Macmalići ili masmalići, kako ih izvorno zovu na predjelu Tramuntane na sjeveru otoka Cresa, mitska su šumska patuljasta bića iz otočkih pučkih legendi kakve se, u manje-više sličnim varijacijama, s koljena na koljeno prenose praktički u svakom kraju na svijetu u kojem postoje i guste šume, nešto kao leprikoni u Irskoj. Nema u njima ničeg dijaboličnog ni zastrašujućeg - kako ih predstavljaju Cresani, macmalići su dobroćudni i rado će pomoći čovjeku, no ako ih naljutiš bacajući kamenje ili trgajući granje u njihovu prirodnom staništu, postaju prkosni i osvetoljubivi pa putnika mogu uplašiti, navesti na krivi put ili izvesti kakvu bezopasnu psinu. Macmalići imaju crvenu kapicu i plave hlačice, a žive u panjevima, rupama i jamama te, naravno, u mašti.
Na fotografiji: Macmalić, šumski patuljak
Ako s uske ceste koja vodi od Porozina prema gradu Cresu, šest kilometara nakon trajektnog pristaništa, odnosno oko dva kilometra prije Dragozetića, odlučite slijediti tablu koja vas vodi u slabo poznato naselje imena Filozići, srest ćete ih nekoliko. Vješto i maštovito izrađene drvene statue macmalića, prepoznatljive po crvenim špičastim kapama, izviruju ispod snijega na livadama pokraj cestice kojom se zimi rijetko prolazi, odmah dajući do znanja da vas u Filozićima očekuje nesvakidašnja priča. Snijeg je, naravno, daleko od prve asocijacije koju će većina ljudi imati na spomen Cresa, ali Filozići su na oko 320 metara nadmorske visine, gdje snijeg zapada po nekoliko puta godišnje, iako se ne zadržava predugo. Za našeg posjeta bilo ga je 15-ak centimetara, prava zimska idila koja je trajala nekoliko dana.
Najdivniji otok
Cesta pod snijegom do samog ulaza u naselje bila je utabana zahvaljujući školskom autobusu koji je ujutro došao pokupiti 13-godišnjeg Silvanusa, jedinog dječaka koji živi u Filozićima. Njegova sedmogodišnja sestra Mariu, jedina djevojčica u selu, u dvorištu se, ispred jedine kuće u kojoj se živi, igrala s kunićem. U susret nam je istrčala Bela, razdragani mješanac labradora i tornjaka, jedini pas u Filozićima koji nas je poveo do jedine obitelji koja ovdje obitava, Zlatkovljevih.
Igor Zlatkov i njegova supruga Nevenka doselili su iz Rijeke u Filoziće 2005. godine i među 30 kuća, od kojih je u funkciji njih 20-ak, jedino u njihovoj zimi gori peć na drva i grije ukućane. Igor nam kaže da su, kada je 1999. kupio prvu od četiri kuće koje su u međuvremenu obnovili, ondje živjele tri obitelji.
- Sada smo ostali samo mi koji ni s Filozićima ni s Cresom prije toga nismo imali nikakve veze - kaže.
Doista, kako otkriva, nikakvi obiteljski korijeni ne vežu ih s otokom.
Na fotografiji: mjesto Filozići
Zašto Cres? Zato što je to najdivljiji otok, velik je i uglavnom nenastanjen, a opet, relativno se jednostavno i brzo dolazi do kopna i do grada. Godinama sam bio skiper i dobro sam upoznao sve otoke na Jadranu, ali Cres me je najviše privukao. Bilo nam je dosta života u gradu i odlučili smo se preseliti ovamo. Bijeg od civilizacije. Umjesto da vam objašnjavam razloge zašto, dovoljno je da ovdje provedete jedan dan, prošetate, udahnete ovaj zrak i sve će vam biti jasno - priča dok razgledavamo selo staro 120 godina, pravu pastoralnu idilu, u kojem se kriju čak dvije gotičke crkvice, zavjetne kapelice iz 16. stoljeća, vremena prije nego što je naselje uopće postojalo. Igor, koji ima 55 godina, u životu je radio i radi i dalje doista svašta.
Na fotografiji: Igor Zlatkov
Osim što je, kako je spomenuto, bio skiper, godinama je, sve dok je zbog krize 2009. nije ugasio, imao tvrtku za rasvjetu i ton, svojevremeno s čak sedam zaposlenih, s kojom je 90-ih i ranih 2000-ih ozvučio i osvijetlio nebrojene koncerte i kazališne predstave. Školovani je kontrabasist i godinama se bavio glazbom, uglavnom jazzom, proputovao je pristojan komadić svijeta, jedno vrijeme živio u Švicarskoj i to, kako kaže kroz smijeh, na nižoj nadmorskoj visini nego sada u Filozićima.
Nove vještine
S preseljenjem na Cres otkrio je, pak, da u njemu bujaju brojni drugi talenti. Inspiriran svojim prijateljima kiparima, izvještio se u obradi drva (“To je, valjda, oduvijek čučalo u meni”) i danas u svojoj radionici, koju je uredio u jednoj od četiri kućice u njegovu vlasništvu, proizvodi unikatne dizajnerske stalke za pršut, daske za rezanje, zdjele za voće i daske za posluživanje, koje iz godine u godinu naručuje sve više hrvatskih restorana i konoba. Za to koristi više od 20 različitih vrsta drva, uglavnom s područja Tramuntane - među ostalim, tri vrste pistacija, divlju trešnju, murvu, dvije vrste oraha, javor, hrast, lovor…
Također, završio je tečaj za vinara i prilično se izvještio u proizvodnji vina - na Cresu, doduše, nema svojih vinograda, ali ima u najmu jedan hektar u Nadinu pa radi cabernet i merlot, i to dvije kupaže, dva monosortna vina i roze.
- Kada smo doselili, bio sam sto posto siguran da ću uspjeti dobiti koncesiju na pet hektara državnog zemljišta na kojem sam namjeravao zasaditi vinograde i voćnjake. Na tom terenu već 70 godina nitko nije ništa radio. Međutim, moj zahtjev je nestao negdje u ladicama i već deset godina čeka da ga netko izvadi i riješi. U međuvremenu sam se morao snaći - prisjeća se. Vinarska inspiracija bili su mu, kaže, Gorička brda i ono što radi Klaj Rožanić.
Na fotografiji: Igor Zlatkov
Sklon eksperimentima
- Kad sam ih vidio kako rade, sve što sam do tada znao zakrenuo sam za 180 stupnjeva - kaže.
Uvijek sklon eksperimentima, u svojoj konobi trenutačno pokušava proizvesti vino prema metodi koju su koristili stari Egipćani, s puno voća i začina umjesto klasične tehnologije fermentacije. “Oziris” još vrije u bačvi i ishod je neizvjestan, ali Igora takve “igrarije” jako vesele. Zlatkov radi i svoje rakije i likere, poput medice, za koju koristi vlastiti med - ima 13 košnica, što je dovoljno za njegove potrebe.
Osim spomenutih psa i kunića, Zlatkovljevi imaju i jednu kozu, tako da mlijeka, jogurta, kefira i sira nikad ne nedostaje.
Osim što se bavi drvodjeljstvom i enologijom, Igor se prilično ozbiljno bacio u gastronomiju i ugostiteljstvo te je registrirao OPG. Proizvodi, među ostalim, ovčji pršut koji se na Cresu zove udić, a riječ je o danas gotovo sasvim zaboravljenoj poslastici. Nekada je, recimo, udić s palentom bio cijenjen specijalitet u posebnim prigodama. Pravi i kobasice od jelena (kojih, kao i divljih svinja, ima previše na području Tramuntane i cijelog Cresa i već tri desetljeća, kao alohtone životinje, predstavljaju veliku opasnost za krhki otočki ekosustav), hamburgere od ovčetine i druge poslastice, a zahvaljujući uhodanoj robnoj razmjeni s drugim OPG-ovima na otoku, po ostalim hrvatskim otocima te napose na cijeloj obali, u njegovoj konobi uvijek ima zanimljivih delicija domaće proizvodnje.
“Pustinjački” život
Sve kuće obnovljene su bez betonskih ploča, s drvenim gredama i drvenim podovima - u jednoj obitelj Zlatkov živi, jednu iznajmljuju, u jednoj je konoba u kojoj gosti uživaju u Igorovim jelima i vinima, a u jednoj radionica u kojoj, kako kaže, provodi i po 12 sati na dan, od sedam do 19 sati, a ljeti, kada sunce kasnije zalazi, i dulje.
Iako se odluka o preseljenju u Filoziće, gdje su rođeni Igorovi i Nevenkini sin i kći može, na prvi pogled, činiti kao bijeg u pustinjaštvo, život obitelji Zlatkov sve je samo ne pustinjački. U Rijeku odlaze barem jednom na tjedan, puno putuju (za našeg posjeta Igor nam je rekao da se za vikend spremaju u Ilok), k njima stalno dolaze gosti i prijatelji, tako da su rijetko sami u selu.
Iz Igorovih brojnih prijateljstava s glazbenicima, slikarima i kiparima (veliki prijatelj mu je umjetnik Bruno Paladin), koja je njegovao i prije nego što se preselio u Filoziće, rodilo se nekoliko zanimljivih projekata. Inspiriran onime što je vidio u Medeni u Goriškim brdima, kamo je putovao s Paladinom, 2010. je pokrenuo seriju umjetničkih kolonija koje se održavaju na proljeće ili jesen pa je u selu osim hrvatskih umjetnika, ugostio one iz Japana, Kine, Rusije, Nizozemske, Španjolske, Italije, Slovenije…
- Ovi macmalići koje ste vidjeli na putu rezultat su prve kolonije iz 2010. godine. Izradili su ih talijanski umjetnik Robin Soave i slovenski umjetnik Borut Šoša, uz pomoć mene i jednog studenta, jedinog koji se javio za koloniju, Danijela Mateje. Devet komada u devet dana - kaže Igor Zlatkov. Na umjetničkim kolonijama kod Igora uvijek se spajalo ugodno s korisnim pa su, recimo, njegove bačve u konobi oslikane djelima poznatih slikara, njegovih prijatelja. Rezultat kolonija su i unikatne keramičke boce za vino, rakije ili maslinova ulja.
Uz likovnu umjetnost Igor nije zapostavio glazbu pa je tako tri godine, u šumi u Tramuntani, organizirao etno jazz festival.
- Bilo je fenomenalno, sviralo se u šumi, s agregatom. Ali, bilo je jako naporno organizacijski. Sve je bilo na volonterskoj bazi, tako da sam odustao s vremenom. Ovdje su dolazili odlični glazbenici, moji prijatelji, a dolaze i dalje. Bili su tu, među ostalima, Denis Razumović Razz i Henry Radanović, Charlie Jurković… Bio je i Ibrica Jusić na jednoj od kolonija, svirao nam je i pjevao svaki dan. Livio Morosin uzeo je kuću u susjednom selu Dragozetići na tri, četiri mjeseca i tu radio album - kaže Igor Zlatkov.
Na fotografiji: obiteljska kuća
Hedonistički raj
Doista, Igor je Filoziće pretvorio u neku vrstu hedonističkog raja, ali ne napadnog, glasnog i razuzdanog, nego tihog, pripitomljenog, ugodnog za konzumaciju i u skladu s prirodom i svijetom oko sebe. Na katu iznad konobe napravio je, recimo, sobicu za whiskey - Igor je veliki ljubitelj scotcha, odnosno single maltova, i s dva prijatelja redovito odlazi u Škotsku. Na otoku Islay kupili su bačvu tog plemenitog napitka, koji za njih čuva dok ne odleži optimalan broj godina. U jednoj od kućica gradi saunu koja bi trebala biti spremna za iduću zimu.
Iako više ne svira aktivno, u kući i dalje ima instrumente, za prijatelje koji mu navraćaju redovito, bježeći od iste one civilizacije od koje je on sa suprugom pobjegao prije 13 godina.
Interneta u Filozićima ima slabo, signala za mobitel kako gdje, struje za lošeg vremena nestane i po nekoliko sati, ili čak dana, ali Zlatkovljevima to uopće ne smeta. Djeci, rođenoj na otoku, život u Filozićima zasad savršeno odgovara. Školski autobus dolazi do samog sela, a grad Cres je na oko pola sata vožnje.
- Ovo mjesto je neka vrsta filtera, za ljude koji guštaju u životu, u hrani, u vinu, u glazbi, u umjetnosti - zaključuje Igor, a s njegovom konstatacijom teško se ne složiti.