MOJ ŽIVOT U FIRENTINSKOJ KRLETKI

'GROZNO JE, VIRUS JE STIGAO NAGLO I POHARAO ITALIJU' Hrvatski reprezentativac Milan Badelj opisao nam je svoj život u samoizolaciji u Firenci

Srđan Vrančić / HANZA MEDIA

Supruga je u ovom periodu naučila o nogometu više nego cijeloga života, baš kao i ja o glazbi. Život je stao. Ta bespomoćnost u situaciji koja izmiče kontroli najgori je osjećaj, jer moraš se boriti, a nemaš resursa. I, naravno, uza sve to, zabrinutost raste

Baš se poklopilo: tog prilično tmurnog ožujka, točno na petak 13., stigla je obavijest:

“Imamo problem. Više članova našeg kluba pozitivno je na koronavirus. Odsad uvodimo mjere samoizolacije...”

Nakon nekoliko dana stigla je nova informacija:

“U Fiorentini je ukupno deset zaraženih, a uz nogometaše, pod mjerama se nalaze i tri osobe iz stručnog stožera. Od deset zaraženih troje se nalazi u bolnici”, izjavio je vlasnik kluba iz Firence Rocco Commisso.

Prva, instinktivna reakcija bila je poruka: Jeste li ti i tvoji O.K.?

- Jesmo, dobro smo, ali ovdje doista vlada kaos...

Otada, pa čak i ranije, sve do ovoga petka bili smo u stalnom kontaktu s Milanom Badeljom, koji je, eto, u petak završio s mjerama samoizolacije, no s obzirom na produljenu mogućnost inkubacije i zaraze još će neko vrijeme sa suprugom Martinom i gotovo dvogodišnjim sinčićem Jonom Davideom ostati u svojoj firentinskoj krletki. Kućni pritvor u punom smislu te riječi.

- Ma kako je tek drugima, još će ispasti da se žalim - govori 31-godišnji hrvatski reprezentativac iz situacije koju nije mogao zamisliti.

I u situaciji u kojoj je inače pozitivna komunikacija postala pomalo čemerna. Jer, čega se god uhvatiš, nema radosnih vijesti.

- Ne mogu pričati o situaciji u trgovinama ili na ulicama, jer ih, doslovce, nisam vidio ni osjetio. Sve što znam pratim putem medija i poruka. Čak i osnovne stvari rješavaju se direktno i beskontaktno; svježe povrće i voće nabavljamo putem poznanika, dok je klub osigurao da nam na vrata stalno stižu preostale potrepštine. Baš smo, dakle, zatvoreni, ali to je u ovoj groznoj situaciji i jedino normalno i logično. Živjeti neodgovorno i riskirati druge živote krajnja je besmislica i potpuna neodgovornost - otvara prozor u svoj zatvoreni svijet sedamnaesti dan karantene ovaj Zagrepčanin.

Drukčiji stil života

Zatvoreni svijet, ali otvoreni pogled. I barem traganje za dobrim stvarima, da te nihilizam ne pojede.

- Mislim da je supruga u ovom periodu naučila o nogometu više nego cijeloga života, baš kao i ja o glazbi - smijemo se, zapravo hrabreći se, znajući da ovo jednom mora proći. No, dok se ne nađemo na mjestu s kojeg puca malo drukčiji pogled na život, istina je, svemu pristupamo zdravo za gotovo.

- Stil života mijenja se za 180 stupnjeva. Iz života jednog nogometaša, sportaša, treninga, karantena - ali malo drugačijih karantena, putovanja, života na cesti i avionu, utakmica, uglavnom radosti sporta, preko noći ulijećeš u drugi režim. Teško je ispočetka, jer tijelo i um refleksno traže ono što im nedostaje, ali nakon nekog se vremena čovjek navikne, jasno. Ni supruzi nije bilo ništa lakše. Ali dani postaju rutina. Buđenje, igranje s malim, doručak, onda obavezno TV kalendar, ručak, obavezno trening, odmor, mali spava, mali se budi, igranje, improvizacija, “Potjera”, spremanje za krevet... Više i ne znam koliko smo serija usput pogledali kad smo navečer sami, kada lima zaspi.

Netflixova je arhiva na aparatima, nema sumnje.

- Sve je počelo naglo, rekao bih, kad vrtim vrijeme unatrag. Mislim da još početkom godine nitko nije mislio da je priča toliko ozbiljna. I onda odjednom - paf, evo ga. I šok, definitivno, nakon prvih slučajeva, jer odjednom si doma, zaključan, i ne znaš kaj da radiš. Ne znaš kaj bi trebao raditi. Prvo smo dobili instrukcije da će se treninzi nastaviti 17., onda ubrzo i početkom travnja, no sada je i to odgođeno. A taman u to doba, u svlačionicu je stigla neka bolest, ali nisi znao na čemu si. Je l’ to gripa, prehlada, netko je bio više, a netko manje bolestan. Stigli su testovi i poruka o karanteni. Čuj, definitivno ti nije svejedno, jer, recimo, ja nisam imao nikakve simptome, ali nemaš pojma jesi li nosilac virusa. I svi su iz kluba sada O.K., što je najvažnije, ali je baš gadna stvar...

Pogotovo u Italiji, njegovoj Italiji, s kojom se saživio. Gdje, nažalost, mnogi nisu O.K. Dapače...

- U jednom su časi ovi stariji bacili priču na humor, jer kako ćemo uopće drukčije preživjeti, pa su govorili kako je Firenza zadnji put ovako pusta bila za ferragosto prije 60-ak godina. No, šalu na stranu, grozno je što se događa ovdje, i što i dalje traje. Ne znam koliko to ima direktne veze s mediteranskim, opuštenim mentalitetom, no virus je stigao naglo i poharao Italiju, koja, nažalost, nema dovoljno kapaciteta ni respiratora da se s time adekvatno bori. Ta bespomoćnost u situaciji koja izmiče kontroli najgori je osjećaj, jer moraš se boriti, a nedostaje ti resursa. I, naravno, uza sve to, zabrinutost raste, osjećaj je grozan. Jer, kad sve ovo završi, kaj će uopće ljudima ostati? Sad je borba, naravno, sad je jedino logično da je sve zatvoreno i da porazimo taj virus, no potom slijedi niz pitanja: što će biti s državom, što će biti s gospodarstvom, ekonomijom, turizmom...? Posljedice će biti strašne, gubici enormni, a sve ćemo to, vjerojatno, osjećati godinama. I zato su ljudi zabrinuti, zbog te neizvjesnosti koja tek slijedi...

Grč u želucu

A kao da nije bilo dovoljno, dogodilo se i nešto što ga je, priznaje, dotuklo.

Nedjelja je, 22. ožujka, rano ujutro, trenutak koji uspoređuje s paralizom.

- Probudio sam se, ostavio mobitel i igrao se sa sinom, doručkovao. Bio je to još jedan beskrajni dan na planetu korone. I onda sam oko 9 uzeo mobitel, a na njemu hrpetina poruka i neodgovorenih poziva. Otvaram i postajem svjestan što se dogodilo. Teško je to i opisati, no preplavio me osjećaj užasa, kao da je nešto u meni umrlo. Udarilo me kao maljem. Hvala Bogu, prva su reakcija bili roditelji, koji su, nasreću, dobro, stan je O.K., ali sve ostalo... Te fotografije moga, našega grada koji ti se ruši pred očima, ljudi na cestama u času kad trebaju biti doma i snijeg koji pada po njima dok u neizvjesnosti čekaju što će se još dogoditi. Kaj fakat, hoće i ti skakavci uletjeti u cijelu scenografiju užasa i horora!? Težak grč u želucu i pitanje: pa što ti se još, moj Zagrebe, može dogoditi? Ta je nedjelja definitivno jedna od najgorih koje sam proživio. A mogu tek misliti kako je bilo tim hrabrim i čudesnim ljudima tamo. U nedjelju koju je mogao proživjeti iz prve ruke, no stalne nove informacije o povratku na “posao”, na treninge, plus samoizolacija odgađale su pa definitivno i ukinule mogućnost odlaska u Zagreb. Baš sada kada mu neopisivo nedostaje.

Ali, u času kada kruha ponestaje svijet je ostao i bez igara. No u ovom, novom svijetu bolest se igra s nama...

- Navike su ostale, no teško je promijeniti svijest, jednostavno ne možeš vjerovati da sporta, nogometa više nema. Znao sam tako prvih dana navečer otići na “livescore” kako bih pogledao neke rezultate, a onda skrolaš pa dođeš, kaj ja znam, do egipatske lige, a i tamo ti svijetli “postponed”. Usred sezone, kad stvari trebaju kulminirati, kad se Europa priprema za još jedno veliko finale, a onda i Euro, sve, odjednom, stane. Nevjerojatno, to je posve normalna reakcija. Jer, sport je u ovome času nebitan, nogomet je nebitan, mi smo trenutačno u utrci za nekim drugim, esencijalnim pobjedama, života nad virusom. Kad ovo prođe, onda ćemo moći opet govoriti o nogometu...

Nekom posve drukčijem nogometu. Za početak, odgođenom nogometu.

Promjene u nogometu

- Jedino normalno i jedino ispravno. Nemam pojma kad će se stvari vratiti u normalu, kad će se opet početi igrati, no psihoza i strah sigurno nisu prijatelj nogometa. Stoga trenutačno zamrzavanje statusa klupskih natjecanja, kao i prebacivanje Eura, nema alternativu. Kaj ćemo maštariti o Euru dok nas virus kosi? Nema šanse. Da si pitao nas, svi bismo odgovorili isto. I samo se nadam da će se stvari brzo vratiti u normalu, pa da svijet, sport i nogomet opet gledamo onim starim očima.

Iako, to će biti jako teško. Ekonomske analize postojeće histerije neminovno u krug “bolesnika” stavljaju i nogomet. Po mnogima, morat ćemo se naviknuti da će i on nakon povratka biti bitno drukčiji od onoga koji smo zaustavili prije koji tjedan.

- Ne znam kaj da velim. Mislim da sve ovisi o tome koliko će sve ovo trajati. Hipotetski mogu nagađati koliko će se manjak priljeva odraziti na nogomet. No, da hoće, sigurno hoće. Mogao bih to usporediti s drugim granama i hrpom malih i srednjih firmi koje čeka potpuna neizvjesnost, gubici posla, nezaposlenost, u neku ruku, i reset nekog života na koji smo se naviknuli. Da pitaš mene, primjerice, nogomet bez gledatelja nema dušu, nema nikakvog smisla. No, ako je potrebno zbog više sile i bolje, prihvatljivije budućnosti odraditi sezonu do kraja pred praznim gledalištem, onda učinimo to. Nema sumnje da slijede mjere štednje i u nogometu, baš kao i u svemu drugom. U Fiorentini još nismo razgovarali o smanjenju plaća, no teško je očekivati da će nekoga to zaobići. Doći ćemo do tog trenutka, i onda će svatko od nas morati preispitati i samoga sebe. Pokazat će se razni ljudski karakteri u reakcijama na novonastale okolnosti. Nogometno gledajući, kažem bez velikih i potrebnih analiza, mislim da je ključno sačuvati te srednje i male klubove, jer veliki će sigurno naći način da prežive.

Veliko srce

Među tim velikima, metaforički rečeno, ispali su i oni. Vatreni, koji su odlučili zajednički prikupiti sredstva za borbu protiv koronavirusa i za podršku gradu Zagrebu te su u kratkom roku prikupili iznos od 4,2 milijuna kuna.

- Nema tu velike filozofije: Luka je u zajedničku grupu poslao poruku i u roku od jednog dana svi smo se uključili. Nema kod nas polemika, u ovakvim situacijama nema spika hoćeš-nećeš.

Naravno da hoćeš, a to je, ako ćemo iskreno, i jedino normalno. I očekivano. Ne zbog neke samohvale ili samopromocije, ne daj bože, to nije naš modus operandi. Ali, jasno mi je da kad nevolja udari - a ova je udarila baš jako - ljudi očekuju naš doprinos. Velim, to mi je normalno i realno. A nama je ujedno to čast, moraš biti sretan da si u mogućnost pomoći, uostalom: je l’ ljepše primati ili davati? Ako mene pitaš, ali i ne samo mene, uvijek ovo drugo...

S druge strane javio se Jona. Kao podsjetnik da nekima 18. dan izolacije znači puno više od života u krletki. Djeca u ovome času podsjećaju na - toliko željeni mir. Što je nekome muka, njima je u ovome času sve na svijetu.

- Pa i nama, ako izvučemo pouke i budemo pametni i mudri - zaključit će Milan Badelj.

Reset. I uskoro, nadajmo se, sve ispočetka. S nekim drugim, pametnijim softverom.

Izdvajamo