Bio je petak, 18. rujna 2009. godine, dan kada je dotaknula dno. Na posao je došla u vidno alkoholiziranom stanju. Primijetili su, poslali je doma i s obzirom na to da to nije bio prvi takav slučaj, u nastojanju da joj zajednički pomognu, nazvali njene roditelje.
Njeno ime je Andreja. Rođena je 1965. godine u malom podravskom mjestu Ferdinandovcu kao najstarije od šestero djece obitelji Bartolić. Liječena je alkoholičarka. Iz Vinogradske je otpuštena s dijagnozom alkoholizam F10. 2, i depresija šifra 32. 2. Punih osam godina nije okusila ni kap alkohola. Izvukla se iz pakla alkoholne ovisnosti, a sada samo želi ustrajati u apstinenciji i pomagati drugima.
Priču o Andreji donosi Glas Istre.
Andreja se dugo vremena aktivno bavila sportom. Rukomet je počela trenirati u petom razredu osnovne škole. Uz svakodnevno učenje i druge obaveze, čuvanje braće i sestara, biciklom je odlazila u 7 kilometara udaljeno mjesto na treninge. Ljubav prema sportu i naporni treninzi počeli su pokazivati rezultate. U Rukometnom klubu Podravka nudili su joj ugovor i školovanje. Odlučila je međutim upisati srednju poljoprivrednu školu u Križevcima kod djeda i bake.
Prije 30-ak godina stigla je u Istru. Prijateljica je dobila posao u Istarskim toplicama, a Andreja igrom slučaja našla posao u Buzetu i tu ostala.
- Znam da to sada glupo zvuči, ali alkohol mi nikada nije dobro sjeo, uvijek sam imala strašne mučnine i ako sam pila, bilo je to isključivo pivo. No, u jednom razdoblju svog života radila sam po nekoliko poslova istovremeno po 12 i više sati. Nisam imala vremena, snage niti sam mogla kuhati i tada sam shvatila da mi pivo može utažiti glad i malo me podići. U međuvremenu, moja mama oboljela je od raka, izjedalo me što sam bila daleko i nisam joj mogla pomoći. Ostala sam potom bez posla, dvije godine čistila u Trstu, kratko boravila u Njemačkoj i ponovo se vratila u Buzet.
Alkohol je postao moj mračni tunel u kojem sam se mogla sakriti od svih, pa i od same sebe. Postao je moja opsesija i jedino što sam mogla toliko snažno željeti. Počela sam sve više piti, pa čak i kombinirati alkoholna pića. Mislila sam da mogu prestati, ali uvijek sam ispala gubitnik, a alkohol pobjednik. Najčešće sam pila sama. Jedini cilj bio je na marendi kupiti alkohol. Po dolasku s posla zaključati se u podstanarski stan i opijati. Cijelo sam vrijeme bila svjesna da imam problem. Uvijek sama mrzila pijance, a sada sam to postala i sama, prepričava Andreja Glasu Istre svoja mučna iskustva.
Najčešće je pitaju kako je zaglibila u ovisnost, no na to pitanje nema odgovora. Samo zna da je počela osjećati žudnju za alkoholom i da joj je bio potreban da bi mogla funkcionirati. Pod utjecajem alkohola nije joj se dalo ni s kim razgovarati, izbjegavala je čak i prijatelje, odgađala je sve obveze, pa i kućanske poslove.
Kada pivo više nije postizalo željeni efekt, počela je piti sve više, miješati ga s vinom i žesticama. Uoči odlaska na zabavu prvo bi se doma "urokala" votkom i onda otišla van. Počela se buditi noću, razmišljati samo o alkoholu. Između polica s kruhom i alkoholnih pića, odabrala bi ovu drugu.
- Žicala sam novac od drugih, posuđivala ga. Zato se i kaže da je alkoholizam socijalno-medicinska bolest. Ovisnik propada mentalno, fizički i socijalno, prepuštajući se ugodama i poroku. Bilo me stid, a nisam se mogla oduprijeti. Toliko se brzo zapadne u veliku ovisnost, a toliko dugo treba da se iz nje izađe van, rekla je Andreja.