Danijel Soldo fotograf je iz Slavonskog Broda, vjerojatno najživopisnijeg i najluđeg, za umjetnika, fotografa ili pisca, te za bogata, materijalno osiguranog čovjeka, najzanimljivijeg mjesta u Hrvatskoj. S druge strane Save je Bosanski Brod - inače riječ brod u imenu grada nije plovilo, kao što bi lakomisleni pomislili, nego gaz, plićak, mjesto na kojem se najlakše pregazi rijeka - i beskrajna tuga bosanske Posavine, ratom raseljene i opustošene, ali i dalje vrlo živopisne zemlje, ludih ljudi i običaja.
Danijel Soldo i Miljenko Jergović
Nekad je to bilo važno željezničko čvorište, pa je i slavonskobrodska željeznička stanica u austrougarska i starojugoslavenska vremena bila jedna od važnijih u pokrajini. Tu su premještani željezničari od ugleda, i tu je, nekim ludim slučajem, moj pradjed Karlo Stubler upoznao moju prababu Johannu Skedel (Ivanu Škedelj). Njezin otac Martin Skedel bio je stolar na željeznici i radio je u Slavonskom Brodu. Karlo je bio mladi otpravnik vlakova u Bosanskom Brodu. Vjenčali su se nekog dana u listopadu 1899. Tada je bio običaj da se u danima nakon vjenčanja pođe u fotografsku radnju, i da se napravi svadbena fotografija. Mladoženja bi obično išao u činovničkoj odori, ukoliko je radio na željeznici, ili u pošti, ili je bio podoficir ili žandar, a mlada je išla u građanskim haljinama, po mogućnosti po posljednjoj bečkoj modi. Karlo, međutim, nije išao u uniformi. Na slici je u tamnom odjelu, u bijeloj košulji, s mašnom pod vratom. Johanna je u širokoj bijeloj haljini. Zamišljam da je to bio njegov stejtment: Karlu Stubleru nijedna uniforma nije bila važnija i veća od čovjeka u uniformi.
Brodski fotograf
Fotografiju nemam pri sebi, tako da ne mogu reći kako se posljednje godine devetnaestog stoljeća zvao brodski fotograf. Nije to bio Danijel Soldo, ali kao i da jest.
Vjenčanje je žudnja za srećom, obećanje konačne sreće. U vrijeme Johanne i Karla vjenčanje je, u pravilu, doživotan i jednokratan čin. Dok nas smrt ne rastavi. Njih dvoje zajedno će ostati sljedećih pola stoljeća, i još koju godinu više. Sto i dvadeset godina kasnije ono što se vjenčanjem zdriješi ne razdriješi se preko groba. Premda je malo onih koji se rastave, i da u sljedeći brak ulaze s velikom svadbom. Drugi se put obično vjenčava tiho.
Fotografiranje je pečaćenje. Svaka je fotografija po jedna smrt. Slikanje mlade i mladoženje te je 1899, kao i danas, bilo slikanje doživotne, grobom potvrđene sreće.
Danijel Soldo već dvadeset i pet godina fotografira vjenčanja. On je od onih fotografa koji su mi po volji, odgovaraju mom karakteru i doživljaju zanata i talenta. Ako si pisac, onda piši sve i piši posvuda, objavljuj u novinama, na internetu, po zidovima, i nemoj nikad pomisliti da na takav način huliš i skrnaviš sakrosanktnost knjige, ako si fotograf, onda fotografiraj na sve načine i u sve svrhe, jer tvoj je poziv, tvoja je misija da imaš svoj mali dućan, i u njemu atelje s tamnom komorom, i da viđaš i fotografiraš ljude u svrhu zabave, života, povijesti i administrativnih potreba, čineći to s najvećom odgovornošću prema tragičnoj biti svoga posla. Fotografirajući čovjeka, svaki put ga malo ubiješ, iako je on uvjeren da si ga upravo učinio besmrtnim.
Soldo je upravo takav: univerzalni fotograf, zanatlija, obrtnik, novinar i umjetnik. Godinama radi za novine, fotokroničar je svoga slavonskog, pograničnog kraja, snima sve što nekome treba snimiti i fotograf je za vjenčanja. Bavi se novinarstvom, umjetnošću i obrtom koji je često prezren među metropolskim fotografima - još i mnogo više među onima koji se zanimaju fotografijom - i koji se, naravno sasvim krivo, smatra sumrakom profesije. Kao kad prva violina u filharmoniji nastupa i kao kafanski muzičar, kad violinu pretvara u ćemane. No što je uzbudljivije od toga?
Samel Bešić s djecom
Počeo je raditi kao fotograf na vjenčanjima u vrijeme analognih kamera i fotografskog filma. U međuvremenu dogodilo se nekoliko tehnoloških revolucija, i barem dva velika prevrata u fotografiji. Prvi se više ticao diletanata i diletantizacije jednog zanata i jedne umjetnosti, a drugi je označio totalni prevrat u žanru. Najprije je osmišljen taj bizarni spoj mobilnog telefona i fotoaparata, koji je omogućio nekontroliranu i pomalo histeričnu navadu slikanja svega i svačega, a najviše samoga sebe. Zatim se pojavila digitalna fotografska kamera, koja je ubrzo sasvim istisnula film, i radikalno promijenila pristup fotografiji i fotografiranju.
U analogno doba, fotograf je, profesionalac kao i diletant, nastojao zamisliti, komponirati i režirati sliku prije nego što bi je snimio, a rezultata bi bivao svjestan tek nakon razvijanja filma i izraze fotografije, što bi često bilo danima i tjednima nakon fotografiranja. U digitalnom dobu fotografija nastaje iz višestruko većeg broja pokušaja, iz stotinu ili nekoliko stotina puta više okidanja, tako što fotograf pokušava uloviti slučajan trenutak u vremenskom protoku. Zamisao, kompozicija i režija i dalje postoje, ali više nisu fiksirani. Fotograf odmah vidi gotovu sliku.
Dodatna oprema
S posljednja dva prevrata dovršeno je ono što je u historiji fotografije započelo još između dva svjetska rata, s pojavom prvih portabl kamera, kojim su se mogli koristiti amateri. Digitalne kamere, pa i telefoni s mini kamerama, toliko su usavršeni, a kompjutorska obrada slika tako je pojednostavljena, da je svakom početniku pružena iluzija savršene fotografije. Naravno, samo iluzija.
I dok je 1899. mog pradjeda i prababu mogao snimiti samo jedan, vrlo stručan fotografski majstor, i to ne na njihovoj svadbi - jer bi takvo što za njih bilo apsolutno preskupo, dok bi od njega zahtijevalo dodatnu opremu, kakvu on u svojoj radnji sigurno nije imao - nego su mu morali doći u studio, danas, u eri Danijela Solde, ne samo da svatko može fotografirati vjenčanje, nego svatko to i čini. Jedva da se među nekoliko stotina sudionika prosječne slavonske ili posavske svadbe nađu neki đed i baba, ili neki ekscentrik, koji neće svo vrijeme škljocati svojim telefonima.
To grdno otežava posao fotografu vjenčanja! Ili uopće ne otežava?
Danijel Soldo govori mi da, zapravo, ne otežava. Ljudi će spremno unajmiti i platiti profesionalnog fotografa, bez obzira na to što si, kao, slikavaju mobitelima, koji im sve više i više pružaju iluziju da mogu načiniti pravu fotografiju. Ili barem imitaciju prave fotografije. I tako je naš svijet stigao do još jednog apsurda: najprije je, prije stotinjak godina, fotografska snimka doživljavana kao imitacija života, da bi u eri digitalizacije i mobilnih telefona nastala i imitacija fotografske snimke. Imitacija imitacije.
Analogna kamera
Ali za Soldu to nije problem. Narudžbi je mnogo, ljudi su spremni dobro platiti, a on, kao veteran u svom poslu, nije više spreman da provede dan i noć sa svadbarima - jer toliko u pravilu traje svaka balkanska svadba: najmanje dan i noć - nego on obavi dnevna snimanja, portretira par, snimi građansku ili crkvenu ceremoniju, a noćni rad prepušta svojim pomoćnicima. Iza sebe već ima oko 1200 svadbi, i ogromnu fotodokumentaciju, koja će jednoga dana, ako to već nije i danas, biti antropološka i sociološka dragocjenost. Na njegovim je slikama moguće pratiti dvije vrste mijena: društvene i tehnološke. Prvih će bivati svjesni oni koji budu sa strane gledali njegove fotografije u dugom vremenskom protoku, dok je druge on sam najbolje mogao osjetiti.
Teže je bilo slikati analognom kamerom, govori, jer nisi, sve dok ne razviješ film, mogao znati što si napravio. I uvijek je postojala mogućnost da ti je propao posao. Ako ništa drugo, nisi znao je li ti mlada trepnula u trenutku okidanja. S digitalizacijom je došlo opuštanje. Iako i dalje postoji rizik da se, recimo, slika nije očitala na kartici. Problem je s vjenčanjem isto ono što ga čini privlačnim za fotografiranje: nema ponavljanja. Sve se jednom dogodi, i nitko ne želi naknadne inscenacije.
Šimun Stojanović i pas Simba
Priznaje da mu se u početku činilo da je fotografiranje vjenčanja krajnja degradacija profesije i nešto čime se ne bi trebao baviti. Pogotovo što je, krajem osamdesetih, započinjao s Prakticom koju mu je donio otac iz inozemstva, kao eksperimentator, oduševljen apstraktnom fotografijom. Po cijelu bi noć namještao svjetlo i kameru, tragajući za idealnom slikom. I obično je bio nezadovoljan onim do čega je došao.
I kako onda takav čovjek završi na snimanju svadbe? Kako onaj moj violinist iz filharmonije završi svirajući ćemane u kafanskoj muzici? Ako ga tome ne odvedu znatiželja i umjetnički izazov, što je rijetkost, i ovog mi trenutka na um ne pada nitko osim genijalnog Jehudija Meniuhina tko je na takav način i iz takvih razloga silazio među ljude, odvedu ga kojekakve, uglavnom egzistencijalne, životne okolnosti. Kod Solde su se, pretpostavljam, stekle dvije: prva, koju mu ja upisujem u biografiju, da je iz svadbarskog kraja, gdje ljudi ginu za vjenčanja, i gdje je tom obredu sve u životu podređeno, i druga, o kojoj sam govori, da je imao stalnu djevojku, koja će mu postati žena, i da je, malo-pomalo, bivao porodični čovjek, s materijalnim i financijskim potrebama porodičnog čovjeka. I onda tako jednom pogaziš sve svoje principe i odeš da fotografiraš vjenčanje pa svadbu. Drugi put je već malo lakše. Treći put sve ide samo od sebe…
U međuvremenu Danijel Soldo se proslavio na toj nekoj, zapravo vrlo čudnoj sceni. Čudnoj, zato što se računa da je sve tu jednokratno. I nitko ne želi imati prevelika iskustva u ženidbama i udajama, premda mnogi takva iskustva steknu. Jedva da još ima takvih koji se samo jednom vjenčaju. Kaže da je tako imao običaj da mladima, onako u šali, govori da drugo vjenčanje radi u pola cijene, i da ga je šest godina kasnije nazvao jedan od mladoženja, i pitao ga važi li mu još uvijek ta ponuda. Soldu je to razgalilo, pa mu je omogućio gratis uslugu.
Naručuju ga širom Hrvatske, po bosanskoj Posavini i u srednjoj Bosni, uglavnom Hrvati i katolici, ali govori da je u Banjoj Luci imao jednu veoma lijepu srpsku, pravoslavnu svadbu, pa onda razgovaramo o tome kako je pravoslavni svadbeni ceremonijal puno slikovitiji od katoličkog… (Pritom, pomalo se i samome sebi čudim kako se u ovo sve uživljavam, budući da, za razliku od Solde, nemam ni privatnog ni profesionalnog interesa za vjenčanjima i svadbama. Nerado ih pohodim, nikad me nitko nije zvao za kuma - vjerujem i da neće - osobno se nikad nisam vjenčavao, a da i jesam, bilo bi to u najstrožoj ilegali. I nema načina, ili ga nisam otkrio, da svoje profesionalne usluge prodajem po vjenčanjima. A svejedno znam razlike između katoličkog i pravoslavnog obreda, znam i kako se vjenčavaju muslimani, a kako Židovi…).
Kada fotografira po inozemstvu, u Austriji ili Švicarskoj, ne vodi pomoćnike, jer bi to bilo preskupo, nego, otpočetka do kraja, slika sam. Težak, mukotrpan posao, u kojemu je, međutim, duboki smisao i same fotografske umjetnosti. Ili, tačnije rečeno, fotografskoga zanata. Svaka je fotografija po jedna mala smrt. I nisu sasvim u krivu bili oni urođenici kada su vjerovali da će im fotografska kamera uzeti dušu. Fotografija mladog i mladoženje, ona koja će biti glavna među svim slikama s vjenčanja, slika je smrti u najljepšem trenutku života. Ili u trenutku koji je projektiran i smišljen da bude najljepši u njihovim životima. Ako sreće u braku i ne bude, kao što je, statistički gledano, najvjerojatnije neće biti, ostaje fotografija koja, sama za sebe, tvrdi i pokazuje nešto drugo. Život vječni i radost vječna postoji na toj jednoj slici s vjenčanja.
Fotografski diletanti
I na kraju, koja je u digitalno doba osnovna razlika između profesionalnih, između pravih fotografija, i milijardi fotografija koje svakoga dana na svijetu načine stotine milijuna fotografskih diletanata? O toj bi razlici svakako trebalo pisati: te milijarde fotografija nikada više ne pregledaju ni oni koji su ih upravo izradili. Jednom viđene, kao smrt na fotografiji, one čekaju trenutak kada će greškom, ili voljom svog autora, biti izbrisane.
ulični svirač Stanoje Jovanović (Slavonski Brod)
Za razliku od tih žalosnih sličica našega doba, profesionalne fotografije se pregledavaju. Tako i one s vjenčanja, što ih je snimio Danijel Soldo. Osim što se pokazuju svima koji na svadbu nisu mogli doći, gledat će ih, povremeno, mladi i mladoženja, sve dok se ne rastave. Na tim će slikama vidjeti sebe u nekoj savršeno preciznoj projekciji trenutka, kakvu diletant može samo slučajno ostvariti. Ali kada je i ostvari, nije u stanju to da prepozna, te da sliku izdvoji među tisućama onih koje nisu trebale biti snimljene.
Pitam Soldu slika li sprovode. Profesionalno ne. Ali u nekoliko ih je prilika slikao. Jednom su ga tako zamolili da slika, jer je pokojnik imao po svijetu mnoštvo rodbine i prijatelja, koji nisu mogli stići na sprovod. Pa da im se pokaže. Fotografija stvara iluziju prisutnosti. Bio si i tamo gdje te nije bilo. Živio si život kojeg nije bilo. Fotografija je, kao i vjenčanje, savršena imitacija života.