To je jutro u zagrebačkom hotelu Porin djelovalo poprilično stresno. Upravo su bili stigli novi tražitelji azila, njih pedesetak, a hodnicima je u kakofoniji odjekivao arapski, farsi i kurdski jezik.
Čulo se mnogo plača, posebice najmlađih, a djelatnici udruga uz pomoć prevoditelja dobrano su se trudili shvatiti tko je ovdje s kime te kako smjestiti novopridošle ljude po sobama koje će im u sljedećim mjesecima predstavljati privremeni dom. Također su popisivali i dijelili higijenske potrepštine, hranu, nešto odjeće. Jedan mladi sirijsko-egipatski par s jednogodišnjim sinčićem, deportiran iz Slovenije gdje je ostao drugi dio njihove obitelji, nikako nije mogao prihvatiti novonastalu situaciju njihova transfera po Dublinskoj uredbi, zbog koje su se mimo svojih planova našli u Zagrebu. S traumatiziranom ženom bilo je teže razgovarati pa se tražio i psiholog, ali kakvu medicinsku pomoć ponuditi onima koji su prošli takvu kalvariju u posljednjoj godini, a sada ne vide izlaz iz situacije u kojoj su se zatekli? Ljudi je bilo mnogo, i svakoga je nešto zanimalo, pa su djelatnici udruga bili rastrgani između pitanja pojedinaca i familija. Tražio se i prevoditelj više, jer ovi izmučeni ljudi više nisu mogli mnogo čekati. Tražio se i djelatnik više, jer u trenutku više nije bilo sigurno hoće li ovaj inače uigrani tim sve iznijeti glatko kao inače. Pedeset novopridošlih ljudi, naime, predstavlja veću grupu od uobičajene, a tada se stvari mogu lako zakomplicirati.
Gužva kod frizera
U lobiju hotela usred te gungule jedan je čovjek organizirao mali frizerski kutak gdje je nudio izbjeglicama šišanje i oblikovanje frizure, ali i brijanje brade te brkova. Improvizirao je stolac i ogrtač za šišanje, koji je dao napraviti od nekakve zavjese, te je s vlastitim frizerskim priborom, brižno prenesenim do Hrvatske, uređivao izbjeglicu po izbjeglicu. Svoj posao radio je profesionalno, posvećeno i, unatoč situaciji, nekako otmjeno. Upravo kao da je na kakvome lijepo uređenom trgu u Kairu ili Aleksandriji.
I tu, oko frizerova stolca, vladao je najveći red. Ljudi su mirno i bez vike čekali na frizuru, a pod nogama su mu se neprestano motala i brojna dječica. Pometali su pod i asistirali mu s priborom. Frizer se, treba li reći, prometnuo tih dana u pravu zvijezdu i baš svi su ga htjeli posjetiti, a zateklo se tu i više stotina duša. Ovaj bi, pak, šišao, štucao brade i brkove te stajao na nogama sve dok bi ga nosile jer znao je, taj dobri čovjek, koliko ljudima u ovakvoj situaciji vrijedi obična, svakodnevna stvar poput odlaska frizeru.
Frizer iz meteža zagrebačkog prihvatilišta za izbjeglice je Egipćanin Ayman, koji je završio prije gotovo dvije godine u Zagrebu. Netko od djelatnika, volontera ili prevoditelja u Porinu - a on ni sam više ne zna točno tko - primijetio je njegovu strast prema poslu pa je uskoro na preporuku završio šišati u jednom zagrebačkom frizerskom salonu na Srebrnjaku gdje je zaposlen i danas. U Hrvatskoj je dobio azil, bio je jedan od 183 potražitelja azila u 2017. godini, a obitelj mu se naknadno pridružila kroz komplicirani postupak spajanja obitelji. Danas sa ženom i dvoje djece živi u jednom zagrebačkom kvartu. Inače, u 2018. godini azil je dobilo 55 potražitelja.
- Moraš doći k meni, dođi da ti sredim bradu - rekao mi je Ayman kratko nakon što sam ga upoznao u autobusu kojim sam sa skupinom azilanata iz Porina krenuo na integracijski izlet u Varaždin. Izlet je organizirala Isusovačka služba za izbjeglice, vjerski utemeljena humanitarna i neprofitna udruga čiji su članovi na razne načine aktivirani na svim izbjegličkim žarištima na Balkanu, kao i u hotelu Porin. Djelovanje su započeli još 1993. godine tijekom Domovinskog rata, a u radu s izbjeglicama posvećeni su psihosocijalnoj podršci i zaštiti, kao i savjetovanju na razne teme te pravnoj, humanitarnoj i duhovnoj pomoći. Također rade na poticanju kvalitetne i dubinske integracije, kakva bi bila i ovaj naš izlet u Varaždin.
Nakon dolaska prvo smo u grupi razgledali grad u pratnji turističkog vodiča. Azilanti su vidno uživali u šetnji varaždinskim trgovima i ulicama, dok im je na engleskom pojašnjena varaždinska povijest i reprezentativni arhitektonski primjerci. Posjetili smo i feudalnu utvrdu poznatu kao i Stari Grad, gdje su najmlađi uživali na prostranim livadama dok su se stariji fotografirali ispred centralne kule i renesansnog dvorca. Izlet kao izlet - bilo je mnogo ljudi, obitelji s djecom i svi su htjeli još nešto dodatno vidjeti ili se fotografirati putem. Zbog toga se često čuo i povik “Jala, jala!”, kojega su azilanti upućivali jedni drugima, a što na arapskom znači “Idemo, požurite!”.
Odličan hrvatski
Još nekoliko “Jala, jala!” i stigli smo na OPG Martinčević, gdje smo imali ugovoren ručak i popodnevno druženje. Riječ je o klasičnom seoskom gospodarstvu s lijepim dvorištem na kojem je i mali nogometni teren, što su najmlađi dočekali s oduševljenjem. Nakon fino serviranog ručka premjestili smo se u dvorište gdje je krenulo druženje, pjesma. Odjednom su azilanti izvukli gitare i bubanj pa se prostorom započela širiti kurdska i arapska muzika, uz ritmično pljeskanje okupljenih. Jedan kurdski dječak guste, crne kose, rođeni zabavljač od kakvih deset godina, sjedio je na prostirci i svirao gitaru, dok ga je pjevanjem pratila sestra. Drugi malci su igrali nogomet, a žene su išle uokolo i - tražeći dozvolu od vlasnice gospodarstva - sakupljale razno bilje i začine. Autobus je potom mirisao na mentu, a činjenica kako su žene brale to bilje dosta govori. Biljke se, naime, vežu uz dom, a mnogi od ovih azilanata za svoj dom uzimaju upravo Hrvatsku i svoju sobu u Porinu ili, pak, stan koji su od države dobili na korištenje.
Na tom prostoru ispred seoskog gospodarstva upoznajem i devetogodišnjeg Mehdija te njegova oca Saida, koji su još 2016. godine stigli iz Irana u Hrvatsku. Mali Mehdi danas govori hrvatski jezik kao rođeni Zagrepčanin i odmah je pristao na razgovor sa mnom. Poveo je i svojega oca, rekavši mi kako on ne priča tako dobar hrvatski, ali kako će mi pomoći s prijevodom budem li htio nešto i od njega saznati.
Dosadni špageti
Međutim, nije bilo potrebe jer devetogodišnji Mehdi mi je rezonom sredovječnog muškarca ispričao njihovu priču, prije nego što se vratio na teren još malo šutirati loptu.
- Nakon što smo prehodali Grčku, Makedoniju i Srbiju, došli smo u Hrvatsku iz koje su nas prebacili u Austriju gdje smo se zadržali godinu dana - započeo je priču mali Iranac koji je rođen u gradu Ahvazu na granici s Irakom, da bi s ocem pobjegao u Europu u momentu kada je ovaj shvatio da je preopasno zadržavati se u toj zemlji.
- Onda su nas vratili u Porin. Tada sam imao sedam godina, a hrvatski sam naučio u par mjeseci. U Porinu je bilo baš puno ljudi, u svakoj sobi je bilo po sedam, osam ljudi više ljudi nego što stane u tu sobu. Jednu i pol godinu nam je bilo baš teško u Porinu, ali onda je krenulo na bolje. Stalno smo jeli špagete. Ja ti inače baš volim špagete, ali ne mogu ih jesti svaki dan jer mi dosadi. Što ti voliš jesti? - upitao me na tečnom hrvatskom taj malac, koji je i prevoditeljska podrška svojem ocu.
- Volim skoro sve, evo ova riža danas mi je bila odlična, a svidjelo mi se i kako je pripremljena piletina. Pričaj mi još malo o Porinu i reci mi zašto ste otišli iz Austrije?
- Otišli smo iz Austrije jer su nam rekli da tata ovdje kod vas ima otiske prstiju, ali ne znam što to točno znači. Ali tamo mi se ionako nisu svidjeli ljudi.
- Hladni su?
- Da, baš hladni.
- A ljudi ovdje?
- Ljudi ovdje su stvarno dobri prema nama, baš doooobri! Nitko nam ništa ne govori ružno, a jedan čovjek mi je u tramvaju jednom dao deset kuna pa sam si kupio sladoled. Puno nam je pomogao i Crveni križ, a i svi ovi ljudi ovdje su nam pomogli - odgovorio je pokazujući na volontere Isusovačke službe za izbjeglice.
- Nedostaje li ti Iran?
- Uopće ne, tamo je ružno, tamo će sad biti rat, a ovdje već imam prijatelje i idem u školu. Ja sam ti treći razred u Osnovnoj školi Gustava Krkleca u Travnom. Znaš, tamo imam puno prijatelja i svi mi pomažu, daju mi puno odjeće, pribora i tako. Često se igramo zajedno na igralištu, ja bih htio biti nogometaš. Inače, moj tata je kuhar, ali on ovdje nema posao. Želio bi otvoriti svoj restoran - ispričao mi je Mehdi pa preveo ocu što mi je upravo rekao, na što je ovaj ponosno kimnuo glavom.
Tada se taj starmali dječak spokojnog tona, kojeg je sila prilika natjerala da razmišlja i govori o stvarima o kojima djeca ne bi smjela nikada govoriti, vratio igrati nogomet na livadu seoskoga gospodarstva. Prethodno sam ga dobro izgrlio, onako kako se grli rođenog brata, a Mehdi nije uspio vidjeti kako sam pritom i pustio suzu.
- Taj mali je prepametan. Mislim da će biti uspješan - rekao mi je netom poslije tog razgovora Amin (38), koji već četiri godine živi u Zagrebu. Nakon godinu i tri mjeseca u Hrvatskoj dobio je azil i stan. Priča korektan hrvatski te mi govori kako je zaposlen u Isusovačkoj službi za izbjeglice kao prevoditelj. U Iranu je bio zavarivač i radio je u jednoj velikoj kompaniji.
- Jednom sam se umalo zaposlio u jednoj kompaniji u Dugom Selu, ali nisu bili zadovoljni mojim hrvatskim. Sada sam bolji - rekao mi je Amin, na što sam pohvalio njegovo služenje hrvatskim jezikom. Rekao mi je kako mu teško idu padeži jer struktura i gramatika farsija to ne poznaje. Srećom, uskoro su ga angažirali u Isusovačkoj službi, s obzirom na to da on govori farsi, a oni nisu imali prevoditelja za taj jezik. Otada je prošao mnoge terene, bio je u Tovarniku, u Bihaću, gdjegod je mogao svojim znanjem jezika pomoći. Hvali mi se kako je danas glavni prevoditelj za farsi. Amin je u Hrvatskoj sam i osjetio sam kako ovdje u pozadini postoji neka doista stvarno tužna priča, no držali smo se “ljepših” tema.
Otvoreni um
- Ljudi u Hrvatskoj su najbolji, svi su otvorenog uma. Prošao sam brojne zemlje na svom putu i ljudi su često prema meni bili hladni. Sada se bavim prevođenjem, ali sam istodobno psiholog. Znaš, bude tu dosta stresnih situacija i dosta negativnih priča. Naprimjer, netko živi s nama dvije godine i onda dobije negativan odgovor za azil. To su mučne scene. Sad sam nedavno bio u Bihaću, bolje da ne znaš kako to tamo izgleda. Ali ima i lijepih priča, vidio si Mehdija i njegova oca. Imamo još takvih - pojasnio mi je Amin, nakon čega smo se svi zajedno uputili u Medžlis Islamske zajednice u Varaždinu, gdje je imam varaždinski dočekao azilante i njihovu djecu.
Povratak u Zagreb bio je mirniji, dječica su od izleta bila premorena i nije bilo ushita kakav je vladao to jutro, nešto prije osam sati kada smo krenuli na ovaj integracijski izlet. Autobus je snažno mirisao na ubranu mentu, a tek se poneki dječji glas začuo kada bi vođa puta pustio njihovu omiljenu pjesmu, naime “Srce vatreno” Nereda i Zaprešić Boysa.
Ne vrijedi pokušati i nadasve teško bi bilo tekstom opisati ili predočiti način na koji su ta mala bliskoistočna dječica na slabijem ili boljem hrvatskom pratila tu poznatu hrvatsku navijačku pjesmu.
Ne, tako nešto ipak bi se moralo osobno doživjeti.
