Bića nastala od kostiju riba, galebova, fazana, sova, od morem naplavljena drveta, hvarskog kamenja, likovi hibridi prahistorijskih i futurističkih kreatura stoje u hvarskom ateljeu Zorana Tadića. Nije čudo da se mjesto zove Fantazam, nomen posveta autorovoj fantaziji.
Otkako pamti Tadić, Starograjanin, kako sebe nazivaju lokalni ljudi, lutao je otokom i kupio kamenčiće, komade drveta, školjke, kosti, ono što bi našao uz more, po šumama okolo. Nije imao pojma što će mu i zašto će mu, do prije petnaestak godina. Koincidiralo je to s vremenom kad se, nakon života po Portugalu, Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj… vratio kući, u Stari Grad.
- Više mi se nije dalo crtati, radio sam neke stvari u plastici, ali i to mi je prestao biti izazov. Odjednom sam shvatio da kući imam kolekciju prirodnog materijala, da od toga mogu raditi. Ne samo po prirodi, materijal sam pronalazio i po restoranskim kuhinjama, tamo sam učio o anatomiji životinja…
U mladosti je na njega bitno utjecala Magda Dulčić, Starograjanka, nedavno prerano preminula strip-crtačica.
Sjedimo u kamenom dvoru uređenu na način da čini dojam interijera, atelje - galerija je u produžetku, ponad nje bačvasti svod što drži terasu iz 16. stoljeća.
Razgovor prekida Čehinja, gleda izložbu pa upita gdje je nestao “maleni bijeli majmun”.
- Već dvije godine je u Parizu, na izložbi, vrijeme je da ga donesem kući - odgovara Tadić, zadovoljan da se mnogi vraćaju u Fantazam, pamte njegove radove.
- Pita za Šimeforskog, to i još jedan rad su u Parizu, u Kabinetu zanimljivih objekata…
Paketi sa svih strana
Razni dolaze u Tadićev Fantazam, a onda, nerijetko, kad se vrate kući, recimo u Polineziju, ili na koji drugi kraj svijeta, pošalju paket, s materijalima za koje im se čini da bi u Tadićevim rukama mogli postati dio zanimljive kompozicije. Šalju sjemenke, kosti, zube.
- Prije dvije godine stiže mi paket iz Indonezije, unutra fotografija, ja i četiri Indonežanke u ovom ateljeu, i priložene nekakve duge sjemenke, izgledaju kao predimenzionirane, prst debele crne špagete… Bili su u ateljeu neki Japanci, kasnije mi poslali rijetke koralje. Ljudi me hrane materijalom, i to kakvim! Više ga ja ne moram tražiti, danas materijal traži mene. Dobio sam glavu delfina. Ili, zovu usred noći da je auto udarilo sovu. Jednom su zvali sa susjedna otoka, kažu: ‘Čuj, našli smo pola dobermana na plaži’, pitam: ‘Pola? Onda je sigurno gornja polovica’, vele: ‘Da, da…’, ta je glava došla do mene i postala dio skulpture koja se zove Korporacijski kanibal; posveta korporacijama koje nas žderu, moć koja gazi ljude - govori referirajući se na stihove Grace Jones. “Korporacijski kanibal” je završio kod švicarskog kolekcionara umjetnina. Tadićeva “Palog cara”, skulpturu koja govori o moćnom koji gazi, pa potom izgubi sve i pada na dno, kupio je nekakav njemački psihijatar.
U Tadića je upravo izložba fotografija dvoje francuskih autora Agnes Durbet Giono i Bernarda Aventina. Giono je unuka slavnog Jeana Giona, autora “Čovjeka koji je sadio drveće”, inače je prijateljica iz djetinjstva Tadićeve supruge, Agnes Badillo. I jedna i druga Agnes su Francuskinje odrasle u Maroku.
Agnes Badillo na Hvar se prije 15 godina doselila s Kariba.
- Bolje od hrvatskog govorim starogrojski, to mi tu više treba - ne dižući pogleda poliže cigar-papir, mota cigaretu. Ipak, razgovor ne odmiče, starogrojski meni ne ide.
- Službeni jezik u našoj je kući engleski - diplomatski će Zoran.
Agnes je na Karibima živjela dugo, no kad joj je kći stasala za studij i otišla u Francusku, i ona je htjela u Europu.
- Karibe je progutao turizam, a i željela sam biti bliže djetetu, ali nikako na kontinentu, već opet na otoku, nekom tihom, neprepoznatu turistima. 1987., kad sam došla na Saint Barthélemy (Sveti Bartolomej), otok u Malim Antilima što pripada prekomorskim departmanima Francuske, na njemu je živjelo 1100 ljudi. Kad sam 2003. selila se na Hvar, na Svetom Bartolomeju je bilo više od 8000 stanovnika. To je postao pakao, to je mali otok, kao četvrt Hvara.
Razočaravajuća potraga
Tražeći novi otok za sebe prvo je otišla na Azore, pa na Baleare … vraćala se svaki put na Karibe, razočarana. U potrazi.
- Na Balearima gotovo da više i nema lokalnih ljudi. Sve su turisti.
Dok je tako tražila otok za sebe, nametnula si je pomalo infantilno pravilo koje bi mjesto našlo u kakvu sladunjavu holivudskom scenariju:
- Pravilo je pravilo, moje je bilo da kad dođem na neki otok, imam svega sedam dana da prepoznam od čega tamo mogu živjeti, ne nađem li kuću u kojoj mogu otvoriti restoran ili imati farmu, kolikogod da mi se sviđalo mjesto - odlazim.
Jedan je dan na Karibima naletjela na prijatelja koji ju je upitao zna li za Hrvatsku. Nije imala pojma.
- Imaju više od tisuću otoka. Ako tamo ne nađeš otok za sebe, nigdje ga, Agnes, nećeš naći - tako mi je kazao.
Odvraćam joj da zvuči kao plaćeni oglas Hrvatske turističke zajednice napravljen za globalno tržište.
- Ne, ne, nikako ne želim raditi reklamu Hrvatskoj. Ja sam kao loš usud, gdje god da dođem za par godina evo ti gomile turista… - pogled upire u njemačke turiste što prolaze po uskoj ulici na koju gleda njihov dvor.
- Zaintrigiralo me ono što mi je o Hrvatskoj rekao prijatelj. Kući sam guglala, isprintala kartu Hrvatske. Prepolovila ju na pola, uzela samo južnu polovicu, ja sam dijete Maroka i trebam sunce. Zažmirila sam, pogodila prstom u Krk. Nisam to mogla ni izgovoriti… Pa, kako ću živjeti na otoku čije ime ne znam reći? Dala sam si još jednu šansu, rekla sam - ovaj put, štogod da lupiš, ideš tamo, vidjeti taj otok - priča je to što prethodi njezinu iskrcavanju na Hvar, u travnju 2003.
- Pročitala sam da imaju 360 dana sunca, kupila kartu… - naslonila je glavu na crni kamen vulkanskog podrijetla, donesen s Brusnika.
- Našla sam, guglajući Hvar, neke Francuze, kontaktirala ih, oni nisu bili tamo, ali su me povezali s nekim poznanicima u Splitu, da imam nekog za obratiti se u toj potpuno mi nepoznatoj zemlji.
U Hvar je trajektom pristala noću. Uzela taksi i otišla do hotela uz obalu.
- Umorna, odmah sam zaspala. Ujutro me probudio zvuk tok-tok-tok, bile su navučene škure, soba u mraku, izvana proviruje sunce, i čujem ribarski brod s onim starim motorom što se pali na kurblu. Toga se još nađe i kod nas, na jugu Francuske.
Nije potrčala iz kreveta, otvoriti prozor, poviriti van.
- Ležala sam, osluškivala. Htjela sam zaustaviti vrijeme. Uživati u tom zvuku. A još baš ništa od Hvara nisam bila vidjela.
Kad je konačno pogledala van, pogled je prošao praznom rivom, “nigdje nikoga, samo bijele kuće, bijeli kamen i more, otok Galešnik ispred… Odmah sam znala da je Hvar taj, moj otok. Sišla sam dolje, shvatila da sam jedini gost u hotelu, konobar je stajao u crno-bijelom odijelu, bilo je nadrealno. Doručkovala sam i pitala konobara bi li mi mogao naći restoran za plaži koji bih kupila ili unajmila. Namjerno sam stigla s malo informacija, nisam htjela puno čitati o zemlji, htjela sam ići za svojim osjećajem, neopterećena raznim kontekstima. Jer, ja znam što mene hrani, što tražim, nisu me zanimale priče drugih ljudi.
Čudna životinja
Išla sam od kafića do kafića i svakom govorila svoju priču, svi su me gledali kao čudnu životinju, razgovarala sam s konobarima, tražila da mi pomognu naći restoran za moj posao. Nije bilo skutera, auta, bicikla za unajmiti, ništa. Jedna mi je konobarica samoincijativno pokazala otok, Jelsu, Stari Grad… Svugdje je bilo prazno, a meni što praznije bivalo je sve ljepše.
- Znači, znali ste da ostajete - pitam.
- Ne. Znala sam da ako u sedam dana ne nađem mjesto za posao, odlazim. Možda zvuči glupo, ali tako je. I curili su mi dani na Hvaru. Nisam ništa uspjela naći. Bio je sedmi dan, pakovala sam se na avion. Ostalo je bilo svega tri sata do polaska trajekta, kad me nazvala recepcionarka i rekla da je dolje čovjek koji mi hoće pokazati restoran na plaži. Otišla sam to pogledati.
Dan je bio kišan, siv, nebo stopljeno s morem.
- Cesta je vodila dolje, dolje, niz brdo, bez prestanka … Razmišljala sam kako bih išta mogla raditi na tako izoliranu mjestu. Dolje je bila crkva i jedna zapuštena kuća. Čovjek i ja nismo govorili niti jedan isti jezik. Pokazao mi je da ga slijedim. Došli smo do plaže. Pokazao mi je kuću, bila je u raspadanju. Plaža je bila krcata smećem, u kući nered, smrad ribarskih mreža… Uvala u koju ju je odveo, sve i za takva dana, bila je - lijepa.
- Sve sam slikala i vratila se u hotel. Rekla sam si - jest da djeluje loše i da je to daleko od onoga što sam očekivala, ali pokušat ću. Recepcionarka mu je prevela moje riječi - da želim to unajmiti i da se vraćam na Hvar za tri mjeseca. Rekao mi je cijenu. Tek sam kasnije shvatila koliko je bila apsurdno visoka. Pristala sam. A on je, kasnije mi je pak priznao, pomislio: Ova je ili luda ili se nikad neće vratiti.
Vratila se. Točno onako kako mu je kazala, 1. lipnja. U ta dva mjeseca prodala je kuću na Karibima, zvala ga da mu unaprijed uplati dio za najam. Odvratio je da nema potrebe, da joj vjeruje, dopalo joj se da ide u zemlju gdje - čovjek čovjeku vjeruje na riječ.
- Kad sam nazvala iz Splita i rekla da stižem za par sati, bio je u čudu.
Sama sa sobom
Dovezla se autom, iz Francuske. Tri puta je promašila mjesto gdje je locirana kuća. “Konačno, kad sam ju našla, mjesto je izgledalo prelijepo, lipanj, more čisto… Cijela obitelj vlasnika bila je u kući, čistila i bojala zidove. Vjerojatno su krenuli onaj čas kad sam ja zvala iz Splita. Bit će da je bilo: ‘Ajmo, ajmo, stiže ona luda Francuzica’. Meni je to bilo još draže, da su tako iskreni, spontani”, pored nje se ispruži istarski gonič, Kesa, nazvala ju je po plastičnoj vrećici, kesi, u kojoj su je pronašli u kontejneru, netom okoćenu.
- Vlasnica, supruga vlasnika, kazala je: ‘Ma, možete vi večeras spavati u kući, ali mi bismo došli sutra da još farbamo, očistimo. Rekla sam joj da nema potrebe. Prva noć u toj kući, kakvagod da jest, u toj uvali, bila je magična, potpun mir. Ležala sam, nisam razmišljala što ću dalje raditi, htjela sam samo uživati, prije no što krenem stvarati. Razumjeti gdje sam to. Prvih dana promatrala sam tih par ljudi u uvali, no nisam s njima razgovarala, plivala sam, bila sama sa sobom. Potom sam počela skupljati smeće, čistiti, vući vreće… Kad sam to odnosila na smetlište, vidjela sam da ima puno odbačenog namještaja, da se nađe zanimljivih komada, pa sam počela obilaziti smetlišta po otoku, tako sam našla krevet, fotelju u kojoj sjedite…”, pokazuje bradom.
- Štogod da vidite ovdje oko vas, sve je pronađeno - dometne Zoran.
Bačene stvari
- Ljudi ovdje bacaju stvari iz 1960-ih, 1970-ih, ono što se po Europi traži. Imam oštro oko, na smetlištu prepoznam svašta. Nakon mjesec dana odmora prenula sam se, morala sam nekako početi zarađivati. Fotografirala sam moj mali hotel-restoran, otišla pred trajekt i stala pored domaćih koji vabe turiste pri iskrcaju.
Ovdašnji svijet nije vjerovao da je strankinja, uporno su joj se obraćali na hrvatskom, nije im bilo jasno da bi strankinja činila isto ono što je za domaće ljeti svakodnevica.
- Kad sam povezla prve goste, rekla sam im: ‘Dođite, pogledajte, ako vam se ne svidi, vozim vas besplatno u Hvar’. Svidjelo im se, itekako. Za vrlo male novce ja sam tamo pružala karipsku uslugu, jer je to bio standard na koji sam navikla, nisam znala da to na Hvaru još nije bio slučaj.” Tako je krenulo. Svi koji su došli - ostali bi. Mnogi bi se, dapače, i vraćali. Tako je i danas.
- Ne mogu sad pobjeći i s Hvara. Ne želim. Bila sam još jako mlada kad sam odlučila da pripadam mjestu koje ja odaberem, nacija, vjera, mjesto rođenja ništa ne govori o meni. Jer, rođena sam u Maroku, ali nisam Marokanka. Francuskinja sam, a nisam iz Francuske. Moji su korijeni od Korzike, Španjolske nadalje.
Kupila sam polje
Pričamo o insularnom mentalitetu koji je, iskusila je, odlika baš svakog otoka: “Kolikogod da se Karibi, Baleari, Azori, jadranski otoci razlikovali, ljudi su zapravo vrlo slični. I svi žele zaštititi svoj otok. Turizmu se ne možete oduprijeti, ali ga možete mudro iskoristiti za lokalni rast koji se neće bazirati na turizmu. Na Karibima ljudi nisu cijenili svoju zemlju, prodavali su strancima taj raj za male novce, a dvadeset godina kasnije ovi su to preprodavali za milijune dolara. Ne znam hoće li ovdje biti isto, ali znam da ne želim ponovo pobjeći. Prvih pet godina sam puno razgovarala s lokalcima, vidjela sam što dolazi, jer sam to gledala drugdje, a oni nisu još bili sasvim svjesni. Postala sam im dosadna, išla sam im na živce.”
Zoran dometne: “Normalno. Ljudi kažu: Oće mi ona furešta punit glovu!”.
- Prestala sam govoriti, na meni je da šutim i radim. Kupila sam polje, sadim, obrađujem. Ima još lokalnih ljudi, pomalo se vraćaju zemlji. Turizam treba upotrijebiti kao izvor financija za nešto životno što će biti naša nadgradnja. Nije na meni da dociram. Lokalni ljudi ovdje ne odlučuju o ništa, odlučuju banke, stranci, zapadnjaci koji vrlo jeftino kupuju budućnost ljudi ovdje.
Konačno, i ja živim od turizma, ali znam da je turizam poput karcinoma. Kemoterapija je agresivna, trebate raditi na uzroku. Ono što se od njega zaradi treba koristiti da ljudi započnu i kakav drugi posao - bilo OPG ili što drugo, da se živi svih 12 mjeseci punim plućima.
Par Tadić Badillo galeriju Fantazam želi otvoriti za izložbe lokalnih ljudi:
- Čitav Hvar pun je ljudi s talentima, ali ne izlažu, drže kod kuće, ne idu van s time, ne vide u tome vrijednost. Vrijeme je tim ljudima dati priliku. Evo, sad kod nas izlažu stranci, ali mi zapravo želimo otvoriti prostor domaćima, Hvaranima. Da se okuraže. Kad nešto od toga prodaju, dobiju novac za svoju kreativnost, to je drugačiji osjećaj. Onda oni zapravo koriste turizam za svoj razvoj, a nije da ih turizam gnječi - govori Badillo.