Kad mi je moj sin Filip rekao da je dobio ulogu, bila je to više nego sreća. Neću reći pravda... nego nešto najljepše što mi se dogodilo u dugo, dugo vremena.”
Dok to izgovara, glas Gordane Gadžić, glumice, supruge pokojnog Ivice Vidovića, prvi put nije onako glumački siguran kao domalo. A nije da nije imao zbog čega zadrhtati i prije, dok je govorila o svom životu. I nije da je ovo neki sasvim običan stjecaj okolnosti, čak i za nekoga tako... pa, unatrag gledajući, tako neslomljivog poput Gordane Gadžić.
Novosti su, dakle: kod izdavača je, dobrim dijelom njezinom rukom napisana, monografija o Ivici Vidoviću, nekih 500 stranica o glumačkom protagonistu najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih filmova, serija i kazališnih predstava 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Zatim: u njenom teatru, “Rugantinu” - nova predstava. A ljupki Filip, 26-godišnjak, njezin sin iz braka s Vidovićem, zaigrat će 30. prosinca, premijerno, u predstavi “Ciganin, ali najljepši” u zagrebačkom HNK ulogu Sandija. Gledat će ga... što reći? Cijeli Zagreb. Svi sretnici koji su za tu večer uspjeli nabaviti kartu. HNK je “in”, “Ciganin” je “in”.
U stan dolazim navečer; prostor je spokojno osvijetljen, uređen za miran život, za obitelj, odmor, bez interijernih ispada. Tu je obitelj živjela i zadnjih deset godina života Ivice Vidovića. Filip je, ima nekoliko mjeseci, počeo samostalan život. Dok razgovaramo, ulazi kći Ana, tiha kao mišić, studentica. Nestaje u svojoj sobi - izišla je u osam sati. Dok smo završili, Ana je zaspala.
Gordana Gadžić rodila se u Beogradu 1955. godine. Mama, koja stjecajem okolnosti nije razvijala svoj talent, bila je u privatnom životu “jedno izuzetno dramsko lice”. Gordani je gluma došla iz obožavanih knjiga. “Mogla sam završiti i medicinu, bila sam strašno odgovoran đak, ali to mi je bilo tako straight, pa sam pomislila - ako za nešto imam dara, možda je to gluma. Pa da probam.”
Upoznavanje kod Tadića
Upisala je Akademiju, i neki od filmova koje je snimala već od 1980. danas imaju kultni status: “Dečko koji obećava”, “Uvijek spremne žene”, “Talijanska kanasta”, “Stepenice za nebo”. Beograd je bio jako živ u to vrijeme, došli su ‘praški đaci’, nezavisne filmske produkcije napravile su bum. Igrala je kod Markovića, Radivojevića, Baletića. A ona i Ivica upoznali su se “kod Tadića”, za snimanja filma “Čovjek koji je volio sprovode”. Ivica Vidović već je bio odigrao velike uloge, a imao je i dvije bivše supruge, glumice; iz braka s Mirjanom Majurec i sina Luku. Gordana je bila u velikom glumačkom usponu.
Zoran Tadić, koji je gledao sve što se moglo gledati, otpočetka ju je imao u fokusu za ulogu. “Tako je počelo. Nekako se poklopilo vrijeme moje, imala sam 33 godine, vrijeme Ivičino, on je imao 49, i, na pola filma sam se zaljubila.”
Prizor iz filma 'Dečko koji obećava'
Nakon toga vratila se u Beograd, i živjeli su, kaže, vrlo sretno na taj način neko vrijeme. Njoj je trebalo 4 sata i 15 minuta od “kuće do kuće”, od njezina iznajmljenog stana u Beogradu, do Ivičina u Zagrebu. “’Matoš’ je bio divan vlak, čitaš Danas, sretneš gomilu ljudi, i već je Novska.”
Ali jako brzo su to postale godine kad se na relaciji Beograd - Zagreb nije moglo uopće živjeti, a kamoli “sretno”. Relaciju je trebalo zamijeniti adresom.
“Povijesni val te povukao tako kako te povukao, neki su se definitivno razdvojili, a neki se spojili. Često pomislim da smo imali povijesnu priču bez rata, tko zna, možda bismo tako i nastavili... bilo je jeftino odustati. Zatim, Filip je rođen 1991., u svibnju. Bili smo u velikoj ljubavi, i meni je bilo nezamislivo da naše toliko željeno dijete nema i oca i majku. Nitko nije znao kako će se povijest dalje odmatati.”
U kazalište “Marina Držića” pozvao ih je Hrvoje Ivanković, koji je tada ondje bio dramaturg. Na godinu dana. Tako je trebalo biti, ali nije. “Po Dubrovačkom vjesniku je krenulo, najgroznije, što mene ne bi uplašilo, da ljudi s kojima sam do jučer sjedila u kazališnom kafeu nisu sjedili sve dalje od mene. Tadašnji ravnatelj, Marin Gozze, napisao je jedno pismo da nas, ni krive ni dužne, obrani, ali nitko nije htio stati iza toga. Nije me bilo strah. Uostalom, svi su živjeli u strahu. Ali kad shvatiš da si neželjen, spakiraš se i odeš. Nebitno je bilo koja je glumica to pokrenula, bitno je da su drugi šutjeli.”
U Zagrebu su živjeli... a, grozno! Godinama. Prvo, elementarna egzistencija. Drugo - što će biti s njom? Ivica je primljen u ansambl Gavelle, to su bila vremena kad je plaća bila 200 maraka, a hladnjak koštao 800. I onda se, kako kaže Gordana, “dese čuda”. Marina Matulović Dropulić dala im je na korištenje gradski stan. Sve ostalo bilo je financijski nedostižno. Borili su se za kruh i pelene.
“Bila sam zaprepaštena odnosom kulturnih krugova prema osobi s tim backgroundom, tom karijerom. To se vidi i kroz moju knjigu - što je igrao do 1990., što nakon 90., kakve minijaturne uloge! Uredno ih je odrađivao. U ITD-u ne postoji, u splitskom HNK imao je ugovor da godišnje napravi jednu premijeru - i to je nestalo... Sve se promijenilo - država, sustav, mjesto kulture. Mnogo glumaca koji su prije bili nešto, postali su “ništa”, nije to samo Ivičina priča. Sigurno je sve imalo veze s tim što sam ja došla, ali ne želim to stavljati u prvi plan.”
Djeca su zdrava
Djeca? Nisu mogla ne osjetiti. Ali izrasli su u zdravu djecu, naglašava. Suprug i ona su se jako trudili, pogotovo dok su Filip i Ana bili mali, da budu jako zaštićeni. Možda i prezaštićeni. Kasnije su se njihove spoznaje širile, shvaćali su stvari, vjeruje da su došli do zdravih zaključaka... “Vole ljude, imaju vjere u ljude. Pogotovo je to kod Filipa izraženo. Ali ni on sa svojih 26 godina nije više ‘nevin’, ima značajne ožiljke. Koje, rekla bih, dobro nosi”, govori Gordana. Godine 1998. ona i Ivica osnovali su teatar Rugantino. Tad su već bili stali na noge. Prva predstava - “Ay, Karmela”. Vidović i Gadžić u glavnim ulogama. Uspjeh! “Zahvalna sam, taj teatar je othranio našu djecu. Napravili smo nekoliko u društvenom smislu važnih predstava. I sad kad je sve prošlo, i gorčina i muke, shvatiš, ovdje nisi željen. Ja sam ovdje neželjena, to je dijagnoza. Ali ima smisla to što sam radila. To je teško, ali drugog izbora nisam imala, ili nisam za drugim izborom posegnula...”, zaključuje.
Sin Filip ima 26 godina i čeka ga vlika uloga u zagrebačkom HNK
Odmah nakon suprugove smrti počela je raditi na knjizi. Skupljala je fotografije, došla do čudesnih stvari. To ju je smirivalo. Na prvu godišnjicu smrti napravili su izložbu fotografija. Materijal ju je uvlačio.
Monografiju je radila nekoliko godina. Možda i predugo, priznaje. Nije znala u što se upušta kad je ušla u taj rudnik, a nije ušla olako jer je perfekcionist, trebalo je naći ne samo materijal, nego i sredstva, ljude koji će obraditi određena područja... Najviše ju je izmučila struktura, dramaturško slaganje. “Vukla me moja ideja, drukčija, zakovala sam se. Shvatiš to kao životnu misiju.”
Zadovoljna je. Oživjela je priču Ivice Vidovića kakva je bila doista. Mnogo toga i sama naučila.
Prvih deset godina karijera mu je bilo vrlo tiha, s malim ulogama. To dugo neprepoznavanje ju je šokiralo, nije bila svjesna tolikog vremena. “Ja sam sa deset godina karijere došla u Zagreb, a imala neku glumačku biografiju...” prisjeća se.
A onda - eksplozija u sva tri medija. Počelo je s filmom, praktički slučajno dobio je kod Vrdoljaka ulogu u filmu “Kad čuješ zvona”, zamijenio glumca na sam dan snimanja. Nikad nije rekao kojeg je glumca zamijenio, samo - netko se nije pojavio. Krešo Golik sugerirao je Vrdoljaku da proba s Vidovićem. Krsto Papić snima “Lisice”. Živojin Pavlović - “Zasedu”. Karijeru mu više nije moglo spriječiti ni to što je “Zaseda” bila prikazana u Puli, u maloj dvorani, 1971., a onda bunkerirana sljedećih 15 godina. Film i uloga Ivice Vidovića postali su ono o čemu se govori. Pa Makavejev, pa Fadil Hadžić i “Idu dani”. Pa 1973. i “Kužiš stari moj”, pa Servantes u “Malom mistu”. Ivica postaje i medijsko lice. “Pisnik” iz Malega mista!
Dosta više tog Servantesa
“Gotovo nema intervjua u kojemu ne opisuje koliko mu smeta što stavljaju znak jednakosti između njega i Servantesa, zato što je njegova prva glumačka misao bila kazalište. Glatko bih mogla biti samo filmska glumica, da je bilo sreće”, pokazuje mi Gordana Gadžić, uz te riječi, dvokrilni ormar pun dokumentacije: ITD, Gavella, HNK, film, televizija...
Htjela je da se vidi odraz vremena na jednu karijeru i jedan život... i obratno. Vidi se to i kod drugih autora u knjizi - od fantastičnog Jergovićeva uvoda, do Davora Ivankovića ili Damira Radića, kaže. I Dubravka Rakoci, slikarica, grafička urednica jako se naradila. Školska knjiga dobila je gotov proizvod. I - kad ćemo sve to vidjeti?
“Nekako sam u zadnje vrijeme jedva čekala da to ‘ne bude’, jer smo radili i predstavu, ‘Da umreš od smijeha’, u Rugantinu. Izišla je polovicom studenoga. Tekst se dugo stvarao s cijelim ansamblom. Htjeli smo od jednog američkog pisca, s temom iz 80-ih, spleenom 80-ih, napraviti nešto što nas, današnje, dira. Na kraju, to su dvije monodrame, priče dvaju očajnika koji se uopće ne mogu nositi sa svojim životom, pa završavaju na psihijatriji, new age mantrama... Jako smo željeli zadržati i duhoviti aspekt cijele priče, pojavljuje se i ‘Željka Markić’! Mi smo malo, privatno kazalište koje mora ‘držati’ publiku, nemamo luksuz raditi kako hoćemo, a publika došla-ne došla”, zaključuje.
Ostavljam Gordanu Gadžić ponajviše u mislima o Filipu i u njegovoj ulozi. “Moje dijete... samo da ga ne slomi taj pritisak. Moram biti tu, a i ne biti tu, da bih djelovala pozitivno na njega. Ne podnosi pritisak, a ja nisam uvijek delikatna. Tijekom školovanja, i njegova i Anina, često sam znala jako uzeti uzde u ruke. A znate Ivicu - ‘bit će već nekako’. Željela sam da se ozbiljno školuju, a za to trebaju radne navike, ocjene. Sad znam da mu moram dati da diše... Kad je pročitao knjigu Kristiana Novaka, odmah mi je rekao da mu je lik Sandija blizak, topao je, a ima neku čvrstinu... I ja neću više svoju nervoznu prirodu tu uplitati. Nazovem ga, pitam ga ima li neki problem, ali mislim da se on dobro osjeća. Jako je zadovoljan ekipom, nije to floskula. Znao je dolaziti sa sasvim drukčijim pričama s proba. On je jako nezamjerajuća, opraštajuća osoba, ali, bilo je raznih situacija. Sad osjeća podršku, dobru atmosferu...”