Čitam kako je powerlifting sport snage koji zahtijeva jaku volju i odricanja.
To je nešto slično olimpijskom dizanju utega, ima šipku, utege i tri pokušaja za svaku disciplinu, ali su u powerliftingu nešto drukčije discipline, odnosno ima ih tri. To su čučanj, bench press – u prijevodu potisak s klupe i mrtvo dizanje.
Ovaj sport snage traži veliku izdržljivost, redovito vježbanje i ljubav, bez ovog zadnjeg naravno ništa vrijedno u životu ne dolazi. Kažu kako je powerlifting sport koji ne poznaje granice.
Upravo granice te izdržljivosti pomiče i jedan mladi Sinjanin o kojem priču donosi Slobodna Dalmacija. Dvadesetjednogodišnji Mirko Poljak s Hana vježbao je u teretani još kao momčić, isprva je to bilo više onako radi zdravlja i kralježnice. U ovom sportu se krenuo okušati prije dvije godine i nanizao odmah brojne uspjehe, prva mjesta, ali i europske rekorde u svojim kategorijama.
Sa svojim je prijateljem Matom Malešom osnovao u Sinju, početkom 2016. godine, powerlifting klub "Rebel Warrior". Prva natjecanja u sportu koji se kod nas, vele, tek počeo zahuktavati donijela su odlične rezultate.
U svibnju 2016. godine u Zadru je "skinuo" europski rekord u kategoriji tinejdžera do 100 kilograma, podigavši 162,5 kilograma u potisku s klupe. Uslijedila je Mađarska, i ponovno obaranje europskog rekorda. U kategoriji tinejdžera do 110 kilograma podigao je 180 kilograma u bench pressu, a tada je postavio i novi svjetski rekord u troboju snage s totalom od 625 kilograma u sve tri discipline.
Nakon toga prešao je u juniore, na prošlogodišnjem natjecanju u Gospiću prvo mjesto i oboren hrvatski juniorski rekord... Prošli mjesec u Austriji ponovno prvak među juniorima do 125 kilograma, koje je zaslužio podigavši 195 kilograma u potisku s klupe.
Mogli bismo tako još nabrajati, i možda ova priča o mladome čovjeku punom snage, punom adrenalina, što zapravo i priliči njegovoj dobi, mišica za "odvaliti brdo" ili snažnih šaka za prihvatiti šipku, ne bi imala dodatnu težinu kad bi Mirko imao sve prste na ruci.
Na lijevoj nema kažiprst, a srednjak je "zalijepljen", spašen, ali nema funkciju. Tim mi riječima Mirko to nekako pokušava objasniti kako je još kao momčić od petnaest godina ostao bez prstiju dok je cijepao drva.
- A što da vam kažem kako sam se tada osjećao - zašutio je Mirko na par trenutaka, a ono o čemu je prvo pritom promislio nije uopće bio izgled, iako je taman bio srednjoškolac.
- Prvo što mi je prostrujilo glavom bilo je: "Pa kako ću sada trenirati" - pitao se Mirko.
Kao da se načas srušio cijeli svijet. Za ono što najviše voli potrebne su mu upravo ruke, prsti.
- Kad vidiš da ono što si prije mogao, sad ne možeš, ne možeš ništa, sve ti ispada iz ruke, strašan je osjećaj. Zna sam da će oporavak dugo trajati. Krenuo sam s vježbama da što prije ojačam ruku, ali nije bilo baš jednostavno.
Za sve što sam radio trebalo mi je možda dvostruko više vremena nego drugima, mora sam puno vježbati, prilagoditi tehniku svojim nedostacima, trebalo mi je dosta duže da se naviknem na jednu težinu, puno više opterećenja, strašno su me isprva boljele tetive live ruke. Puno je bilo odricanja, ali nema dana da sam od tada propustio trening... Trebaš biti jak u glavi, psihički jak - ističe Mirko, želeći svojom pričom potaknuti i ostale ljude, mlade, koji se nađu pred problemom da ne treba odustajati.
- A kada sam doživio uspjehe, onda sam se još više potrudio - nastavlja Mirko, kazujući kako ga ponekad čudno, ali pozitivno, gledaju kada vježba.
- Čude se kako mi to uspijeva, da unatoč svemu podignem toliko, a njima se pri toj težini koju ja podižem šipka ni ne odlijepi s prsa - govori naš sugovornik izbacujući nam najveće omjere težine tijela (body weight) i podignute težine.
- Najveći omjer je kada sam sa svojih 98 kilograma podigao 175 kila u potisku s klupe, 225 kilograma iz čučnja, a 265 kilograma u mrtvom dizanju, što je meni, zapravo, najteža disciplina zbog prstiju lijeve ruke.
- U mrtvom dizanju je dobar hvat najpotrebniji, ali ne odustajem s vježbom, velikom upornošću možeš puno toga - ponavlja Mirko, ističući kako mu je drago što je njega i njihov klub napokon prepoznao i Grad Sinj, koji su pomogli posljednji odlazak u Austriju, jer do tada su, kažu, sve sami financirali i svu ovu opremu u teretani.
- Drago mi je da vidim da nam dolazi sada i sve više mladih, ne samo vježbati u teretanu, nego i onih koji su se voljni natjecati, ako pokažu dobre rezultate - kazuje Mirko, a da je sve više mladosti zainteresirano, potvrđuje i njegov kolega, predsjednik kluba Mate Maleš.
- Mirko je dopredsjednik kluba, a ujedno i naša najveća nada. Samozatajan je, kada vježba, nema priče puno, odrađuje vrijedno treninge u tišini - reći će Maleš o svom prijatelju, s kojim je zajedno započeo ovu sinjsku powerlifting priču, i kako su se ovim sportom devedesetih godina u Hrvatskoj bavili tek rijetki entuzijasti, više je to bilo popularno u Americi i Rusiji.
- Ipak, zadnjih godina popularizirao se i kod nas, sve se više klubova otvara. Tako smo i ja i Mirko završili i za instruktora na fitness učilištu, a možda ćemo još dodatni tečaj da dobijemo i licenciju specijalno za powerlifting trenera. Da dobijemo još više znanja koje će nam pomoći u ovoj projektu. Oprema za ovaj sport je vrlo skupa i nema je baš svatko, zajedno smo nas dva uložili u ovaj prostor. Primjerice, kavez za dizanje je dvadeset tisuća kuna, specijalizirane šipke od četiri do pet tisuća kuna, set kalibriranih utega za natjecanje sedam tisuća kuna, klupa pet tisuća... Godinama smo u to sami investirali da bismo se mogli pripremati za natjecanja. Planovi su da zajedno treniramo i mlađe, zainteresirane su i djevojke, vidjet ćemo, tko ostvari dobar rezultat u teretani, pokazat će tko je spreman za natjecanja. Ovo nije sport u koji se ulazi zbog novca već zbog ljubavi - želi istaknuti Maleš, a uz njih dvojicu pod bojama ovoga kluba natječu se i Josip Ćatipović i Ante Šimac.
Pojašnjavaju kako je Mate predsjednik, jer mu kao diplomiranom pravniku bolje leži papirologija, dok im Josip jako pomaže sa savjetima vezanim uz suplementaciju prehrane.
- Prehrana i zdrav život su vrlo važni - govore čelnici kluba.
- Triba biti discipliniran. Nema preskakanja treninga, ali nema ni preskakanja obroka - veli Mirko, koji, osim u vitaminima, snagu traži naravno i u domaćim jajima i piletini, te ostaloj domaćoj spizi, ipak žive na plodnom Sinjskom polju.
- Pazimo da sve bude što zdravije, da je adekvatan unos proteina, ugljikohidrata i masti..., da ima dovoljno "goriva" za odraditi trening. Jer jako treba paziti na kilažu kako ne bi prešli kategoriju za koju smo se pripremali ili, pak, iz nje ispali pa nas diskvalificiraju.
Ponekad se u mjesec dana triba i po desetak kilograma ići gore ili dolje. I zbog toga veliku pažnju treba pridavati znanju o tijelu i prehrani. Ako treba smršaviti s druge strane opet treba paziti da se što više mišićne mase zadrži - pojašnjavaju nam i kako se puno toga usmjerava na tehniku. Svaki je detalj važan.
- Tehnika se može vježbati satima, što se više ulaže vrimena u to, bolji je rezultat, cijeli dan možete lagano vježbati tehniku; kakva je putanja šipke, kako ćemo namjestiti noge, ruke, kako ćemo disati, svaki detalj je bitan... Nastojimo imitirati pokrete kao i na natjecanju, jer ako si diga u teretani određenu kilažu, ne znači da će ti i na natjecanju to isto uspjeti. Tamo za sve trebaš čekati naredbe suca i zato je na natjecanju uvik puno teže - govore mladi Sinjani.
- Potrebno je i puno sna, dnevno najmanje osam sati - kažu, što ne znači da se ne može malo izaći vanka. Može, ali sve onda to treba opet snom i nadoknaditi.
- Puno je tu stvari na koje se triba paziti jer su vezane za zdravlje - ističe Mirko.
- Roditelji su mi velika podrška, majka Jelena, otac Jurica i sestra Anamarija. Ispočetka nije bilo ovo jednostavno ni za koga od nas, kad mi se dogodila nezgoda, ali onda poslije, kad su vidjeli koliko sam ušao u sve ovo, kako pazim na sebe i puno čitam, učim o svemu, idem redovito na zdravstvene preglede, bilo im je drago, sto posto su uz mene u svemu. Tu je i djevojka Diana. Ona je u svim pripremama uz mene. Ona mi je spoter na natjecanjima, laički rečeno onaj koji ti pri završetku podizanja pridrži šipku, vrati je u postolje - pojašnjava nam Mirko, dok nam Diana kazuje kako je i ona uz Mirka počela vježbati u ovom klubu, a kad je vidjela kako se osjeća sve zdravije, i dalje je nastavila, govori nam 21-godišnja Diana Buljan dok razgovaramo u prostorima teretane "Rebel Warrior".
Nekolicina mladića vježba, među njima je i 23-godišnji Ivan Dinarina koji u Splitu završava stručni studij elektroenergetike.
- Volim doći ovdje i vježbati, više onako amaterski, u pauzi učenja, dobro je društvo, treniraš i opustiš se uz glazbu - hvali atmosferu Ivan. A i Mirku je važna glazba za opuštanje pred natjecanja, voli stvari od Eminema.
Pokazuju nam i svoje "dresove" za natjecanja, triko, steznike, pojas da ne izleti koji disk, bičve do kolina, bandažu za zglobove ruke, točna duljina bandaže triba bit..., ma sve se triba zadovoljiti do u detalja da bi se pravilno mogao natjecati, ističu momci.
- Na natjecanjima u Hrvatskoj bude osamdesetak sportaša, a najviše san ih vidija u Mađarskoj, bilo ih je sigurno tristotinjak - kazuje Mirko kojemu, ako ga nakon ovog prepoznate, možete na uspjesima čestitati i ako ga kojim slučajem sretnete na odjelu stolarije u solinskoj "Građi" di radi.
Nasmiješio se Mirko na ove moje riječi i dalje nekako samozatajno, kaže da je on uvik isti, bez obzira na sve nagrade.
- Postavio sam si cilj, nikad ne idem na istu kilažu, jer sam uvijek htio više. Sljedeće natjecanje je u listopadu u Slovačkoj. Idemo na Svjetski kup, očekujem dignuti minimalno 210 kila u bench pressu, i prvo mjesto u Svjetskom kupu... Nadam se tome, trudim se...
Donijet u svoj klub i Sinj taj svjetski pehar, "težinu" od zlata.
'Puno je bilo odricanja, ali nema dana da sam od tada propustio trening... Trebaš biti jak u glavi, psihički jak', ističe Mirko, želeći svojom pričom potaknuti i ostale ljude, mlade, koji se nađu pred problemom, da ne treba odustajati. Sljedeće natjecanje je u listopadu u Slovačkoj. Idemo na Svjetski kup, očekujem dignuti minimalno 210 kila u bench pressu, i prvo mjesto u Svjetskom kupu.