Fenomenalna braća Sinković, Valent i Martin, nedavno su u Linz-Ottensheimu u Austriji obranili svjetsko zlato iz bugarskog Plovdiva, ukupno im je to bilo već peto svjetsko zlato u trećoj disciplini. Nakon što su s Damirom Martinom i Davidom Šainom harali svjetskim vrhom u četvercu, u kojem su u Londonu osvojili olimpijsko srebro, u dvojcu na pariće uzeli su u Rio de Janeiru i prvo hrvatsko veslačko olimpijsko zlato. Kad su u toj drugoj disciplini dosegli zvijezde, sa svojim “stvoriteljem”, trenerom Nikolom Bralićem, odlučili su opet promijeniti disciplinu te su trenutačno nedodirljivi i u dvojcu bez kormilara. Čega god se uhvate, Valent i Martin pretvaraju u zlato koje će, sigurni smo, “iskovati” i sljedeće godine na OI u Tokiju.
Sve medalje s najvećih natjecanja nemoguće je i prebrojati, zagrebački dom njihovih roditelja Zdravke prava je mala “Alibabina pećina” vrijednih uspomena na početke velike karijere. Majka Zdravka i otac Darko uopće nemaju sportski “pedigre”, i Darko u njihovom domu u zagrebačkom Središću, listajući sa suprugom obiteljske albume, ističe tek da voli nogomet koji je rekreativno igrao.
- Ne, nisu u tom smislu nešto pokupili od nas, ali mi smo jednostavno u njihovoj ranoj dobi zaključili da su jaki i spretni te kako imaju to nešto u sebi, zato smo ih vrlo rano usmjerili na sport. Tada smo živjeli u obližnjem Botincu, u ovom stanu u kojem smo sada sami, jer su njih trojica otišli svaki svojim putem, proveli su drugi dio djetinjstva.
Valent Sinković 2004. u Mađarskoj
O kakvim je genijalcima riječ, znaju već i vrapci na granama, malotko ipak zna da su njih dvojica zapravo sasvim slučajno pronašli ono u čemu su najbolji na svijetu.
“Pet, šest godina sam trenirao nogomet. Započeo sam u Zagrebu, nastavio u Hrvatskom dragovoljcu i Lokomotivi, gdje sam bio standardan kao lijevi bek, ali nisam bio neki posebni talent, i nakon jedne ozljede otac mi je savjetovao da se pridružim braći na veslanju. Tada mi je bilo jako žao, ali otac je dokučio da u nogometu i nije važna samo kvaliteta.
Na Mladosti bio vodonoša
Martinu, koji je od Valenta mlađi godinu dana, prvi su izbor bili gimnastika i vaterpolo.
- Gimnastike se gotovo i ne sjećam jer sam bio vrlo malen. Vaterpolo sam trenirao u Mladosti gdje sam bio najmlađi, nisam uspijevao napraviti posebni iskorak pa sam najčešće bio “vodonoša”. Dobro sam plivao, ali sam se među “žapcima” zadržao samo dvije godine.
Iako ga se danas i ne spominje, zaslužan za Valentov i Martinov svjetski uspjeh u veslanju bio je njihov stariji brat Matija.
- On nas je povukao nakon što ga je mama pogreškom umjesto u kajak-kanu klub upisala na veslanje, govore Valent i Martin, a njegove indirektne zasluge ističu i majka i otac.
Matija se u veslanju nije našao onako kao njegova braća te je još u tinejdžerskoj dobi odustao. Danas je najstariji Sinković daleko od “svjetala pozornica” koja su okupirala dva mlađa brata. Otac Darko to pripisuje nekom samo njemu svojstvenom, ali pomalo iskrivljenom i subjektivnom osjećaju za pravdu.
Valent Sinković u kadetskom četvercu Mladosti
- Veslanje je Valentu i Martinu dalo novu dimenziju, bavljenje tako napornim sportom dodatno ih je izgradilo jer su se naučili upornosti i strpljenju. Osobno sam se pribojavao za Martina jer je kao klinac uvijek bio nagao. Iako je imao neku perspektivu u nogometu, Valenta sam maknuo iz tog sporta, u kojem su nezaobilazni i neki “likovi” bez kojih ne može postići uspjeh. Gdjegod se i u čemu god se vrti velik novac, tu ima svega. Najviše mi je zato drago što su se našli u veslanju, koje je potpuno “čisti” sport.
Valent uvijek najsmireniji
Bez uspomena i prisjećanja ničeg nema, možda se ovdje možemo prisjetiti još jednog “genijalca”, velikog komentatora Mladena Delića. Da je, nekim slučajem, dočekao “eru” braće Sinković, sigurno bi ponovio ono što je svojedobno izrekao o velikim slovenskim plivačima Borutu i Darjanu Petriču: “Kako li samo sretno kuca srce majke!”.
Valent u vodi, 1989.
Da, sretno kuca srce majke Zdravke zbog njezinih sinova. Valent i Martin u čamcu dišu kao jedan, kao jedno tijelo s četiri ruke. U mladosti ipak nisu bili takvi, skromno i bez preuveličavanja govori Darko, ne dajući svojim sinovima neku nadnaravnu auru, kako to često vole činiti neki drugi očevi i majke. Za Zdravku i Darka oni su i dalje - sva trojica - samo njihovi sinovi “koji su uspješni u onome što vole raditi”.
Zdravka i Darko Sinković
- Najstariji Matija i najmlađi Martin uvijek su se nešto svađali, a smireni Valent bio je nekako proračunat, i to je koristio za svoje sitne “interese”. “Zavadi pa vladaj”, smije se Darko, prisjećajući se davnih dana kad su Matija, Valent i Martin igrali neke sasvim obične dječje uloge, uloge obične, sretne djece. Da, bila je to obitelj kao i svaka druga:
- Valent se rodio s osmjehom, uvijek je bio nekako najsretniji od njih trojice. Njegova mu urođena smirenost danas pomaže u ulozi “kontrolora” utrka, koje u pravilu završavaju pobjednički. Za Martina smo uvijek znali da će biti “lud”. Imao je samo sedam mjeseci kad je, izazvan bukom koju su napravili zaigrani Matija i Valent, s vrećom za spavanje preskočio ogradu kinderbeta i dopuzao u drugu prostoriju.
Valent 28.03.2004.
Premda su već navikli na pobjede, premda ne strahuju previše za zdravlje i sigurnost sinova, kakav je to slučaj u nekim drugim sportovima, Darko ističe da majka Zdravka uvijek ima tremu prije svake regate. Ispričao je i simpatičnu anegdotu sa SP-a iz Linza:
- Bilo smo gore u Austriji, bili smo prilično daleko od ciljne linije, uvjereni da su Valent i Martin u četvrtoj stazi. No, organizator ih je pomaknuo u petu pa smo sve do ulaska u cilj mislili da jako zaostaju. Sreći nije bilo kraja kad smo shvatili da zapravo imaju veliku prednost i pobjedu u rukama. Da, bili su to teški trenuci...
Matija i Valent na Cmroku 1993.
Puno su takvih teških i bolnih trenutaka u karijeri prošli Valent i Martin. Smireni Valent i vatreni Martin, kombinacija su iz snova, dobitna kombinacija, elita svjetskog veslanja...