ŽIVOT DRUGIH

GRADITELJICA RAJSKOG UTOČIŠTA ZA ŽIVOTINJE Priča o spisateljici koja živi na velikom ranču sa 77 životinja, od kojih je većinu udomila

AUTOR:
    • Josip Novaković

  • OBJAVLJENO:
  • 20.08.2018. u 22:00

  • Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

    Kad sam upoznao Karlu, prije dvadeset i sedam godina, živjela je u velikom neboderu, u Minneapolisu, blizu Loring parka, gdje je tada bila i knjižara po imenu Amazon. Nije ta knjižara imala nikakve izravne veze s onim što će ubrzo postati internetska trgovina, amazon.com, tako da je jedan moj poznanik, advokat, u ime te knjižare tužio tog giganta u brzom usponu, za krađu naziva. Nije to bilo lako dobiti, jer naziv Amazon nije osobito ekskluzivan, nije ga bilo lako zaštititi. No, on je te iz parnice uspio knjižari izvući nekoliko milijuna dolara. Karlu sam povremeno sretao u kafeu Loring, odmah pored te knjižare Amazon. U kafeu je bila i oveća dvorana u kojoj su se povremeno odvijali koncerti, a tamo sam jednom sreo i dvojicu upadljivo mršavih ljudi koji su mi rekli da su proveli neko vrijeme na Manjači. Ukratko, Karla je živjela u vrlo živopisnom kvartu, puno čitala, pisala priče i slala ih raznim izdavačima i uredništvima časopisa. Imala je razrađenu metodu. Uvijek je slala po dvanaest priča na po dvanaest adresa i tako bi dobila ukupno 144 ponude. Pisala je lakim i privlačnim stilom, s puno ironije, ali i suosjećanja sa svojim likovima. Činilo se da je pred njom lagodan život, s obzirom na to da joj je otac bio uspješan njemački industrijalac, specijalist za preciznu mehaniku. Nakon što je upisala tečaj pisanja na teksaškom sveučilištu Austin, tamo je na nekom tulumu upoznala književnog agenta kojem se dopao njezin roman. Predstavio ju je na književnom sajmu u Frankfurtu i uspio je plasirati s vrlo izdašnim predujmom. Tako je njezin prvi roman, “Marchlands”, objavljen prvo u Njemačkoj, u prijevodu, a tek nakon toga kod ozbiljnog njujorškog izdavača, Scribnera. Nakon toga je uspjela i Hollywoodu prodati prava za film. Samo od prijevoda tog romana u raznim zemljama svijeta lijepo je živjela daljih šest, sedam godina. I preselila. Prvo u Santa Fe, a nakon toga u Aspen.

    Danas živi na velikom ranču u Crawfordu, u Koloradu, sa sedamdeset i sedam životinja od kojih je većinu udomila. Da nije bilo nje, svi ti konji, psi i mačke koje je skupila ne bi preživjeli. Teško je odrediti njihov točan broj, ali doista oscilira oko brojke sedamdeset i sedam. Od toga je osam konja, sedam koza, sedam pijetlova, deset kokoši, četiri mačke, tri psa, dvije papige koje govore, šest vijetnamskih trbušastih svinja, i tako dalje. Na hranjenje i brigu oko svih tih životinja svakoga dana potroši nekoliko sati. Usto ima i mačku koja je dijabetičarka, pa joj dva puta dnevno daje inzulin. Na njezino imanje znaju zalutati i planinski lavovi, tako da povremeno mora potražiti pomoć. Uglavnom je s tom pomoćnom radnom snagom imala loša iskustva. Kradu je. Jedan od radnika koji joj je pomagao oko životinja potkradao joj je recepte za lijekove, a pronašla je u njegovoj torbi i cijelu kutiju svojih metaka pa ga je morala otpustiti.

    U svakom slučaju, svoje životinje obožava, tako da im je tamo, na nadmorskoj visini od dvije tisuće metara, nadomak Utaha, napravila neku vrstu rajskog utočišta. Prije osamnaest godina sama je posvojila malu Kineskinju, Lilly. Ta je djevojčica nedavno pobjegla u Utah i tamo se, potpuno ispranog mozga, kako misli Karla (a i ja), pridružila mormonima, iako, tko zna, možda se tako uspjela spasiti i prosvijetliti, a mi i dalje čamimo u svom mraku. Karla je pružala Lilly puno ljubavi, vodila je u najbolje privatne škole, na divna putovanja, satove jahanja itd. A i cijeli je taj ranč podigla da bi kćeri napravila zoološki vrt sa vlastitim ljubimcima, kao i da bi što više mogla uživati u jahanju. Ne znam kako je Karla odlučila da se preseli tako daleko na Zapad. Onaj njezin roman, “Marchlands”, uglavnom se događa u Wyomingu, na ranču uzgajivača ovaca. Kao da je kao heroina vlastitog romana osjetila potrebu da preseli na pravi zapadnjački ranč. Neki pisci fikcionaliziraju vlastitu prošlost, no u slučaju Karle, čini se da je ona pišući roman uspjela predvidjeti kako će se odvijati njezin vlastiti život. Naime, ne samo da je njezin roman smješten na ranč nego tamo i jedan od protagonista doživi vjersko preobraćenje.

    Možda se odselila na Zapad i radi blaže klime, jer počela je bolovati od Lajmske borelioze. Kad mi je to prvi put rekla, nisam joj vjerovao. Činilo mi se tada da je to bio odjek mode, to da te nešto nezgodno ubode, kao što je modom postala i intolerancija na gluten, ili pak sindrom kroničnog umora. No, ona je čitala o simptomima koje je uočila kod sebe i brzo donijela točnu dijagnozu. Sama je krenula u bolnicu do koje je jedva stigla, jer je putem već postupno gubila prisebnost, sletjela s ceste i onda, uz zatajenje srca, potpuno izgubila svijest. Pronašao ju je srećom neki farmer (imenom Moses - reče mi) i odvezao na hitnu, gdje su je spasili i ugradili joj pejsmejker.

    Posjetio sam je na njezinu ranču prije tri godine i proveo tamo tjedan dana u blaženom miru. Zanimljivo smo razgovarali, igrali se s kozama, izležavali i osluškivali psovanje papiga. Karla je stanovala u hacijendi, u meksičkom stilu, od cigle, pokrivenoj prelijepim crvenim crijepom, s podom od plavozelenog granita u prizemlju.

    “Da”, rekla mi je kad sam joj rekao koliko mi se taj pod sviđa. “To je divan pod, no skoro me koštao života. Vrlo je tvrd. Pala sam niz stepenice, raskrvarila glavu o pod i onesvijestila se. Srećom je naišao poštar, noseći mi paket, našao me na podu i odvezao do bolnice.”

    Kako Karla ima po kući sigurnosne kamere, njezin je pad zabilježen, pa mi je pustila snimku, usporeno. Čini se da joj je pozornost odvukao lavež psa, pa se okrenula u času kad je trebala zakoračiti na prvu stepenicu i promašila. Umalo je uspjela dohvatiti ogradu, ali onda se okliznula i više nije mogla zaustaviti pad.

    Čak i godinu dana nakon pada povremeno joj se vrti u glavi. Vrlo je mršava, rano ustaje da bi nahranila sve one životinje, no oko jedan poslijepodne u pravilu liježe da bi odspavala dva sata. Govorila mi je da to ima veze s onim padom, ali možda i sa sve slabijim baterijama u pejsmejkeru. Nekoliko mjeseci nakon mog posjeta otišla je u Denver, gdje su joj ugradili novi i bolji pejsmejker, s kojim se osjeća bitno bolje i ima puno više snage.

    Do nekoliko godina prije mog posjeta imala je Karla i sjajnog susjeda, Joea Cockera. Lijepo su se i često družili, no Joe je umro. Od tada mora da je upoznala puno poznatih, i muzičara i pisaca.

    Tijekom mog boravka zbila se pomrčina Mjeseca. Mjesec je bio predivno crven i u onom potpunom mraku to je bio veličanstven prizor. Međutim, Karla u jednom trenutku primijeti u mraku, daleko, na početku staze što vodi do njezine kuće, da svijetli žar cigareta.

    “Imam neke lude susjede”, reče mi. “Možda im je palo na pamet da dođu nešto ukrasti. Ako se približe, hoćeš li pucati na njih, molim te?”

    “Ako postanu agresivni, nema problema, hoću.”

    Donijela je revolver i napela okidač. Nastavili smo piti vino, a onih cigareta iz mraka je nestalo. Nisam siguran kako bi to izgledalo da su se ti tipovi ipak približili.

    “Hoćeš li malo vježbati gađanje?”, pitala me. “Kad čuju hice, svakako će odustati.”

    “Ne, nema problema. Siguran sam da ću dobro gađati, pogotovo nakon ovih nekoliko čaša crnog vina.”

    Ubrzo smo pozaspali, a ujutro, dok smo doručkovali huevos rancheros - grah, jaja na oko, rižu, kečap, sir i tortilje - onaj revolver, sada otpuštenog okidača, i dalje je bio na stolu, između nas.

    Nedavno sam se opet čuo s Karlom. Naslijedila je puno novca od oca koji je preminuo prije pet godina, ali i dalje piše, više nego ikada. Ne putuje puno, jer ne može ostaviti životinje. Puno joj vremena oduzima borba sa sušom i navodnjavanjem. Omanje jezero nadomak njezina mjesta gotovo je prazno. Puno su vode isisali kanaderi za gašenje požara u obližnjim planinama. Od onog njezina romana prošlo je dvadeset godina, no napisala je priča dovoljno za bar dvije dobre zbirke. Zasad ih ne namjerava objaviti nego umjesto toga dotjeruje novi, vrlo dugi roman i piše još jedan. Uz to sastavlja i novu zbirku priča od kojih se svaka temelji na nekom karakteru. No, dok ja svoje priče o karakterima temeljim na ljudima, među kojima je i ona sama, ona piše samo o životinjama. Osjeća prema njima puno ljubavi i ima potrebu to podijeliti s drugima. Dok sam bio kod nje u posjetu, vijetnamsko trbušasto prase se oprasilo s devetero male prasadi. Satima smo im pomagali i grijali ih, no ona se nakon toga nije mogla od njih odvojiti, pa je s mamom i malima provela zajedno dvije noći. I da, zaista su bili neodoljivi. Veselim se tim njezinim pričama. Jer za nju su životinje nešto više, one su za nju bolje od ljudi, jer su bića koja se ne pretvaraju da su ih civilizacija ili kultura učinili boljima. Štoviše, ako kojim slučajem banete do nje, nenajavljeni, kasno noću, lako bi mogla zapucati na vas, ako pomisli da ste neki od onih lopova. (preveo Saša Drach)

    Izdvajamo