Ususret svom velikom koncertu na zagrebačkoj Šalati 1. lipnja, legendarni rocker Goran Bare najavio je svojim vjernim obožavateljima spektakl u glazbenom i produkcijskom smislu.
Na pozornici na dvije razine, koja uključuje i šetnicu kako bi Bare mogao komunicirati s publikom, bit će više od 25 glazbenika, a u osam pjesama pratit će ga i orkestar. Tijekom razgovora u kojem je naglasio koliko se veseli skorom nastupu, ali se i osvrnuo na neka aktualna događanja, otkrio je i kako je zbog glazbe ostavio perspektivnu nogometnu karijeru. Iza njega je i veliki koncert u Tvornici na kojem je promovirao svoj posljednji album “Nuspojave”, a publika koja ga je tamo slušala, s istim ulaznicama dolazi i na Šalatu.
Kako bilo, Goran Bare sugovornik je koji nema figu u džepu, a isto tako je muzičar koji ne trpi kompromise pa je svojedobno i gotov album bacio u smeće.
- Nema kod mene kompromisa, ili je preloše ili predobro - kratko se opisuje.
Na ovogodišnjoj dodjeli Porina Bare je odnio kipić za najbolji rock album godine, a manifestaciju je iskoristio i kako bi se, na sebi svojstven način, obračunao s Ibricom Jusićem. U nekim medijima se pisalo kako je zapravo Petar Grašo bio na tapeti, no Bare je razjasnio nesporazum.
- Ibrica me posebno iznervirao 2002. godine kad mi je zajedno s gradonačelnicom Dubrovnika, jer je tamo bio Porin, dodjeljivao nagradu za rock album godine. Šuica se normalno ponašala, no taj Ibrahim je pitao svog psa da li da mi da Porin. Nemaš ti što pitati trebaš li mi dati Porin, nego mi ga imaš dati. Sad je našao novog psa, koji izgleda još gore od onog prije, tako da sam se uplašio. Mislim da ima neki fetiš na pse. Uglavnom, ove sam mu godine pokazao srednji prst, to je bilo par sekundi, a onda se to razvuče po medijima. S Grašom nemam nikakav problem, novine pišu gluposti. O Petru Graši ne razmišljam i nemam što pričati o njemu - rekao je Bare.
Iako se pisalo kako bi, nakon godina i godina provedenih kao podstanar u Zagrebu, od Grada kao zaslužni umjetnik trebao dobiti stan, Bare se i uselio u novi stan, no ponovno onaj podstanarski.
- Nije mi se još sve posložilo. Ušao sam u novi stan, naravno podstanarski. Izgleda da ću biti cijeli život podstanar i prije ću umrijeti i prije će Isus sići s križa nego ja dobiti novi stan. Moj je menadžer dao sve papire i čak je gospođa koja je primila njegovu mapu bila toliko oduševljena da je sad koristi kao pokazni materijal i svima govori kako to treba raditi - tvrdi Bare.
Kroz razgovor o aktualnostima dotaknuli smo se i Micka Jaggera i njegove operacije srca.
- Hvala Bogu više, ja sam se čudio kako već nije bio. Idiot, ako mene pitate. Ja Stonese ne slušam od 1982. kad mi je bilo 17 godina i to je bio posljednji album koji donekle vuče na Stonese, a ostalo je sranje - smatra Bare.
Često naglašava kako nikad ne radi albume po istoj špranci, a nakon hvaljenih i nagrađivanih “Nuspojava” već je u pripremi novi. Svaki je, otkriva, odraz njegova trenutačnog psihičkog stanja.
- Ovo će biti malo otvoreniji album, ne toliko zatvoren kao prošli. Bit će mračan, ali otvoreniji. Producent i ja ćemo se sastati i onda dogovoriti oko aranžmana i ulaska u studio, kad bude vremena. Cijelo ljeto smo prebukirani, tako da ne vjerujem da ćemo na ljeto ići u studio jer ljeto je na vratima i počinje Šalatom. U poslu kojim se bavim vrijeme jako brzo prolazi, ali volio bih da album snimimo ove godine. Imam skice pjesama, ali to još nije to - najavljuje.
U životu mu, kaže, ne manjka prijatelja, ali nitko od njih nije s glazbene scene čiji je, tvrdi, izdvojeni pripadnik.
- Ne vidim tamo nikoga zanimljivog. Posljednji put kad sam bio oduševljen nekim bio je to Urbanov album “Žena dijete”. Što se tiče mlađih izvođača, to je, nažalost, toliko loše da ne mogu vjerovati. U njima nema ničega, to je toliko prazno. Ispričavam se čitateljima, ali to je moje mišljenje. Vidio sam nekoliko tih nagrađivanih bendova, ali to je toliko bez vatre, bez ičega. Vatru moraš imati, kao u onoj pjesmi “Original Fire” od Audioslavea. Taj tekst govori sve. Sve umire i prolazi, ali ta vatra ostaje. Na svu sreću, vatra u meni još uvijek gori - siguran je.
Prije obaveza koje ga čekaju na ljeto otići će se opustiti na moru, no i kad se odmara, Baretu ne manjka inspiracije.
- Otići ću šest dana na more prije ovog derneka koji me očekuje tijekom ljeta, da skupim energiju. Na moru se uglavnom kupam, plivam, a kad sam doma, pišem pjesme, kad me pukne ideja, brzo otrčim, odem u lokal. Budući da sam se vratio u stari kvart, gdje sam živio 12 godina, napokon sam miran. Tamo me nitko ne napada i ne viče: “Ej, legendo”. No, dogodila mi se nevjerojatna stvar.
Čekao sam prijateljicu, koja je trebala doći vidjeti stan, pred ulazom u zgradu. Prilazi mi čovjek i zamoli me može li me njegova baka, koja ima više od 90 godina, upoznati. Žena me zagrlila kao da sam joj sin. Skoro sam se rasplakao, a mene je teško rasplakati. Ali ovo je bilo divno. Velika je to razlika od razularenih obožavatelja. Nikome ja neću odbiti ništa ako me lijepo zamoli. Ali, ako vrišti, galami, ako je idiot, onda mu kažem da se makne - objašnjava Bare.
Nikad ga materijalne stvari nisu privlačile i nikad zbog toga u životu nije radio ustupke. Nikad nije pogazio svoja načela, niti je snimao samo radi novca. S druge strane, ne žali ni zbog jedne stvari koju je napravio u životu. Impresivnu karijeru obilježili su brojni usponi i padovi, a kao jedan od najtežih trenutaka pamti koncert u Ljubljani koji ga je zamalo stajao života.
- Najgori moment karijere dogodio mi se u Ljubljani 1992. kad sam si nenamjerno rasjekao arteriju. Vidio sam ljude kako na koncertu padaju u nesvijest, a nisam znao zašto. Padao mi je mrak na oči, a nisam skužio da je to krv. Iz glave mi je šikljala krv 50 centimetara u zrak. Razbio sam si bocu o glavu, ali nisam to dobro napravio, onako kako znam. Ljudima je to bilo strašno. Problijedili su i padali u nesvijest, a ja sam mislio: “Jesam li toliko fatalan?” To mi je najgori moment. Najboljih ima puno, zapravo je to cijela moja karijera - kaže Bare.
Kad su životne situacije u pitanju, najteži trenutak bio mu je gubitak supruge koju je obožavao, a najbolji, pak, njegov sin koji je izrastao u uspješnog mladog čovjeka
Kad su ambicije za budućnost u pitanju, glazbenik planira još brojne autorske albume, ali i jedan album pjesama koje su mu drage, a nisu rock.
- Iz gušta. Bili bi tu “Je ne regrette rien” od Edith Piaf sto posto, pa “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”, što sam pjevao u “A strani”, pa “Something’s Gotten Hold On My Heart” Genea Pitneyja... Moram napraviti listu, imam još puno ideja - napominje.
Mnogim svjetskim glazbenicima Bare se divi, a kad su u pitanju njemu najveća imena ovih prostora, nema previše dvojbe.
- Što se domaće scene tiče, tu su mi najbolji Arsen Dedić i Partibrejkersi. Ovo je ipak mala zemljica, a nekad nas je bilo 20 milijuna, u takozvanoj regiji. I jako poštujem Srđana Gojkovića Gileta, i to je to - zaokružio je.
Kroz svoju karijeru nije imao puno dueta, a čini se da se u takve suradnje više neće niti upuštati.
- Ne možeš duet silovati. Ako postoji mogućnost da se napravi nešto dobro, onda O.K., ali gurati zato što je netko popularan, ne. Ne vidim nikoga. Imao sam ne znam koliko ponuda, svi traže duete. Odlučio sam da to više ne radim. Ne znam ni zašto sam to prije radio. Ali, opet kažem, ni za čim ne žalim. Čak i ono ružno ti donese nešto dobro, neko iskustvo, nauči te nečemu - kaže Bare.
Sreće u ljubavi, tvrdi, nikad nije imao, pa je trenutačno sam.
- Imao sam nešto, ali više nemam. Općepoznata je stvar da ja sa ženama ne mogu dugo izdržati. Težak sam čovjek, na moju žalost, jer sam bolestan. Depresivan sam i ljudi me jako teško mogu pratiti, pa stalno dolazi do sukoba. Posljednja žena koja je bila sa mnom, bila je najdulje. Četiri, pet mjeseci - otkriva.
No, nepoznata i gotovo nevjerojatna je činjenica da je Bare bio potencijalna nogometna zvijezda, a njegova pozicija bila je - srednji vezni.
- Trebao sam igrati za juniorsku repku i Hajduk, jer sam i inače hajdukovac. Budući da mi je tata Dalmatinac, kad se ulazilo u našu kuću, bila je golema slika poznate Hajdukove generacije koja je uzela četiri prvenstva, pet kupova: Oblak, Karuzović, Buljan, Jerković, Šurjak, Žungul... Ali, ipak sam se odlučio za glazbu. Kad sam prekinuo trenirati s 14 godina, dolazili su mog tatu moliti da me nagovori da ostanem. Nisam prisustvovao tim razgovorima, ali ne možeš dati novac, a sin neće. A ja sam rekao ne.
Danas roditelji odvedu dijete na trening pa idu po njega, a ja sam s 11 godina otišao sam. Svako je ljeto tada vinkovački Dinamo pozivao sve zainteresirane klince da dođu pa će oni izabrati talente. Došle su stotine klinaca. To je bilo drugačije vrijeme, klinci su sami dolazili. Sjećam se da me trener ubacio i rekao da više ne moram igrati, da sam primljen. Na jednu stranu smo stali mi koji smo primljeni, a na drugu oni koji, nažalost, nemaju dovoljno talenta - prisjetio se.
Kao ljevak počeo je igrati kao lijevo krilo.
- Tu sam razvaljivao, ali mi je bilo dosadno stalno biti na krilu i čekati da ti netko da loptu. Pa sam onda igrao, kako se tada zvala, lijevu spojku, onog koji nosi broj 10. Tu imaš loptu i tu dijeliš napadačima, to mi je bilo puno ljepše. Onda mi je i to dosadilo jer opet nisam dovoljno dobivao loptu i onda sam predložio treneru na jednom treningu ako mogu igrati srednjeg veznog. U većini slučajeva, ako si talentiran i imaš finu nogu, to je to. Samo onaj koji prima treba biti isto dovoljno talentiran. Nogomet je zapravo sličan svim tim grupnim igrama. Ako se ne kužite, tu nema ništa. Točno sam znao kome treba dodati - naglašava Bare.
Ali, nogometna karijera trajala je tek tri godine.
- Nisam imao tamo društvo, nisam se imao s kim družiti. Onda mi je bilo bolje otići. Muzika me uzela već s deset godina, prije nego nogomet. Ja sam nogomet igrao iz zajebancije. Počeo sam jer sam htio igrati nogomet na onoj pravoj razini. Imaš suca, dresove, prave kopačke, pravu loptu, pravi teren, zbog toga. Ne zato što sam htio biti nogometaš, nego igrati nogomet kakav gledamo na televiziji. Htio sam osjetiti miris pokošene trave na golemom terenu i osjetiti slobodu dok imam loptu.
Klinci jako vole organiziranost, to malo koji roditelj zna. Klince treba organizirati. Kad sam bio mali, s pet godina, htio sam biti izviđač jer sam bio zapušteno dijete i htio sam da napokon negdje bude nešto organizirano. Kad sam se probudio i vidio da nema nikoga oko mene, u čemu sam spavao, u tome sam izišao van i cijeli dan bio u tome. Mi smo bili klinci iz ulice. Nisam išao u vrtić, ne znam iz kojeg razloga. Ja sam bio toliko ljubomoran na tu djecu koja su se igrala, imali su taj vrtićki prostor s ljuljačkama, pijeskom, imali su marende, išli su spavati, sve fino organizirano. Mi smo bili zapuštena sirotinja i stajali smo na ogradi i zavidjeli im - ispričao je Bare nepoznate detalje svog djetinjstva.