, pa doma, i onda u barbira, tot ti je namo doli kod kafića Cesarica, di bi bila isto uvik velika zafrkancija, i navečer u konobu Bata - na večeru i druženje s familijon, Goranom i njegovima. Istina ti je da je samo na moru i u Bate bila njegova Luka, njegovo pravo lito - govori Ivica Borovina, koji se došao upisati u knjigu žalosti u Općini.
- Vidite s koliko poštovanja ljudi dolaze tu da bi ostavili koju crticu, dali do znanja da su volili jednog takvog glazbenog velikana, pjevača čije ćedu pisme pivat i oni koji tek dolaze. Njegova je slava i veličina u smislu traga koji je za sobon otisni - nezamisliva - priča ovaj Velolučanin bez imalo patetike, kao i svi ostali kojima gurnete krušku pod njušku jer, repetiram, ovo nije nikakvi hinjeni ceremonijal u režiji države, Kreše Dolenčića ili kakvog drugog maga za propagandne masovke tipa Sjeverna Koreja - ovo je izašlo iz ljudi samih, same su se okupile otočke klape, došla mu lučka Kumpanija, Torcida užgala baklje.
FOTOGALERIJA: Poznati na pogrebu Olivera Dragojevića
Premda su zastave na pola koplja, a niz kampanel visi velika bandira s crnim florom, zvona tužno brecaju dok kolona ljudi kreće na žalovanje k Dragojevićima Kožama - čini se kako ovo Oliverova publika pjeva za njega, vraća mu za sve što nam je dao na krštenjima, vjenčanjima, dok smo nazdravljali od sreće i opijali se od tuge.
Došla mu je na bis. I u Splitu, i u Veloj Luci, i svuda u Hrvatskoj i regiji, jer on to jednostavno mirita.
Kad sam sinoć vidio djecu u invalidskim kolicima koja plješću dok prolazi lijes s Oliverovim posmrtnim ostacima do njegove kuće, njegove susjede, prijatelje i furešte koji pjevaju “Vjeruj u ljubav” a ne razumiju ni riječi - prošli su me trnci od glave do pete.
Posljednji je put sinoć zabrađeni kapetan koji je jako sličio još jednom zaljubljeniku u more - Jacquesu Cousteauu, uplovio u tu svoju luku koja je bila rezervirana samo za njega, obitelj, klapu u konobi Bata i zafrkanciju kod lokalnog brijača.
Radio iz duše
O tome da za nikakav novac nije htio prekinuti ta čarobna korčulanska ljeta, svjedoči anegdota kad ga je s jahte koja je uplovila u Velu Luku, naš gastarbajter - a dijaspora ga je zbog nostalgije koju je u glasu nosio obožavala - molio da mu kćeri otpjeva “dvi-tri pisme za rođendan”. Podizao je cijenu nastupa u nebesa, a Oliver mu s kraja samo pristojno zahvaljivao, “skužavajući” se: “Svatite me, šjor, liti van ja ne pivan”.
A, pjevao je silno kad mu je do pjevanja bilo. Pjevao je, svirao, od toga živio od najranije mladosti. Držao je koncerte diljem svijeta u godinama kad bi se mnogi na ponudama zahvalili, rekli O.K., sad bi bilo dosta, the end, my old friend, ali on bez publike koja mu se uvukla pod kožu, kao i ona njemu, očito nije mogao.
FOTOGALERIJA: Dolazak katamarana s lijesom Olivera Dragojevića u Velu Luku
- Ti bi se začudi šta je on i koliko pjeva i izvodi, ali samo kad bi za to osjeti potribu. Pa bi doša tot s gitaron - i do ujutro dalmatinske, talijanske, meksikanske, paloma blanka i kukuruku kuuuu, i ne znan ti ja više kako se sve te balade zovu, a ta gitara u rukama, to je bila kada je sresla š njin - spominje se Goran Prizmić koncerata iz šušta i gušta koji nisu bili ništa lošiji od onog u čuvenom njujorškom Carnagie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji, jer je sve radio iznutra, iz duše.
- Ma, to je bilo milina slušat. Šta ti god padne na pamet, e on bi otpiva, koji je god instrument uvatija, na njemu se snaša - pripovijeda Ivo Šeparović, koji je bio pomoćni trener u Hajduka, a evo, sad ga tokalo pomagati prijatelju Goranu da se pripreme za karmine u konobi Bata.
Slavni pivači
Na kraju riječ, dvije o taštini. Je li ga mučila najčešća boljka svih kreativaca, koja, kad te uzme, kad se fibra rasplamsa, umisliš da je s tobom svijet započeo i da će sve radi tebe završiti.
- On je na to bi imun. Znaš kakvi su ti slavni pivači, glumci, ja san jih se tot u konobi nagleda i svi činidu fintu da su ovo ili ono, pretvaradu se da su mali, a umislu da su veliki, nezamjenjivi.
A zamisliš njega, koliko on nije za to mari, kad je on sto puta novinarima priča da ga je sin pita, kad je vidi Mišu da stalno piva na televiziju, jer njegove spotove nisu tako često vrtili: ‘Tata, a jesi ti Mišo Kovač?’ Jel ti sad jasno da mu nije bilo stalo da mu se tepa, da ga se kuje u zvizde, jer on se već rodi kako zvizda. On je bi Oliver.
U kućama će se čuvati memorabilije i uspomene pjevača
Dragojevići će, nakon smrti starijeg Oliverova brata Aljoše i njegove, ostati trajno vezani za Korčulu, otok svojih predaka. Prije sedam godina Oliver je, da bi imao svoj mir, kupio kuću od obitelji Lejdi Oreb na Obali 4, ali više je, kažu, provodio vremena sa suprugom Vesnom na brodu nego doma. Tu su se odmarali djeca i unuci.
Postoji u Veloj Luci još jedna kuća Dragojevićevih, obiteljska, koja je nakon smrti roditelja pripala bratu Aljoši, i jedna koju je Oliver sagradio na brdu iznad Luke, kao i apartmani u Prižbi u koje su investirali njegovi sinovi. Četiri kuće, s onim najmekšim, najmilozvučnijim velolučkim ć, u kojoj će se čuvati memorablije glazbenika koji je obilježio epohu, četiri kuće muzeja u koje će hodočastiti fanovi.