Jeste li se ikad zapitali kako i gdje nastaju križaljke? One koje ovih izazovnih dana rješavate u Jutarnjem, nastaju u karanteni u jednoj od koronavirusom najpogođenijih država - Italiji.
Priprema ih Mihaela Šagadin. U Milano se doselila oko Nove godine i tamo živi s dečkom Alessandrom. Ni u snu nije pomišljala da će se naći u srcu epidemije i u izolaciji, kamoli da će u njoj napuniti 34 godine.
Enigmatiku za Jutarnji radi 10-ak godina. Počelo je tako da je pomagala tati i bratu. Enigmatika im je svojevrsni obiteljski biznis, no - kao mlađa - nikad nije mislila da će se baviti time.
Nadrealan život
- Ali kad ste cijeli život okruženi enigmatskim časopisima, gledate oca s titulom enigmatskog velemajstora kako sastavlja križaljke i cijeli dan baca jezične fore koje samo enigmatski geekovi razumiju (dok mama koluta očima), sve vam to uđe u krv i postane prirodno - kaže.
U ovoj suludoj situaciji, tvrdi, enigmatika može biti odmor i bijeg. - Ponekad pomislim da će križaljka koju pravim nekome negdje biti odmor i gušt... Netko će reći da to nije važno, ali križaljke su za život poput grincajga za juhu. Jednostavno, bolje je uz njih - govori.
Priznaje da joj je teško odgovoriti na pitanje kako križaljka nastaje - upravo zato što joj je to toliko prirodno. Kombinatorika i vokabular su osnove, a uvijek treba i pojam kojim ćete početi. Prvo napravite rješenje, a onda stvorite problem oko njega, objašnjava.
No, kakav je trenutačno život u Italiji, zanimalo nas je.
- Nadrealan je jer je ovo zemlja ljudi koji toliko trebaju društveni kontakt, da čak i najintrovertiraniji među njima pate puno više nego umjereni ekstroverti u Hrvatskoj. Pate toliko da su se i u najstrožoj karanteni domislili načinima kako otići malo van i susresti druge ljude. Talijani su inače šarmantni sa svojim temperamentom i opuštenosti, ali sad nije vrijeme za to - objašnjava.
Prema mjerama, moraju biti doma. Van mogu jedino ako je nešto hitno te u nabavu namirnica.
- U početku smo, kao i svi ostali, smatrali da je riječ o nečemu poput gripe, ništa strašno, živcirao nas je strah. Tu smo noć, kad je objavljeno da karantena stupa na snagu, proveli u omiljenom pubu. Ali, strah je i nas dohvatio, zaobilazimo druge ljude, a kad se i mimoiđemo s nekim, trudimo se ne disati - govori.
Izlaženje i druženje im jako nedostaje, tvrdi, iako se kao par dobro drže i imaju strukturu i raspored. Zadali su si i neke obaveze - sjedenje na balkonu i upijanje sunca kad je lijepo vrijeme.
- Ponekad se osjećamo odsječeno, ali dovoljno je proći stubištem zgrade i čuti sve te ljude koji su doma, i dalje smiju, svađaju, kako bismo se prisjetili da smo svi u istom sosu, sami, ali zajedno. Ljudi i dalje žive, što se može primijetiti po kontejneru za staklo ispred zgrade. Svaki je dan pun boca alkohola, praznih, naravno - kaže.
Briga za Hrvatsku
Njih dvoje kupnju obavljaju jednom na tjedan, najčešće dečko.
- Kad odlazi, to je kao da ga ispraćam u rat. Mora nositi potvrdu koja se isprinta, potpiše i navede razlog zašto ste izvan kuće, jer je vrlo vjerojatno da će vam pristupiti policija. Kad se vrati doma, odmah se peru ruke, ja vadim namirnice pa onda perem ruke.
Onda on nešto još dodirne, pa opet pere ruke, pa onda ja opet, i tako desetak puta. To je osnovna mjera opreza koje se držimo - kaže i dodaje da su dućani dobro opskrbljeni. Na početku je nestalo samo tjestenine.
Strah od zaraze uvijek je prisutan, zato se i drže mjera, ali sve to, kaže, djeluje tako daleko kad se ljudi i njihove smrti navode u brojevima, pogotovo stotinama. - Pitate se ponekad je li ovo stvarnost ili ružan san - dodaje.
Vijesti u Hrvatskoj prati svaki dan. Dojma je da se ljudi općenito drže dobro. Smatra i da je dobro što se Hrvatska pripremila prije. No, uzdrmao ju je potres.
- Taj dan kao da su strah i briga promijenili smjer, jer više nisu bili usmjereni iz Hrvatske prema nama, nego smo mi postali zabrinuti za vas - kaže Mihaela, kojoj je najteže što ne može biti uz majku.